Tragate li za sladunjavom i laganom pričom relativno jednostavne radnje, neriskantnih emocija koja od čitatelja ne traži da se pretjerano napreže i preispituje sebe, s heroinom koja je prelijepa, divna i slatka kao ukras na svadbenoj torti, ali je rođena u nepravednoj i nepovoljnoj životnoj situaciji, koju život maltretira sve dok svojom dobrotom, krotkošću, ljepotom i trpljenjem ne zasluži da je iz svih nedaća brakom izbavi zgodan nasljednik velikog obiteljskog bogatstva i odvede je u zasluženo doživotno blaženstvo – zaobiđite ovu knjigu (i blog-post) u širokom luku. Svi ostali slobodno kliknite dalje.

Ako me itko u narednih nekoliko godina (najmanje) bude pitao koje knjige bih od srca preporučila, može biti siguran da će u roku od 60 sekundi doživjeti da ga grabim za rukave, unosim mu se u facu, piljim u njega razrogačenih očiju (ne posjedujem neke profinjenije neverbalne znakove kako bih naglasila bitnost onoga što ću reći) i polako izgovaram svaki slog naslova ove knjige. Mislim da sam zadnji put bila toliko zapjenjena kod preporučivanja jedino serijala “Pjesma leda i vatre”.

Svojom knjigom “The Signature of All Things”, Elizabeth Gilbert, koja je srca čitatelja diljem svijeta osvojila autobiografijom “Jedi, moli, voli”, vraća se pisanju fikcije.

Što je to mene toliko osvojilo? Sve.
Tema, likovi, autoričin prepoznatljiv glas, etc.

Tema kombinira osobne sudbine dvije generacije likova kroz dinamičan prijelaz stoljeća u kojemu se pretresa gotovo sve – saznanja i postojeće ideje o svijetu, ustanovljeni autoriteti, društveni statusi. Svemu se brišu granice i ucrtavaju nove.

Konstelacija likova, njihovih odnosa i njihovih osobnosti daje poseban okus ovoj knjizi. Bilo da se radi o sofisticiranoj gospodi, luckastoj i nametljivoj prijateljici, sestri ljepotici ledenog ophođenja, ali požrtvovnoj zagovarateljici abolicionističkog pokreta, zaposlenicima obitelji čija se proračunatost opasno druži sa sociopatijom sve do simpatičnih i egzotičnih domorodaca na dalekom Tahitiju (ma ona uspije “napisati” i ljubimca koji ima više karaktera nego neki centralniji likovi u, primjerice, “50 nijansi sive”), Gilbert ih oslikava toliko originalno i daje im toliko boje, okusa i mirisa da čitanje čini poslasticom i tjera čitatelja u dobro poznatu laž – još samo jednu stranicu, još samo jedno poglavlje.

“Mrs. Welles had brought along only one family treasure from England: a beautiful cuckoo clock that chimed on the hour. The first time the Tahitians heard the clock strike, they fled in terror. The second time, they brought fruit to the clock and bowed before it in awed supplication. The third time, they stole it.

‘It is difficult to convert anyone’, he said, ‘who is less intrigued about your god than he is about your scissors!'”

Iako je glavni lik priče Alma Whittaker, knjiga započinje opsežnim prikazom života njezinog oca, Henryja Whittakera. Prije nego sam počela čitati knjigu, razmišljala sam kako ću stisnuti zube i nekako progurati tu digresiju odmah na početku knjige, ali sam već nakon prve rečenice bila nepovratno usisana u priču. Sad mi je jasno da bi knjiga ozbiljno krnja i izobličena bez temeljitog upoznavanja sa životom Alminog oca. Da bismo doista razumjeli Almu, moramo razumjeti Henryjevu osobnu povijest i mentalitet koji je stvorio materijalno i svjetonazorsko okruženje u kojem je Alma rođena i odgajana.

Njezin otac, Henry, je od svog rođenja ponižavan siromaštvom i oholim ophođenjem onih nesposobnijih i manje pametnih, ali plemićkim statusom izdignutih iznad njega, odlučio vrlo rano da će si osigurati nekakvu vrstu moći. Kada već ne kroz plemenitu krv, onda kroz novac. A da bi došao do novca onih koji ga imaju, treba postati suvereni vladar nad onime što oni s novcem trebaju. Tako je Henry Whittaker ovladao botanikom i trgovinom egzotičnih biljaka, a obogatio se na kininu kojim se uspješno liječila malarija koja je kosila Europu.
Cijeli svoj život i rad posvetio je ideji obogaćivanja, stjecanja materijalnog bogatstva i postavljanja sebe u takvu poziciju da postane nedodirljiv sažalnim pogledima i podsmjesima onih plemenitog roda. S tim planom na umu tražio je i životnu partnericu; ne nježnu i osjetljivu ljubavnicu glave pune čipke i naučene uljudnosti, nego inteligentnu ženu spremnu neumorno raditi s njim na istim planovima. Našao ju je u Beatrix, Nizozemki sa vrlo trezvenim stavom prema životu, radu i – najvažnije – odgoju djece. Već je upoznavanje njenih roditelja počelo pripremati jedinstveno okruženje koje će oblikovati Almu Whittaker.
Famozno je gledati do koje mjere Henry prkosi konvencijama tog doba. Izazivanje tuđih stavova o tome što je ispravno, a što nedopustivo je Henryju zabava. Čovjek se ne da tako lako impresionirati napuhanošću koja potječe samo iz čovjekovog društvenog statusa, ako je ne prati neka velika intelektualna nadarenost. I Henry je naprosto zaljubljen u svoju Almu; dijete koje od prvih koraka pokazuje plamteću znatiželju prema svijetu, neutaživu potrebu za učenjem novoga, brz i rastezljiv um. Svima koji posjete posjed White Acre jasno je koje mjesto je on Almi namijenio – ne može zamisliti ni Sunčev sustav bez nje na vidljivom mjestu. Zanimljivo je bilo vidjeti kako je, kada ih je posjetio glasoviti astronom i počeo demonstrirati kako izgleda Sunčev sustav, raspoređujući goste po travnjaku u putanjama oko Sunca, Henry razdragano tražio da i Almu, koja je još bila dijete, uključi u kretanje nebeskih tijela. Prekrasna slika, istovremeno nadahnjujuća, ali i predskazanje Alminog života.
“She ran over to the garden wall and cried up to the dangerously unstable Maestro Pontesilli, ‘Put me in it, sir!’ The Italian peered down at her from his perch, troubling himself to try to focus his eyes – who was this child? He might have dismissed her entirely, but then Henry bellowed from the center of the solar system, ‘Give the girl a place!’
Pontesilli shrugged. ‘You are a comet!’ he called down to Alma, while still making a pretense of conducting the universe with one waving arm.
‘What does a comet do, sir?’
‘You fly about in all directions!’ the Italian commanded.”

