Čitajući drugi dio ove trilogije, nastavila sam putovanje kroz Indiju te naučila još puno stvari vezanih uz tradiciju koju većinom ljudi tamo poštuju. Naučila sam da nisu svi Indijci isti.

Postoji podjela, odnosno kastinski sustav koji može biti zbunjujući za čitatelje, iako ga Seth nije pokazao na takav način. Uglavnom, više klase htjele su da svoje kćeri/sinove udaju u istoj klasi. Nisam znala razliku između njih, razliku između Brahmana i Khatris, i još uvijek ju ne znam u potpunosti.
Mješoviti brakovi nisu bili uobičajeni iako u knjizi postoji baš takav brak između Arun Mehre i Minakši Čaterđi. Razlike postoje i danas. Postoje razlike u bojama tako da izjava gospođe Rupe Mehre prilikom traženja supruga svojoj kćeri Lati nije bila iznenađujuća; ona je odbijala tamnijeg kandidata govoreći da ni u najgorim uvjetima ne želi imati „crnog unuka“.
Za Čaterđi to nije bilo toliko važno, oni nisu bili baš tako tradicionalna obitelj, čak nisu imali ništa protiv ni da se njihova kćer Kakoli uda za Njemca, Hansa. Sudac Čaterđi je imao zaista razumno mišljenje o tome, koje me i malo nasmijalo.
“Zašto ne? Čini se da su mu svi udovi na mjestu.”
U svakom slučaju, nisu baš bili zadovoljni sa Minakšinim izborom. Nije im se Arun svidio. Gospodin Čaterđi bio je suzdržan koliko je mogao, međutim taj ga je brak uznemiravao sve više i više. Kao prvo, tu je bila Arunova majka koja je po njemu bila osebujna žena, previše sentimentalna i voljela je praviti od muhe slona. Cijenio je on Aruna, cijenio je kod njega ambiciju i inteligenciju, no to bi bilo otprilike sve. Djelovao mu je kao nepotrebno agresivan čovjek i snob.
To je bila dosta inteligentna obitelj u kojoj je svatko tvrdio da su svi drugi idioti, pa čak i kada su bili u društvu jedni drugih. Suca Čaterđi su poštivali najviše, kako na sudu tako i doma; nije da su ga uvijek slušali, ali definitivno više od svih ostalih. Svi su bili donekle „moderni“, drugačiji od ostalih; od Kakoli, miljenice svog oca pa do Minakši koja je imala ljubavnika bez imalo grižnje savjesti. Zadovoljna se vraćala doma s tajnih sastanaka, smješkajući se i izazivajući nelagodu kod gospođe Rupe.
Tu je bio i njihov sin, pjesnik Amit, koji je bio Latin udvarač iako ona nije bila svjesna toga jer ga je gledala samo kao dobrog prijatelja. Dok su Lata i gđa Rupa bili u Kalkuti, kod Aruna, koji nije bio baš sretan zbog toga, ali nije imao baš previše izbora, ponudio se pokazati Lati Kalkutu.
Iako je to bio „samo Amit“ kako ga je Lata nazivala ili samo Minakšin brat, gđa Rupa nije gledala na njega kao nekakva moguća opasnost, ali ipak nije htjela da se oni sami šeću okolo, jer je to nepristojno. Ipak je on mlad, neoženjen muškarac, a to su bile pedesete godine u Indiji gdje su još uvijek ljudi imali takvih gledanja i razmišljanja.
Amit je u Lati gledao nešto što kod ostalih djevojaka nije vidio, nešto sasvim prirodno i neumišljeno.
Latin boravak kod Aruna nije bio posve ugodan niti za nju niti za njega. On je to pokušavao sakriti, ali nije uvijek bio uspješan u tome. Imao je naglih promjena raspoloženja, ljut je na sebe i brata Varuna, koji je, eto, konačno završio fakultet, ali od posla nije bilo ni “p”, nije ga ni tražio. Obožavao je piti šamšu koja se u Indiji smatrala „prostom rakijom“ sličnoj kineskoj.
