U posljednjih godinu dana se često petljam u australske autore; em sam ih ja tek otkrila, em ljudi senzacionalno pišu. To su Karin Cox (“Cruxim”, “Creche”), Markus Zusak (“Kradljivica knjiga”) i sada Liane Moriarty. Čudim se da ova knjiga još nije dobila hrvatski prijevod. Gdje god kliknem na listu bestellera (Barnes & Noble, Waterstones, Amazon, itd.), ova knjiga je među prvih 10 (u najgorem slučaju među prvih 20) najprodavanijih u 2013. godini. U koju god “Books Worth Reading” listu na Goodreadsu ili Pinterestu povirim, ova knjiga je tamo. Iako nije ni prva ni jedina koju je napisala Liane Moriarty, prva je koja je upravo zbog tolikih preporuka došla meni pod oko. Nisam požalila.
– Dobro, Iva, shvatili smo, sviđa ti se. O čemu je to knjiga? Kakva je to knjiga?
– Drago mi je da ste pitali. Ovako, dakle…

Zamislite da vam je suprug napisao pismo, koje biste trebali ovoriti tek u slučaju njegove smrti.
Zamislite da u pismu priznaje svoju mračnu tajnu, breme koje nosi na duši već godinama.
Zamislite, onda, da ste na to pismo naišli sasvim slučajno, dok je vaš suprug još i te kako živ i na poslovnom putu…
Cecilia je žena koja je marljivim zalaganjem život postavila u savršen red – ima posao, tri pametne djevojčice, uspješnog i zgodnog supruga, aktivni je član svoje male zajednice. Čak je jedina od snaha koju svekrva nije uspjela natjerati u suze. Njen život je uređen i besprijekoran kao i njezin dom. Ono što Cecilia sazna iz pisma okrenut će njen savršeno uređeni svijet naglavačke. No, to pismo će iz temelja promijeniti i mnoge druge živote, ne samo Cecilijin. Rachel i Tess jedva da Ceciliju (ili jedna drugu) poznaju, ali njihovi će životi biti nepovratno promijenjeni posljedicama tajne koju je do groba namjeravao čuvati Cecilijin suprug.
—o—
Priču pripovijedaju naizmjenično tri žene; Cecilia, Rachel i Tess. Svaka ima svoje izazove, svoje planove, svoja razmišljanja. Većinu knjige se zapravo šećemo kroz interne, subjektivne svjetove svake od njih. Takav način propovijedanja je recept za dosadnjikave, otegnute interne monologe, ne? Liane Moriarty je, međutim, ovo brilijantno iskoristila – da, vidimo svaki od tih glavnih ženskih likova izunutra. Ali vidimo i kako ona gleda na ostale oko sebe, uključujući o druge dvije žene, Rachel i Tess. Tako učimo o njima; znamo što svaka od žena misli o sebi i svom životu, ali vidimo i što svaka od njih misli i zna (ili misli da zna) o ostale dvije. Vidimo ženski unutarnji svijet bez cenzure – sve misli, svi osjećaji – sve je tu na stranicama knjige, neuljepšano i sirovo. I zbog toga znamo da svaka od njih ima tajne, ali i da će neke od njih saznati stvari koje nisu znale da će saznati sasvim slučajno.
Samo praćenje tih razlika bi bilo intrigantno, čak i da ne postoji jedna obuhvatna, tragična priča koja povezuje sudbine ovih žena.
Kako sam čitala knjigu, naprosto se nisam mogla ne baviti svojim razmišljanjima o tajnama. Svi smo ih imali, imamo ih i imat ćemo ih. Postoje male i velike, one koje su nam povjerene, one koje smo mi povjerili i one koje će ostati s nama zauvijek. Pitanje je – imamo li pravo na njih i do koje mjere? Ako tajna koju čuvamo ima utjecaja samo na naš život, njeno otkrivanje ili čuvanje ne šteti nikome drugome (npr. činjenica da sam se i kao odrasla osoba dvaput upiškila u krevet jer sam sanjala cijelu noć da mi je sila, a onda se negdje u snu stvori najbožanstveniji čučavac na svijetu ili posebno visoka trava, a potočić šumi li šumi…). To mogu reći, može naškoditi samo mojoj reputaciji, ali rekla ja to ili ne rekla, ničiji život nije oštećen zbog toga. Jedino što je sad oštećeno možda je vaš apetit do kraja dana ili želja da čitate ovaj post do kraja… 🙂
No, da, da se vratimo u vagon. Postoje i one bitnije tajne koje, ako ih kažemo, sigurno mijenjaju tijek života – naš ili nečiji tuđi. Takve tajne ljudi, primjerice, možda donose u brak ili bilo kakav drugi onos. Kada je u redu reći? Kada je u redu šutjeti? Ovisi li to o tome tko na kraju snosi posljedice, tko mora platiti cijenu nečega što se čuvalo ili reklo? Imamo li pravo na svoje tajne ili na samostalnu odluku o njihovom otkrivanju kada posljedice toga ne snosimo više samo mi? Složena tema. Neiscrpna tema. Možda čak i malo nezgodna tema. Probajte pitati ljude oko sebe što treba prešutjeti, što imamo pravo prešutjeti. Probala sam. Samo za jednu te istu stvar sam od 7 ljudi dobila 17 mišljenja. 🙂
Ono što je meni još upalo u oko jest da su žene (supruge, majke, kćeri, …) često nositeljice ovakvog bremena, samo da bi očuvale balans u svom malom svemiru i osigurale neometan život onih do kojih im je stalo. Žene, zbog svega što znaju i prešute, su često ono ljepilo koje svijet ljudi oko njih drži na okupu, da se sve ne razleti u tri materine. Vidjela sam često i što se događa kada leđa i ramena tih malih Atlasa ne žele i ne mogu podnijeti više i zbace sve dolje. Jezivo je koliko se toga počne raspadati, ali dođe ti da ustaneš i plješćeš.
Što autorica misli o tajnama? Reći ili ne reći?
Liane je u jednom od svojih intervjua rekla da je na ideju za knjigu došla dok je na Internetu čitala članak o samrtnim ispovijedima stvarnih ljudi.
Misli da ne postoji moralna obveza da kažemo istinu samo da bi sebi olakšali dušu (jer tajne jesu teret) ako to znači da ćemo uništiti nečiji tuđi život, pogotovo život onih koji su nam najdraži i najbliži, i pogotovo ako je tajna vezana za prošlost. Ona bi takvu tajnu čuvala i nosila, koliko god da je to teško.
S druge strane, ona bi voljela da se njoj kaže istina, koliko god neugodna bila.
Svi mi imamo tajne koje nismo nikada rekli niti mislimo da ćemo ih ikada podijeliti. I te tajne gurkaju neke naše odluke ulijevo ili udesno. Ti mali pomaci imaju svoje posljedice, i te posljedice od malih mogu nekada narasti na velike. Kako bilo, tajne i druge difuznije, neizgovorene stvari su živa tkiva u našim životima i učimo živjeti s njima.
Isto tako postoje mnoge tajne koje nas se izravno tiču, ali ih nikada nećemo doznati. Nitko od nas ne zna koliko bi naši životi bili izmijenjeni da doznamo stvari koje sada ne znamo. Nitko od nas ne zna ni hoćemo li, kada i kako saznati neke od tih stvari.
Nitko od nas ne zna sve moguće puteve kojim su naši životu mogli krenuti ili možda trebali krenuti. Možda je to i dobro. Samo pitajte Pandoru. 🙂
Hvala na čitanju!
Ljubim vas!
Iva