Svakog jutra, nešto iza osam sati, vlak se zaustavi na stanici i Rachel ima priliku promatrati dobro poznati prizor – stražnja dvorišta kuća uz tračnice. Omiljena joj je kuća na broju petnaest – tamo žive Jess i Jason, savršen par, mladi ljudi koji imaju prekrasan dom, uredne i uspješne živote i, po svemu što Rachel vidi, jasno je da se obožavaju. Taj par je podsjeća na nju i njenog supruga – nekad davno. Nešto malo dalje je kuća na broju dvadeset i tri i Rachel uzalud nastoji ne gledati u tu kuću…

To je nekada bila njezina kuća, tu je nekada živjela sa Tomom, svojim bivšim suprugom. Sada s njime u njenoj kući živi druga žena. I njihovo dijete. A Rachel, koja je ostala bez svega, svako jutro sve to promatra na putu prema Londonu, glumeći da ide na posao bez kojeg je, kao i bez svega drugog što je nekada činilo njezin život, odavno ostala.

“I have lost control of everything, even the places in my head.”

Rachel je nekada bila sretna, nasmijana, uporna, lijepa supruga Toma Watsona. Uskoro su kupili svoju kuću. I uskoro doživjeli prvo veliko razočaranje – dijete nikako da dođe. Jedan jedini pokušaj umjetne oplodnje koji su si mogli priuštiti je propao. Rachel je utjehu počela tražiti u alkoholu. Uskoro je počela gubiti sebe, doživljavati epizode pomračenja uma tijekom kojih je činila grozne stvari Tomu, ali kojih se nije sjećala. Tom je uskoro izgubio strpljenje i potražio izlaz.

Danas je Rachel i dalje Watson. I dalje pije. I dalje ima rupe u pamćenju. Živi u sobi u koju ju je primila Cathy, stara poznanica s fakulteta. Svakog dana odlazi u London, iako već neko vrijeme ne radi, samo da ne bi pred Cathy morala iznijeti još jedan osobni poraz, još jednu osobnu sramotu. Rachel ne može prestati razmišljati o svom prošlom životu. Kako bi mogla? Svakog dana barem dva puta gleda u ono što je nekada imala. I nikako ne uspijeva držati se podalje od Toma i njegove obitelji iako se jako, jako trudi. Bar misli da se trudi. Zapravo se ne sjeća…

Jednog takvog jutra, u vlaku za London, bacila je oko u dvorište svog omiljenog para i skamenila se. Ugledala je nešto zbog čega će je preplaviti neobjašnjiv bijes jer je njena iluzija – da postoje idealni parovi – razbijena.

“Hear me out, please. This isn’t going to go on forever, I just need someone to listen.”

“Your husband?” he asks, and I shake my head.

“I can’t – I can’t tell him. Not after all this time. He wouldn’t… He wouldn’t be able to see me as me any longer. I’d be someone else to him. He wouldn’t know how to forgive me.”

Uskoro saznaje da je, dan nakon što je svjedočila razočaravajućem prizoru u dvorištu kuće broj petnaest, Jess nestala. I da su prava imena para koje je ona nazivala Jess i Jason, koje ona zapravo ne poznaje, Megan i Scott. Rachel je uvjerena da je ono što je vidjela ključna informacija koja bi mogla pomoći u istrazi Meganinog nestanka  odluči se umiješati – odluka koju će možda uskoro požaliti, jer se budi u svom krevetu, prekrivena krvlju i blatom, bez sjećanja na ono što se dogodilo. A Rachel je već doživjela da je, u razdobljima na koja nema sjećanja, činila grozne stvari.

“Sometimes I wonder if I’ve done or said terrible things, and I can’t remember. And if… if someone tells me something I’ve done, it doesn’t even feel like me. It doesn’t feel like it was me who was doing that thing. And it’s so hard to feel responsible for something you don’t remember.”

U knjizi se izmjenjuju tri perspektive tri različite žene čiji su životi čudno isprepleteni; za neke veze svaka od njih zna, za neke ne zna. Za neke bi bilo bolje za svaku od njih da nikada ne saznaju.

