Ovaj post će biti malo duži, ali se neću ispričavati zbog toga. Ovako divna knjiga to zaslužuje i bez kontroverzi koje su se splele oko nje u jednoj saveznoj američkoj državi. No, first things first, jel…

Kada tražim nove naslove koje ću dodati u svoju reading-listu, najčešće naklikavam po tuđim preporukama po blogovima, Pinterest boardovima, listama best-sellera domaćih i svjetskih mega-knjižara. Onda preko svog Kindlea pokušam naći i skinuti sampleove ili cijela prva poglavlja naslova koji su mi interesantni. Onda ih počnem iščitavati redom; koliko brzo me priča “ulovi”, odgovara li mi stil pisanja, koliko mi je stalo da saznam što će se dalje dogoditi, koliko su mi lijepe slike koje tekst evocira… Tada listu uspijem svesti na 1-5 naslova koje MORAM pročitati, što znači da nekoliko trenutaka kasnije slijedi kupovina. 🙂 Eleanor and Park je knjiga koja me “kupila” brže nego ja nju. I ne da se nisam zeznula, nego je planiram kupiti ponovno, u pravoj knjižari, da je mogu fizički zagrliti, pomaziti, izljubiti… 🙂 Jednako oduševljenje pokazuju tisuće čitatelja kojima dođe pod ruke.
Radnja knjige Eleanor and Park odvija se 1986. godine, a govori o dvoje 16-godišnjaka koji se zaljubljuju u školskom autobusu. Priču pričaju Eleanor i Park naizmjenično. Eleanor je bucmasta crvenokosa. Nova je u školi i od prvog dana se samo u školi susreće sa vrlo intenzivnim bullyingom. Nedavno se ponovno vratila u svoj dom, iz kojeg je pobjegla pred grubim, nasilnim očuhom te je provela neko vrijeme s obiteljskim prijateljima. Očuh, alkoholičar, i dalje život u kući ostatku obitelji čini paklom na zemlji. Obitelj živi na rubu egzistencije. Petero djece, uključujući i Eleanor, spava po krevetima i podu u jednom sobičku. Neki od njih još mokre u krevet kada imaju noćne more. 

 

“All of them had learned to cry without making any noise.”
Eleanor se tušira pod budnim okom majke u kupaonici koja nema vrata i to dok očuha, Richieja, nema kod kuće. Ako je on kod kuće, svi izbjegavaju pustiti glas. Strah ih je čak i povući vodu u toaletu. Eleanorina majka je slabašni otirač od žene, potpuno podređen Richijevoj volji i raspoloženjima.

 

“Richie is the head of this household,” her mom said. “Richie is the one who puts food on our table.” What food? Eleanor wahted to ask. And, for that matter, what table? They ate on the ouch or on the floor or sitting on the back steps holding paper plates.”
–o–

 

“Her mom was walking around the house in nervous circles, offering Richie lemonade and sandwiches and aspirin. Eleanor hated it when her mom acted like that. Relentlessly submissive. It was humiliating to be in the same room.”
 
