Krovovi Teherana je izuzetna priča i lagano štivo koje će izmamiti i suze i smijeh!

Mahbod Seraji rođen je u Iranu, a u Sjedinjene Američke Države odselio je 1976., kada mu je bilo devetnaest godina. Studirao je na Sveučilištu u Iowi, gdje je magistrirao na studiju filma i televizije i doktorirao teoriju i metodiku obrazovanja. Trenutno radi kao savjetnik za menadžment i živi u okolici San Francisca.

 

 

Mahbod Seraji je svojom pričom uvukao čitatelja u neko drugo vrijeme, na drugi kraj svijeta. Poželjela sam biti tamo, poželjela sam upoznati običaje, ljude, kulturu.
Nadam se da će vas sadržaj potaknuti na čitanje ove divne knjige:
Ljeto je godine 1973. u Teheranu. Paša, srednjoškolac, provodio je ljeto s prijateljem Ahmedom, najčešće razgovarajući na krovu kuća u nizu u njihovoj četvrti. Paša je bio jedinac i roditelji su željeli da nastavi školovanje u Americi za inženjera. Njega je srce vuklo prema filmskoj umjetnosti, no kako je još bilo dosta vremena do odluke, Paša i Ahmed provodili su noći gledajući zvijezde, raspravljajući o politici, budućnosti, ali i o zabranjenim ljubavima.

Mnoge obitelji u Iranu tada su bile vrlo tradicionalne. Sklapali su se brakovi unaprijed, dok djeca još nisu bila rođena ili nisu znala govoriti. Ahmed je bio zaljubljen u djevojku koju su čuvala starija braća i koju su roditelji htjeli udati za puno starijeg ali imućnog čovjeka. Ahmed i Paša su upali u nevolju kada je Ahmed izjavio Fahimi ljubav i ona odustala od prisilnog braka, te tako navukla bijes obitelji na sebe i Ahmeda.
Paša je bio rastrgan jer je potajno volio prelijepu, plavooku susjedu Zari, koja je bila zaručena za njegovog bliskog prijatelja, mentora i čovjeka kojeg je obožavao – Doktora. On je bio student i čitao je  mnoge zabranjene knjige, proučavao druge političke sustave, razmišljao kao osoba koju bi zvali pobunjenikom i izdajicom vladara. Strogo je propisano što se smije, što ne, čak i knjige koje su smjeli čitati, kada se veseliti a kad nisu smjeli tugovati, kada odlaziti na pogreb ili na groblje… Ukoliko ste i mrvicu sumnjivi ili vas je netko krivo prijavio, tajna policija S.A.V.A.K vas je odvela. U najboljem slučaju izašli biste na slobodu za dvadesetak godina.

Doktor je odlučio ljeto provesti na putovanju, pomagati ljudima, npr. seljacima u navodnjavanju, bar je tako obrazložio svoj odlazak. Što je točno radio, nitko od prijatelja nije znao. No Fahima je dolazila Zari kako bi viđala Ahmeda, a Paša je dolazio s njim. Njih četvero postalo je nerazdvojno. Zari je razvila osjećaje prema Paši koji joj nije priznao da je voli jer je bio razapet između osjećaja ljubavi prema Zari i osjećaja prijateljstva i dužnosti prema Doktoru.
Kraj ljeta zapravo je i kraj njihovih života kakve su poznavali do sada. Doktor se vratio iznenada, sa šahovom tajnom policijom za vratom. Paša im je ne namjerno pokazao gdje se Doktor sakrio. Nakon što su ga dobro premlatili, odveli su ga i Doktoru se izgubio svaki trag. Osim što nisu znali kakve su bile optužbe, obitelji su se počele raspadati – njegovi  roditelji su završili u bolnici, Zari je plakala svakodnevno, Paša se borio s grižnjom savjesti zbog izdaje prijatelja i zbog osjećaja prema Zari. Nije dobro podnosio posljedice svog ne namjernog čina. Na mjestu gdje su pretukli Doktora, u posvemašnjoj tajnosti, Paša je posadio grm crvenih ruža. Zalijevao ga je i brinuo se o njemu jer je on podsjećao na nepravdu koju narod proživljava. Uskoro su svi iz ulice počeli brinuti za grm i on je rastao i razvijao se kao da se sam želi usprotiviti režimu i diktaturi. No, situacija je daleko od one pod kontrolom, na ono što slijedi u priči nitko od njih nije bio spreman.
Šahova policija obavijestila je obitelj kako traži novac za metak koji je Doktor primio. Ta vijest znači samo jedno! Ubili su Doktora i vratit će njegovo tijelo samo ako obitelj plati!

Četvero prijatelja je shvatilo u kakvoj torturi žive – ukoliko dođu na pogreb, smatrat će ih sudionicima zločina i mogu također završiti u zatvoru. Iako su bili na sprovodu bez obzira da li ih šahova policija nadzire ili ne, nije im bilo dopušteno oplakivati izdajnika.

Bliži se šahov rođendan, svi su dužni izaći na cestu i pozdraviti ga dok on u paradi obilazi grad. Zari je silno željela otići i zamolila je Pašu da pođe s njom. Fahima i Ahmed također pristaju iako im je mrsko  gledati diktatora. No Zari je imala poseban, zastrašujući plan. A onda je potrčala prema paradi…

Svi su bili skamenjeni, iznenađeni, očajni i u nevjerici. Paša je potrčao da joj pomogne, no vojnici su ga zaustavili i udarcima pritisnuli o zemlju. Ahmed mu je probao pomoći, no i njega su zaustavili batinama. Paša je završio na psihijatrijskom odjelu, a Ahmed u šahovom pritvoru.
Krovovi Teherana su prije svega dobar ljubavni roman. Kako ja nisam veliki ljubitelj istih, ova priča me iznenadila jednostavnošću, oduševila kombinacijom osjećaja te njihovom silinom. Još je bolje što je u priču upletena politička situacija 80-ih u Teheranu, te tradicija i običaji samog naroda. Možemo se uživjeti u ljubavnu čaroliju, ali isto tako i u nemire, diktaturu, mučenja, svakodnevni strah koji su proživljavali stanovnici.
Mnogi stariji se dobro sjećaju diktature na našim prostorima, pa mogu povući paralele, tj. diktatura gdje god bila, svugdje je jednaka. Tako da ovo nije obična ljubavna priča. Ja bih rekla da je ovo odlična ljubavna priča, ali s bogatom dodatnom opremom.
Vjerujem da u njoj mogu uživati oni osjećajni, neovisno o godinama, a nije loš poklon ni za mamu ili baku. Priča spaja generacije, vjerujem da će se svima svidjeti, to je jedan od knjiga koje treba ostaviti dalje u nasljeđe.
Naslovnica je ispisana uvodnom rečenicom: nezaboravna priča o hrabrosti, žrtvi, ljubavi i prijateljstvu. Točno to ćete i naći ovdje – prekrasnu ljubavnu priču, hrabre mlade ljude, žrtvu i odgovor na okrutnost, ali iznad svega, prijateljstvo koje se danas rijetko nalazi.