Kada je imala samo 13 godina, Hazel Grace Lancaster primila je dijagnozu koja nije ostavila mnogo prostora nadanju i snovima o ozdravljenju – IV. stadij raka gušterače, koji je metastazirao na pluća. Unatoč tome što joj je eksperimentalna terapija podarila nešto malo dodatnog vremena, Hazel zna kako njena priča završava i to uskoro. Teško je zaboraviti da si terminalan kada, kamo god ideš, za sobom vučeš bocu s kisikom.  
Hazel zna koliko se njen život sada razlikuje od života prosječne djevojke od šesnaest godina – stalne terapije i pregledi, disanje potpomognuto aparatima s kisikom, odvojenost od prijatelja i normalnih aktivnosti za tu dob, a sada još i ti besmisleni sati provedeni u grupi za podršku na kojima su njezini roditelji inzistirali. Hazel je očekivala sve one tipične situacije koje se odvijaju u grupama za potporu djeci koja boluju od raka – zovem se tako-i-tako, moja dijagnoza je ta-i-ta, neka cijela grupa pozdravi Hazel i kaže joj kako je hrabra. No, nije očekivala da će upoznati Augustusa Watersa, sedamnaestogodišnjaka koji je dobio bitku sa svojim rakom, ali izgubio nogu. Niti je mogla pretpostaviti da će upravo on unijeti nimalo očekivane obrate u njen život…

U zadnje vrijeme, čini mi se, stalno svoje susrete sa odličnim knjigama započinjem posipanjem pepelom zbog toga što, eto, cijeli svijet zna za “tu super knjigu”, a ja tek nedavno izgmizala ispod svog kamena i “otkrila toplu vodu”. Da ovo samosramoćenje bude temeljito, priznajem i ovo – prvo sam saznala da se snima film, a ona sam saznala da postoji i knjiga po kojoj se film snima. Čula sam ja negdje za tog Johna Greena, maglovito sam se sjećala da sam negdje po policama knjižara viđala ovu knjigu (teško je zaboraviti naslovnicu), ali sam je brzo otpisala kao saharinsku romansicu za tinejdžerice. Ja takve stvari inače ne čitam. Šta me tako gledate? Ozbiljno. Na-a. Ni u ludilu. 😉
A onda je jednoga dana uslijedio sraz neodgodivih obaveza i preplavljujuće želje za ljenčarenjem uz knjigu. Naime, gomila odjeće za peglanje se tjednima taložila u planinu koja je skoro dosegnula paučinu na plafonu i nešto se po tom pitanju moralo poduzeti. Kako udovoljiti svojoj lijenosti, a istovremeno obaviti taj dugo odgađani posao? Samo zato što sam imala ovaj naslov kao audioknjigu bilo mi je moguće i nahraniti vuka i održati ovce na broju.
Sati su prolazili i prolazili, iz pegle je sukljala mirisna para, moj dragi je više puta ulazio u sobu i ostajao neprimijećen, ali mi je počeo ostavljati čašu vode svakih pola sata. Kad sam sravnila tu Himalaju od odjeće, zatekla sam se kako, s peglom u ruci, zirkam oko sebe u nadi da ću naći kakvu zaboravljenu hrpu neispeglanih stvari, samo da ne moram gasiti svoju audioknjigu. Da je moja Susjeda znala da sam u takvom duševnom stanju i da mi je samo otvorila vrata od svog stana, ušetala bih tamo, uzela njenu peglu i opeglala i onih pet tona odjeće koju tjedno treba pripremiti za dva sina sportaša. 🙂
Ova knjiga je sigurno jedna od najposebnijih knjiga koje sam pročitala ove godine; dirljiva je na jedan ozbiljan i zreo način. Svi mi negdje u nekom zakutku svog mozga znamo da postoje djeca koja boluju od raka i da postoje stariji ljudi koji boluju od raka. Statistički gledano, moraju postojati i tinejdžeri koji boluju od raka, ali to je i inače populacija čije probleme nekako lako previdimo. To su, na kraju krajeva, najbolje godine, zar ne? Kakvih to briga, molim lijepo, može imati netko tko nema nikakve obaveze osim nekoliko sati škole na dan?
Pa ipak, ovo je jedno od najkompliciranijih životnih razdoblja; teško je i zbunjujuće čak i kada si zdrava mlada osoba, kamoli kad si još ne samo ozbiljno, nego i terminalno bolestan. Ne znamo mnogo o mladim ljudima koji su teško bolesni. Kakav je život mladih ljudi koji se mogu smatrati sretnima ako ih bolest “samo” učini invalidima? Jesu li to posebna bića, zrela i preozbiljna za svoju dob? Jesu li to mali mudraci koji preskoče sve adolescentske brige i počnu brinuti one odrasle? Možda. John Green nam priča puno realističniju priču; bolesni mladi ljudi su i dalje normalni mladi ljudi koji ne žele da ih se tretira kao porculanske figurice i koji bi voljeli da ih bolest ne izdvoji iz normalnog života više nego što je nužno.
To što si jako mlad ne znači da se nećeš morati suočiti sa smrću. Ali to što se kao jako mlad suočavaš sa bolestima i smrću ne znači da te zaobilazi sve ono što se inače događa tinejdžerima. Primjerice, zaljubljivanje. 🙂
Da, više puta sam zasuzila; nekad zato što mi se srce stislo od tuge, ali češće zbog toga što sam prasnula u smijeh. Humor u knjizi ne bih mogla nazvati crnim. Više je nekako crno-ružičasti. Ne znam objasniti zašto, ali mislim da ćete shvatiti što sam htjela reći kada pročitate knjigu. I javite mi se ako i kada je pročitate; treba mi netko s kim ću cijelu sljedeću godinu, dok film ne dođe u kina, pričati o ovoj divnoj, genijalnoj, must-have & must-read knjizi. 🙂 A onda će mi trebati netko koga ću gnjaviti da ide sa mnom u kino, ali imate vremena do tada, stignete se sakriti od mene. 🙂
E sada onaj vama možda najinteresantniji dio. Dakle, zamislila sam da procedura ide ovako – pročitate vi ovaj post (barem letimično), na Bibliovcin mail ([email protected]) pošaljete odgovore na ova dva jednostavna pitanja (odgovori u tekstu), a onda 26.12. (prekosutra) oko 21:00h na Bibliovcinoj FB-stranici pogledate ime sretnog dobitnika knjige. Može? OK, evo pitanja:
To je to od mene za večeras!
Nadam se da ćete Badnjak provesti u društvu najmilijih i da će vam Božić biti i čaroban i radostan i miran. I iskreno se nadam da će svi oni koji su s vama sada biti s vama, živi i zdravi, i sljedeći Božić!
Hvala na čitanju!
Iva
P.S. – Nisam znala da postoji hrvatska riječ za uzgajivača tulipana – tulipandžija. Oh, radosti… 🙂