Heroji ne postoje.

Prije deset godina, na nebu se pojavila Nevolja; bljesak zbog kojeg su obični ljudi stekli neobične moći i postali Epici. No, ti daroviti pojedinci pomamili su se za vlašću i postali okrutni, sebični tirani, uništavajući svijet i pokoravajući ljude svojoj volji. Međusobno se neprekidno bore za prevlast nad gradovima i područjima unutar gradova, ne mareći za devastaciju koja ostaje kao posljedica njihovih srazova. Obični ljudi pokušavaju preživjeti među njima, najčešće sklanjajući im se s puta. Više im se nitko ne usuđuje suprostaviti…
Nitko osim Osvetnika, pritajene skupine običnih ljudi koji su posvećeni proučavanju slabosti pojedinih osvetnika i korištenju znanja o tim slabostima kako bi ih eliminirali, jednog po jednog.
David Charleston više od svega na svijetu želi postati Osvetnik. Živi u postapokaliptičnom Chicagu koji se sada zove Newcago i kojim vlada apsolutno neuništivi Epik koji se naziva Čelično Srce. Svi znaju da je Čelično Srce naprosto neranjiv; posjeduje rušilačku fizičku snagu, kontrolira prirodne elemente, meci mu ne mogu ništa, otporan je na vatru i eksplozije, štrice ne mogu probiti njegovu kožu.
David ne posjeduje nikakve impresivne vještine koje bi bile od koristi Osvetnicima. Ali David je uvjeren da posjeduje informaciju koju Osvetnici priželjkuju više od ičega, samo kad bi ih mogao naći.
Vidio je kako Čelično Srce krvari…
—o—

 

Otkad sam prije nekoliko godina doznala za Brandona Sandersona, proždirem sve što napiše i objavi. Dok mi je s jedne strane Sanderson uvijek apsolutno siguran izbor kada želim uzbudljivo, napeto, brzo, kreativno štivo koje će mi zategnuti i podmazati kotačiće u mozgu koji su se rasklimali čitanjem npr. laganijih, ljubavnih štiva, uvijek gajim neku perverznu nadu da će s novim naslovom negdje podbaciti. 😀 Čisto da konačno dokažem sebi da je od krvi i mesa i da je sposoban generalno zakenjati… Do sada se nije dogodilo. 🙂 Čak ni nakon što se nedavno, krenuvši sa knjigom “The Rithmatist”, uvalio u onaj golemi svijet literature za mlade (YA fiction). On čak i tamo uspijeva ostati savršeno originalan, gdje se cijela stada drugih autora gubi u varijantama i već viđenom.
U “Čeličnom Srcu” je ponovno pokazao kako je majstor zgusnutog i napetog pripovijedanja, stvaranja sasvim novog svijeta (smještenog ili u izmaštanu prošlost ili izmišljenu budućnost) bez vidljivih šavova i mana. Svaka njegova knjiga koju otvorim djeluje na mene kao instant-droga; priča odskoči sa stranice, zakovitla mi se oko glave, prikuje mi oči na slova i usiše me tako potpuno da zaboravim satima i jest i pit i piškit. 🙂
Ovdje me osvojio i likovima i pričom i završetkom, bitnim životnim, čak i filozofskim pitanjima koje on tako vješto zna sakriti u priču, a pogotovo obećanim nastavcima. 🙂

Kad sam već spomenula pitanja… Kad god razmišljam o tome kako on dolazi na ideje, uvijek pokušam odvrtiti priču unatrag i zamisliti jaje, zametak, sjemenku priče i uvijek je nekako zamislim u obliku nekog pitanja ili pretpostavke.

Primjerice, u ovom slučaju: Što bi bilo kada bi odjednom neki ljudi dobili supermoći, ali se ispostavi da se svi oni s vremenom pretvore u superzlikovce?

A-ha! Kad se prisjećam bilo kakve SF priče o herojima, recimo kada zamislim X-Men ekipu, uvijek postoji grupa pozitivaca i grupa negativaca sa nadnaravnim moćima i sva priča se vrti oko toga čije će moći u pravom trenutku i korištene na pravi način prevladati.

A ovdje imamo superzloće s jedne strane i obične ljude s druge strane. Napetost je malo veća. Rizici su malo veći. 🙂

To je već takva tema da je jasno da, premda je knjiga navedena kao literatura za mlade, i te kako je namijenjena i nama “odraslima”. 😀 A ostale teme? Tehnološki napredak. Tehnološki napredak u rukama onih čiji su motivi sebični. Ogroman potencijal ljudske intelektualne kreativnosti pretvoren u alat za tiraniju moćnih. Poznato, jel’ da? I zasigurno vrlo suvremeno pitanje i preokupacija s obzirom da je cijeli svijet na valu najsnažnijeg i najraznovrsnijeg tehnološkog razvoja u povijesti.

I moć… spomenula sam moć.