Parkov dom je, s druge strane, sigurna luka s dvoje roditelja koji se obožavaju. No, Park je jedan od rijetkih učenika druge rase, sluša bendove za koje nitko drugi nije čuo i sam se jedva uklapa u tu malu zajednicu. 
Eleanor i Park se prvu put susreću u školskom autobusu.
Svi učenici u autobusu se porazmjeste tako da Eleanor nema gdje sjesti. Jedino slobodno mjesto je pored Parka. On joj dopušta sjesti, ali ne razgovara s njom danima. No, kako iz dana u dan putuju jedno pored drugog, njihovo prijateljstvo se razvija polako i nježno, od ignoriranja, preko indiferentnosti i tihog toleriranja do manje hostilne tišine koja konačno otvara prostor da se postave neka pitanja i dobiju odgovori. Uskoro primjećuju jedno drugo malo više i primjećuju da jedno drugo gledaju malo drugačije. I neće proći još dugo dok se ne požele dotaknuti prvi put…
“He pulled on the scarf (tied around her wrist) again, so she looked at him. She tried not to look mad – but she’d rather look mad than look like she’d spent all night thinking about how beautiful his lips are./…/ If he were to look up at her now, he’d know exactly how stupid she was. She could feel her face go soft and gummy. If Park were to look up at her now, he’d know everything. He didn’t look up. He wound the scarf around his fingers until her hand was hanging in the space between them. Then he slid the silk and his fingers into her open palm. And Eleanor disintegrated.”
I ja skupa s njom! 🙂
Ova knjiga je bila knjiga mjeseca na Amazonu i New York Timesov bestseller. Grupi knjižničara jedne srednje škole u Minnesoti se toliko svidjela, da su je odlučili staviti na listu preporuka kao summer-read svojim učenicima, te su pozvali autoricu, Rainbow Rowell, da ih posjeti na jesen.
No, onda je dvoje roditelja, s potporom područnog ureda Parents Action League, uvjerilo nadležne obrazovne institucije Anoka-Hennepin obrazovnog područja u Minnesoti da otkažu susret s autoricom, povuku tu “opasno opscenu” knjigu sa liste preporučenih naslova, da se knjiga izbaci iz knjižnice, te da se kazne knjižničari koji su knjigu odabrali za tu listu. Ta ista grupa konzervativnih kršćana ima već prijašnjeg iskustva sa aktivnostima cenzuriranja i to na istom području; borili su se za svoje pravo da diskriminiraju LGBT učenike tog istog školskog područja.
Iako LGBT osobe nisu tema ove knjige, ova grupa roditelja našla je zamjerke zbog kojih je tražila ovako grubo postupanje prema knjižničarima škole, autorici i njezinoj knjizi. Naime, dvoje roditelja koje je započelo ovu kampanju pročešljalo je knjigu i sastavilo dokument sa svojim prigovorima, koji u cijelosti možete pročitati ovdje.
Ukratko, našli su oko dvjestotinjak prostih riječi, obiluje prostačenjima teže kategorije (zanimljivo je primijetiti da su i riječi “God” i “Jesus” svrstali među druge proste riječi) te sadrži nasilje i eksplicitne seksualne sadržaje. Kao takvu, smatraju je nemoralnom i neprimjerenom, budući da takav sadržaj djecu poučava skandaloznom ponašanju i vodi ih, valjda, na krivi put.
Ali! Ali…
Knjiga opisuje bullying i obiteljsko nasilje. Knjiga je pritom brutalno iskrena. Knjiga opisuje dvoje pametnih, mladih ljudi koji su izvrgnuti ruganju zbog rase, izgleda, siromaštva. Knjiga opisuje nalaženje dva mlada bića u tom kaotičnom svijetu ljudske zlobe i bešćutnosti. Proste riječi ne dolaze iz usta ovo dvoje likova, osim kada Eleanor razmišlja o svom očuhu zlostavljaču i kada vidimo njene ljutite misli o njemu. Prostačenja dolaze iz usta učenika njene škole koji dobacuju gnjusne komentare vezane uz njen izgled. Sva prostačenja su tu da zorno opišu atmosferu u kojoj Eleanor i Park zavole jedno drugo, opisuju sve ono ružno od čega jedno drugo nastoje zaštititi. Mi kroz njihove uši čujemo svijet u kojem odrastaju djeca te dobi koja se na neki način ne uklapaju. Autorica je jedino korištenjem iskrenog jezika mogla točno dočarati surovost koju bullying može poprimiti. Žrtve bullyinga sigurno nisu traumatizirane izjavama kao što su “Ne želimo se družiti s tobom jer nam se ne sviđa kako se oblačiš” ili “Tvoja obitelj nam je čudna, pa nam je malo neugodno u tvojoj blizini”. Ne. Bullying je okrutniji, prljaviji, nemilosrdniji. I žao nam je ako eksplicitni vokabular zlostavljača bilo koje vrste vrijeđa nježne uši uredno počešljanih glava oko kojih vise krunice i križevi. Očito fini ljudi to ne mogu podnijeti. Ali djeca, naša djeca, to podnose iz dana u dan.
Eksplicitne scene? Da, Eleanor i Park se poljube. Ali kada se to dogodi, osjećate da nitko na svijetu nikada prije nije to toliko zaslužio kao njih dvoje. Knjiga je prepuna scena koje su me podsjetile na moja prva zaljubljivanja u srednjoj školi, barem ona lijepa. Scene od kojih mi se i sada podigne (dva puta sam napisala “podRigne” prije nego sam natipkala ispravnu riječ) jato leptirića u trbuhu i zamigolje nožni prsti i najradije bih stopala sakrila pod toplu deku. 🙂
Konačno, Eleanor and Park je jako optimistična i pozitivna knjiga koja govori o nadi, o sposobnosti dvoje ljudi da tješe i štite jedno drugo, čak i ako imaju samo 16 godina. Govori o tome kako iz ruševina današnjih obitelji mogu izrasti divne, suosjećajne i pametne osobe. S obzirom da je broj disfunkcionalnih obitelji zabrinjavajuće velik, ova knjiga doista može mlade osobe naučiti mnogo o tome kako nisu osuđeni na svoje trenutne okolnosti. O tome kako za sebe mogu odabrati bolje budućnosti te kvalitetnije ljude od onih s kojima su igrom slučaja odrasli. Ali nitko to ne kaže bolje nego sama autorica:

 

“Some girls have terrible stepdads who shout profanity at them and call them sluts – and some of those girls still manage to rise above it. When these people call Eleanor and Park an obscene story, I feel like they’re saying that rising above your situation isn’t possible. That if you grow up in an ugly situation, your story isn’t even fit for good people’s ears. That ugly things cancel out everything beautiful.” 
Još je bitnije ono što autorica kaže o cenzuriranju knjiga općenito, te o zabrani njene knjige.

 

“Censorship seems to some of us so silly that we forget how important it is for kids in isolated or rural areas to have access to different thoughts and ideas, that ‘the Internet’ isn’t the magical cure to all their problems until they turn eighteen and get to leave. Because sometimes they can’t leave, or don’t want to, but their choices still matter.”
–o–

 

“Kids have the right to read. They have the right to think and imagine. To see their own world in books. To see other worlds in books./…/ When I told my sister that some people were outraged by the language in my book, she said, ‘They should try living through it.'”
Ovo knjiga je sigurno među pet najdražih koje sam do sada pročitala ove godine. <3 <3 <3

Hvala na čitanju!

Iva