Djeca nekako neizravno, više nekako „kroz  kožu“ nego direktno kroz riječi, primaju obavijesti o tome što se događa kada odrastamo. Promatraju i upijaju informacije o tome na što počinje nalikovati svijet odraslih, svijet njihovih roditelja, svijet u kojem igra odavno nije više prisutna.

Ovo je priča o Zachu, Poppy i Alice; to troje djece osjeća da im se bliži trenutak stupanja u svijet odraslih, u kojem su igru zamijenile obveze, dužnosti, rezignacija i umor. Nijedno od njih se ne osjeća spremno za to, ali ni jedno od njih ne zna kako to izbjeći, usporiti ili barem ublažiti.

Kada Poppy pred Zacha i Alice iznese pomalo zastrašujuću priču i jezovito predviđanje koje traži od njih da se upuste u avanturu, oni polaze postavljajući pitanje samima sebi – postoji li doista nešto čarobno, neobično i opasno u njihovom pohodu, ili je sve to samo eksplozija mašte troje djece koja žele odigrati spektakularnu posljednju igru svog djetinjstva?
Holly Black je izvrsno opisala sve slijepe ulice, strme uspone i skliske terene ovog emotivno razdoblja u životu svakog djeteta. Između mnogih drugih, ova priča se dotiče mnogih situacija tipičnih za odrastanje:

 

  • Koliko okrutno može izgledati djeci kada im roditelji žele „pomoći“ da odrastu, a ne znaju pravi način.
  • Djeca ne gube naglo interes za igru; proces je polagan, pomalo bolan i ne nastupa kod svakog djeteta u istoj dobi.
  • Što si stariji, postaje se sve teže igrati.
„That was why Zach loved playing: those moments where it seemed like he was accessing some other world, one that felt real as anything. It was something he never wanted to give up. He’d rather go on playing like this forever, no matter how old they got, although he didn’t see how that was possible. It was already hard sometimes.”
  • Kad si dijete, možeš izmišljati svakakve stvari i postavljati svakakva pitanja, a da nitko ne posumnja na nekakvu psihozu.
  • Djeca kroz igračke i igru definiraju svijet koji vide oko sebe te probleme koje primjećuju, i nastoje ih na svoj način riješiti kroz igru. Svaka dječja igra ima svoju priču, svoje konflikte i rješenja; male avanture koje njihove igračke prolaze su pojednostavljene lekcije iz „odraslosti“. Neke stvari iz odraslog svijeta prvo isprobamo na igračkama, da vidimo kako funkcioniraju. Npr. brak, zaljubljivanje i slično. Ako brak između Barbie i Kena nema šanse, jer je Ken preskup ili ima groznu frizuru, Barbie nije osuđena na tugu i usamljenost. Tu je uvijek Pez Djed Božičnjak ili neki plastični vrtni patuljak. Ako taj brak ne uspije, nema veze, pokušat ćemo sa plišanim medom. U odraslom životu nije tako; čini se da nema mjesta i razumijevanja za to isprobavanje i uvježbavanje. Brak mora uspjeti od prve, ne?
  • Kroz igru je tako lako postati bilo tko; možeš si izmisliti novi identitet par minuta nakon što se zasitiš starog. I pritom je sve bilo moguće, sve je bilo vjerojatno, sve je dolazilo u obzir.
„Before Lady Jaye, Alice’s favourite character had been a Barbie named Aurora who had been raised by a herd of carnivorous horses. But one Monday morning, on the walk to school, Alice explained that she’d repainted an action figure from a thrift store over the weekend. She wanted to play somebody else.“

 

Ja sam odrasla u jednom malom selu u Bosni. Nas nekoliko rođaka se svaki dan igralo Nindža kornjača. Željka, najstarija među nama, bila je Donatelo. Nekako joj je prirodno leglo, budući da je stalno bila zamišljena i šutljiva, a imala je i štap kojim je svakog dana tjerala krave na livadu i sa livade. Njena mlađa sestra, Ljubica, bila je Leonardo; svima nama naj-bad-ass kornjača. Iako najmanja i najžgoljavija među nama, bila je naporna, drska i agresivna preko svake mjere. Uglavnom bismo radili sve što ona kaže, samo da nam ne napravi kakvu spačku iz osvete. Tako je i završila kao Leonardo; mali žmiravi i mucavi Leonardo od kojeg su se svima nama tresle gaće. Nebojša je bio Michelangelo; ista količina goofy-energije i jedini kojemu je otac izradio prave nunchake, na užas njegove majke koja je živjela u vječnom strahu za svoje vaze i za napadaje astme kod svog Michelangela. Stalno mu je radila sačekušu iza kuće, da opipa je li mu majica mokra i da mu obriše nos. Ja sam bila Rafaelo. Kako djed nije htio ustupiti neke svoje stare vile, oboružala sam se dvjema viljuškama iz babine kuhinje. Kad se zamislim kako s tim viljuškama napadam babine kokoši, mislim da nazirem začetke svoje pretilosti.