Izvana se život svake od njih čini uobičajen, monoton. Zato što svaka od njih nešto krije. I svaka od njih mora platiti cijenu za to što skriva.

Ovo je tako dobro zamišljen i ostvaren psihološki triler da su već povučene prve usporedbe sa “Nestalom” autorice Gillian Flynn. I doista, iznenadim se kada na koricama ugledam “Paula Hawkins”, a ne “Gillian Flynn”. Ipak, u mojim očima postoji razlika. Paula je ostvarila zgodan i pametan zaplet, ali Gillian je uz brilijantno osmišljenu priču kreirala neponovljivo intrigantne ženske likove. Ni jedna od ove tri žene iz “Djevojke u vlaku” nije do koljena Amy Elliott Dunne, ali svaka od njih je opipljiva, stvarna, poznata. Svaka od njih je ja, je ti, je mi. Svako pojedino poglavlje donosi najintimnije unutarnje svjetove svake od njih i ono što čitatelj tamo nalazi je toliko različito od onoga što je pretpostavljao da će naći.

“I had a teacher at school who told me once that I was a mistress of self-reinvention. I didn’t know what he was on about at the time, I thought he was putting me on, but I’ve since come to like the idea. Runaway, lover, wife, waitress, gallery manager, nanny, and a few more in between. So who do I want to be tomorrow?”

Jedno je sigurno – prema Rachel ćete imati cijelu bujicu osjećaja koji će se na momente međusobno sudarati jer lete u suprotnim smjerovima. Ipak, baš je ona prava osoba da ispriča ovu priču.

Uživala sam u knjizi od prve do zadnje stranice. Paranoja, neizvjesnost, nevjerica i zgražanje tjeraju da okreneš “samo još jednu stranicu”.

Autorica je ideju dobila dok je i sama putovala na posao vlakom iz predgrađa Londona. Nekada su tračnice prolazile toliko blizu stambenih zgrada, da su se prozori vlaka skoro dodirivali sa prozorima stanova.  Nisi mogao ne biti voajer barem na nekoliko sekundi. Tada su i ona i drugi putnici imali priliku uhvatiti scene iz tuđih života. Tada se autorica već pitala – događa li se iza tih naizgled normalnih scena svakodnevnog života nešto mračno? Kakvi su ljudi koji žive iza tih prozora? Kakve tajne kriju jedni od drugih?

DreamWorks je navodno zainteresiran za prebacivanje knjige na veliko platno i već su u tom smjeru napravljeni prvi koraci. Možda nas za koju godinu čeka ekranizirana verzija knjige.* Autorica se još oporavlja od tog ugodnog iznenađenja, ali kaže kako još nije razmišljala o glumcima. “Vjerojatno zbog toga što Rachel nije lijepa, a teško je naći glumce koji nisu lijepi”, diplomatski će ona. Ipak, otkriva da u ulozi Megan vidi Michelle Williams.

Ja nekako u ulozi Rachel mogu zamisliti autoricu “Sumrak” sage, Stephenie Meyer; ne zato što mi je žena ružna, nego zato što izgleda kako meni “izgleda” Rachel, samo bi je trebalo poružniti. Ono što su napravili Charlize Theron za film “Monster” bi trebalo napraviti Stephenie Meyer i bila bi baš prava “moja” Rachel.

U ulozi Scotta nekako vidim Colina Farrella, u ulozi Toma vidim Colina Firtha (ne znam koji mi je vrag s tim Colinima, tek sad kad sam ih napisala vidim da mi prvi automatski izbori za glumce imaju ista imena), jedino što mi Colin Firth nije baš lijep koliko bi Tom trebao biti, sudeći po knjizi. Za ostale mi nitko ne pada na pamet i sad već blebećem gluposti i trebam ovo završiti.

“There are familiar faces on these trains, people I see every week, going to and fro. I recognize them and they probably recognize me. I don’t know whether they see me, though, for what I really am.”

Dakle, ljudi, imamo prijevod; knjiga nije “Nestala, ali je jako, jako dobra.

*Update: film je snimljen, u kina je stigao 2016. godine i svi smo ga već pogledali. 😉