Arun je smatrao da njegov brat ima slabu kičmu, nema inicijative nizašto, uvijek se oblači u tu tradicionalnu zgužvanu kurta-piđamu koja mu užasno ide na živce, izgledao je kao da je u njoj spavao. Koliko god da je stalno pognut pod stalnim Arunovim grubim naređivanjem, Varun ponekad ipak uspije dignut glavu koja mu obično bude brutalno „odsječena“ i ponekad  dosta dugo treba da mu „naraste nova“ i Lata ga je upravo zbog toga žalila. Arun nije bio takav kad bi bio u društvu poslovnih ljudi, znao je biti dosta srdačan, razgovorljiv, ponekad čak i skroman; bio je skroz različit stvor od kućnog tiranina i grubijana.
Lata je bila potištena, šutljiva, zamišljena od kad je dobila Kabirovo pismo. Očekivala je u pismu više emocija. Očekivala je vrlo osjećajno pismo puno isprika, ali pismo nije bilo takvo. Napisao joj da ju voli, ali napisao je još nešto vrlo razumljivo i radi toga mi se baš on svidio, mada sam znala da je ta ljubav nemoguća.
Osjećala se kao da joj je nešto prevarom oduzeto. U pismu je nedostajala isprika za bol. Bilo je ljubavnih izjava, ali ne onako žarkih i bez ironije, kako se ona nadala da će biti. Htjela je od njega prije svega ozbiljnost, a ja mislim da on ozbiljniji i razumniji nije mogao biti. Smatrala je da on tu ljubav ne shvaća ozbiljno, a za nju je to bilo pitanje života i smrti. Malo je previše dramatizirala oko toga.
Pokušavala je ga zaboraviti iako često ga je često gledala kada je počeo semestar i kad se vratila u Brahmpur. Bojala se i njena majka tih susreta, pa je intenzivnije tražila prikladnog supruga, te je upoznala sasvim pristojnog kandidata. Hereš, energičan čovjek, pun optimizma i samopouzdanja, bavio se preradom kože i proizvodnje obuće, bio je čovjek upravo po njenim mjerama, iako je imao vezu iza sebe i još uvijek je mislio na tu djevojku s kojom ljubav nije bila moguća. Lata je pristala dopisivati se s njime. Nije na nju ostavio nekakav poseban dojam, no znala je da ćega morati dobro upoznati, pa bolje prije nego kad se bude morala udati za njega.
Sjećate li se Mana i njegove zaljubljenosti u Saide Bai? Upravo zbog nje i zbog očevog ultimatuma je morao napustiti Brahmpur i otići s učiteljom urdua, Rašidom, u Rudhiju, u Rašidovo rodno selo. Bio je potišten i osjećao se kao prognanik, a i imao je pravo. Upoznao je puno ljudi tamo, upoznao se s njihovim problemima, cijenili su ga i nadali se da im on može pomoći jer je ministrov. Vjerovali su mu. A on se s vremenom navikao na to progonstvo. U početku mu je bilo iznimno teško, mučila ga je vrućina,i dosada. Išao je u lov na vukove, uživao je u tome, vježbao je, učio urdu.
Početni bijes prema ocu je polako blijedio, teško je dugo biti ljut, a osim toga tijekom boravka na selu počeo je cijeniti, pa čak se i diviti očevom trudu, ali to u njemu nije poticalo nikakvu želju da pođe njegovim putem. Upoznao se sa Rašidovom životom, koji je bio iznimno težak. Bio je oženjen bratovom ženom jer je brat poginuo. Oženio se na majčin zahtjev. Majka mu nije mogla podnijeti da joj mala unučica ostane siroče, a voljena snaha udovica.
“Pobrini se za nju. Dobra je ona žena i tebi će biti dobra supruga.”
Obećao je da će učiniti to što se od njega traži, pa je održao to teško obećanje. Za takav običaj u muslimanskom svijetu sam znala od prije pa mi ovo nije bilo čudno, no to ne znači da imam razumijevanje za takvo što, jer tu se ljubav ne može roditi, tu ljubav ne može postojati.