 

Nas četvero smo bili zanimljiv prizor; ukrašeni trakama u pripadajućim bojama (ljubičasta, crvena, plava i narančasta) trčali smo preko livada, preskakali kravlje balege i maltretirali stoku sitnog zuba. Odakle nam trake? Znate one tjeralice muha koje ljudi po selima stavljaju na vrata ljeti? 🙂 Nešto slično ovome, samo neprozirno. 😀

 

Mogu sjesti i zamisliti ispred sebe sjećanja na dva razdoblja u svom životu. S jedne strane je ono u kojem smo se počinjali igrati onog trena kad otvorimo oči i jedva čekamo da izjurimo van, dok nam majka pokušava jednom rukom skinuti pidžamu, a drugom nas nahraniti.
S druge strane ono razdoblje u kojem se više ne igram. Nikad. Ni sa čime.
Ono čega se ne mogu sjetiti je ono razdoblje između, razdoblje gašenja i nestajanja igre iz mog života. To je ono razdoblje kada roditelji polako izgube strpljenje s tvojim strahom od mraka i škripavih zvukova po kući dok pokušavaš zaspati.
Razmišljam kako je sigurno negdje u tom maglovitom razdoblju postojala Posljednja Igra; posljednja školica, posljednja igra skrivača, posljednji gumi-gumi. I da sigurno u tom trenutku, dok smo je igrali, nismo znali da je to zadnji put. Bi li ta moja zadnja igra bila drugačija da mi je netko tada rekao: „Hej, Iva, nakon što danas odigraš zadnju igru skrivača, nećeš je više nikada igrati. Nećeš ni pomisliti na nju, sve dok jednog dana, sa svojih 29 godina, ne budeš čitala prvo poglavlje knjige Doll Bones.“
Postoji valjda vrijeme kada igre moraju prestati samo zato što više nema nikoga tko bi se igrao s nama; neki prijatelji su odrasli malo brže ili su se (smo se) odselili iz ulice. Možda neke igre više nismo igrali jer nije bilo nikoga novoga tko ih je htio naučiti.

 

Poppy: „I hate that you can do what you’re supposed to do and I can’t. I hate that you’re going to leave me behind. I hate that everyone calls it growing up, but it seems like dying. It feels like each of you is being possessed and I’m next.“

 

Odrastanje je onaj teški prijelaz iz razdoblja kada se upuštaš u pustolovine i onog kada o njima samo razmišljaš. Možda zbog toga jako mnogi od nas danas obožavaju čitati knjige; sigurne pustolovine za koje nam ne treba ni pretjerano mnogo novca ni hrabrosti. Kada postane preopasno, možemo samo zaklopiti korice.
Kada ste se vi prestali igrati?
Koje igre ste vi najradije igrali? Evo nekih koje sam ja voljela i, baš kao što kažu na ovoj stranici, ne bih ih se smjelo zaboraviti:

 

 

Ja bih voljela opet zaigrati graničara. Nekad sam uvijek ostajala zadnja između dvije vatre i često smo znali sporazumno prekidati igru jer me nisu mogli pogoditi sa 3 koraka udaljenosti. Eh… ta vremena… Kakvog sam danas volumena, fizičke spremnosti i agilnosti, mogao bi me pogoditi slijepac okrenut leđima i to običnim (sporim, lebdećim) rođendanskim balonom. 🙂
No, za sada bih se zadovoljila samo posjedovanjem ove dvije lutkice, Barbie Katniss i Barbie Belle. 😀
Zach i Poppy su utješno zaključili da je odrastanje samo nalaženje novih načina da se igramo.

 

„’Maybe we can’t play it the way we used to, but we could still tell each other what happens next.’
Poppy smiled a familiar scheming smile, her eyes alight with new hope. ‘You want to play?’ she asked.“

 

Hvala na čitanju!
Iva