Posjedovanje moći je uvijek bilo i ostat će snažna motivacijska sila iza djelovanja i pojedinaca i skupina. Moć daje sposobnost kontrole – vlastite sudbine, sudbine drugih, sudbine svijeta. Čelično Srce je utjelovljenje moći koju je nemoguće izazvati. Kako izazvati nešto ili nekoga tko je apsolutno nepovrediv i nepobjediv? Ili se barem takvim pričinjava. Tko je dovoljno lud/hrabar da takvu moć izazove?

Osoba ili institucija koja posjeduje privid nepovredivosti je zastrašujuća. Što znači – posjeduje sposobnost izazivanja straha. Strah je emocija koju nitko od nas ne može ignorirati. K vragu, bojimo se do razine paraliziranosti čak i kada nema direktne ugroženosti našeg života. Primjerice, ja i dalje znam klecnut pred nekim demonstracijama nadmoći (povišeni glasovi, nagle kretnje, unošenje u osobni prostor) iako sa sigurnošću znam da mi život nije ugrožen. A što pred nekime za koga vjerujem da su budućnost, život i sigurnost mene i mojih najbližih u njegovim rukama? Razorno, jel da?

Već zalazi u politiku… Ovo što sada imamo nije dobro; svi patimo, ali možda bi nešto drugo bilo još gore. Bolja je nevolja koju poznaješ, jel…

Zbog toga mi je ova priča snažna, iako je pričana kao savršen plot za neki sljedeći holivudski film ili seriju.

Nekad je dovoljno samo posumnjati u nedodirljivost autoriteta, propitati strah koji osjećaš (možda je samo vješto oslikana iluzija u rukama nekog manipulatora) i već imaš na raspolaganju više moždanog kapaciteta za razmišljanje o rješenjima. 🙂

—o—

Pitala sam se, potaknuta pretpostavkama ove knjige, mora li baš svatko u poziciji moći nju prije ili kasnije početi zlorabiti? Ili uskraćivati njene moguće pozitivne učinke svima ostalima osim sebi? Postoji li uopće sposobnost u ljudima da, došavši u posjed goleme moći, čine poteze koji će oplemeniti živote drugih, pogotovo onih koji u tom trenutku ne posjeduju moć ni da sami sebi olakšaju? Je li tako nešto uopće moguće? Je li moć sama po sebi takvo jedno tkivo koje, kada ga čovjek inkorporira, iz njega izvlači ono najsebičnije, ili je naprosto moć jedan snažan alat koji nikako da dospije u konstruktivne ruke? Jesu li destruktivne ruke spretnije u baratanju ovim oružjem od onih dobronamjernih? Možemo li se uopće nadati onima koji će biti moćni, a pregarati u nastojanju da svijet učine boljim za sve nas? Uh, da ti se zavrti u glavi…

—o—

David posjeduje informaciju koja baca veliku mrlju na reputaciju Čeličnog Srca. Onog dana kada je vidio da Čelično Srce krvari, poginula je jedina osoba koju je imao na svijetu – njegov otac. I što je činio njegov otac da je izgubio život? Zapucao je. Ne u Čelično Srce, nego u Epika koji ga je došao izazvati na dvoboj za prevlast nad gradom. Ali metak ga je tada okrznuo Čelično Srce. Ozlijedio ga. Ostavio ožiljak. Čelično Srce pobrinuo se da nitko tko je svjedočio tome ne preživi… ili mu je to barem bio plan.

Davida od tada progoni pitanje o mani Čeličnog Srca. Svaki Epik ima manu; jedan je ranjiv samo određenog sata određenog dana u mjesecu; drugi je osjetljiv na izravno svjetlo ili kada je u potpunoj tami, itd. Što je bilo prisutno u okolnostima onoga dana kada je metak okrznuo i ozlijedio zlikovca? Neki poseban materijal? Broj ljudi na određenom području? Kut pod kojim je metak ispucan? Ruka iz koje je metak ispucan? Neki zvuk, ili doba dana, ili određene riječi izgovorene u trenutku ispaljivanja metka? 🙂 To muči Davida deset godina, a i čitatelja će do kraja knjige.

Ali vrijedi, obećavam. 🙂

Knjiga je, u konačnici, trijumf inteligencije nad sirovom snagom i bitna pouka o snazi straha; pogotovo kada su mehanizmi za njegovo izazivanje u rukama onih koji nam ne misle dobro.

—o—

Sanderson je zamislio Osvetnike kao serijal od tri nastavka; iza “Čeličnog Srca” slijede nastavci “Firefight” (predviđa se da će biti objavljen negdje u siječnju 2015. godine) te “Calamity”. Za nekoliko dana najavljeno je objavljivanje kratke priče “Mitosis”, koja se radnjom smiješta između knjiga “Čelično Srce” (“Steelheart”) i “Firefight”.

I za kraj, moram reći da je priča prava zahvala svim onim mentorima koje smo upoznali dok smo odrastali, bili to roditelji, šira rodbina, poznanici, susjedi, čak i likovi iz knjiga, koji su nam načinom na koji su živjeli i riječima koje su nam govorili dali lekcije na kojima ćemo im biti zahvalni godinama kasnije, kada sazrijemo dovoljno da ih shvatimo. 🙂

Hvala na čitanju!

Ljubim vas!