—o—
U hinduizmu rijeka Ganges se smatrala svetom rijekom. Obožavaju je Hinduisti koji vjeruju da im se s kupanjem u rijeci za vrijeme punog mjeseca između studenog i prosinca opraštaju svi grijesi  i olakšava Moksha, oslobođenje od ciklusa života i smrti. Dolaze brojni hodočasnici da bi bacili pepeo mrtvih ljudi u dragocjenu vodu Gangesa te tako su duhovi oslobađaju iz vječnog toka „rađanja, umiranja i ponovnog rađanja“, tj. nastupa oslobađanje od svih ograničenja i patnji koje je sa sobom nosilo postojanje na zemlji. S ogromnom pažnjom sam čitala ovaj dio knjige, koji me je natjerao da dobro proučim ovu tradiciju iako je ovdje to sasvim jasno i dobro objašnjeno.
Ljudi su odlazili na obalu Gangesa od ranog jutra moliti se i tražiti blagoslov. Mnogi su sa sobom nosili šatore, smotanu posteljinu, lonce i tave za kuhanje, zalihe hrane, pa čak i po jedno ili dvoje djece ispod ruku ili na leđima. Unatoč onečišćenju, Ganges je za hinduiste simbol čistoće te su se ljudi kupali u rijeci  i molili za dobrobit svoje obitelji. Žene su nudile puno voća i hranu za svećenike. Među njima je bila i Pranova majka koja se molila prije svega za njegovo zdravlje.
Dovoljno je bilo smočiti i mali nožni prst i isprati sve svoje grijehe. Muškarci, žene i djeca, staro i mlado, tamnoputi i svjetloputi, bogati i siromašni, zajedno su se kotrljali i gurali stazama na pješčanoj obali. Miješali su se mirisi tamjana, marihuane, znoja i jela koja su se kuhala, zvukovi djece koja plaču, zvučnika koji trešte. Nisam imala ni najmanju želju vidjeti cijeli taj ritual ili se ikada u životu naći tamo. Dovoljno mi je bilo samo čitati o tome. Znala sam da se u cijeloj toj gunguli i guranju mora dogoditi nekakva nesreća. Festival je završio užasom, krvoprolićem i stampedom u kojem je nekoliko tisuća ljudi bilo pregaženo na smrt. Bilo je iznimno teško čitati o tom događaju.
Vina Tondon, kćer ministra Maheš Kapura i njezina prijateljica Prija Gojal skupa s još nekoliko osoba iz najbliže rodbine, bili su među ljudima. Vina je sa sobom vodila svog jedinog sina, Bhaskara, izuzetno inteligentnog dječaka, genija u matematici. Kako je ona općenito nespretna, ispustila ga iz ruke u toj gužvi. Srećom, dječak nije poginuo; našli su ga i odveli u prihvatni centar gdje ga je prepoznao Kabir jer je on dolazio kod njegovog oca, profesora matematike, na satove. Kabir je bio musliman, no u takvim nesrećama vjera nije bila bitna; pomagali su svi koji su mogli. Njegov oporavak je bio dug, izgubio je dio sjećanja, u početku nije prepoznao ni roditelje, ali se na kraju se sve dobro završilo.
—o—
I za kraj jedan zanimljiv detalj za sve one koje se bave jogom. Jeste li znali da joga potječe iz Indije? Joga je jako bitna za Hinduiste, ali i druge religije širom svijeta. To je način poštivanja Božanstva i sadrži osmerostruku metodu savladavanja: yama (apstinencija, govorenje istine, uzdržavanje od ubojstva, jačanje kreposti, samokontrola), niyama (pridržavanje pravila, vršenje pobožnosti), asana (položaji tijela), pranayama (vježbe i regulacija disanja), pratyahara (nadzor tj. obuzdavanje osjetila), dhyana (meditacija), dharana (kontemplacija) i samadhi (oslobađanje, prosvjetljenje).
—o—
Za koga će se Lata udati? Hoće li zaboraviti Kabira? Hoće li Man zaboraviti tu svoju ljubav prema nimalo poštenoj Saide Bai? Hoće li Pran ozdraviti nakon majčine molitve ili će se suočiti sa smrću? Sve to ćemo saznati u trećem i zadnjem dijelu ove trilogije “Svadbeni Sari”.
Do sljedećeg čitanja
Joci