Alma je od prvog dana svog života učena da uči, učena da istražuje, pita, suprostavlja se intelektualnim autoritetima. Njoj i njenoj posvojenoj sestri je bilo dopušteno (na opće zgražanje posjetitelja) da sjede za stolom za kojim sjede i odrasli te da sudjeluju u razgovorima koji se tamo vode. Henryja je ovo beskrajno zabavljalo, pogotovo kada bi njegove kćeri pitanjima zapanjivale prisutne, koji nikako nisu mogli razumjeti zašto Henry tako odgaja potomke koji nisu sinovi.

S vremenom Almina predanost učenju i istraživanju botanike (koja je ne samo obiteljski posao nego i svojevrsna strast kod Whittakera) uzima sve više i više Alminog vremena i mentalne energije. Takav njen žar za učenjem i spoznavanjem samo dodatno hrani ogromna obiteljska knjižnica koja samo raste kako Henry asimilira i preuzima knjižnice obitelji čija imanja oko njegovoga propadaju.

No, ulaskom u pubertet i kasnije u svoje djevojačke godine, Alma otkriva da postoji još cijeli jedan svijet koji se skriva unutar nje, a na istraživanje tog svijeta dodatno je potaknuta knjigom čije posjedovanje oprezno skriva. Alma uči o senzualnosti, putenosti, privčanosti između dva bića koja jedno drugo žele istražiti na uzbudljive načine o kojima joj do tada nitko nikada nije govorio. No, usporedo s time, Alma uči da ona nije lijepa. Niti da je ikada bila niti će ikada biti predmet seksualnih fantazija nekog muškarca. Istovremeno shvaća kakav dojam na ljude ostavlja njena prekrasna, ali čudno distancirana i hladna posvojena sestra.

Alma počinje promatrati i uviđati kako u društvu u kojem živi, društvu izvan posjeda White Acre, očekivani tijek života žene uključuje ljubav, romansu, udaju, obitelj. A sve to započinje s partnerom koji bi je morao naći dovoljno privlačnu i dovoljno mladu da s njom započne jednu takvu priču. Alma više nije ništa od toga. Imala je nesreću da je slika i prilika vlastitog oca. Vrijeme za majčinstvo izmaklo joj je zbog toga što se potpuno posvetila radu. I konačno, Alma je učila mnogo toga, ali nikada je nitko nije učio kako se svidjeti, kako se urediti, kako zavoditi.

Našla se Alma u vrlo zanimljivoj poziciji. S jedne strane je društvo koje od žene očekuje da bude ljupka, dopadljiva i cijelom svojom pojavom i ponašanjem orijentirana na to da postane opsesija bogatog nasljednika. S druge strane, Henry je svojom imućnošću i nekonvencionalnim očekivanjima od kćeri stvorio oazu u kojoj je Alma intelektualno procvjetala, ali u okruženju i vremenu koje smatra da žena intelekt ne treba niti može imati, a ako ga ii ma, to je više odstupanje od prirodnog nego što je povod za divljenje. Čak ni znanstvena zajednica tog doba nije raspoložena za ženska imena u svojim redovima, pa Alma godinama izdaje radove pod imenom koje ne odaje spol.
Upravo zbog praćenja znanstvenih radova i moderne literature iz botanike, Ambrose Pike ulazi u svijet Alme Whittaker. Bilo koga tko je vidio njegove ilustracije orhideja (koje kao da rastu iz papira na kojem su nacrtane) ostaje očaran talentom ovog neobičnog umjetnika. Almu očarava njegova spontanost, njegova misterioznost, prisnost i intimnost mimo one koju je ona ikada iskusila koju joj on nudi.

Barem do trenutka kada Alma shvaća da se, s tragičnim posljedicama na oboje, njih dvoje nisu baš potpuno razumjeli. Ovo Almu dovodi do velikog pretresanja vlastitog života te je šalje na drugi kraj svijeta u potragu za odgovorima; u svijet koji je egzotičniji, spontaniji, nepredvidljiviji od onoga na koji je jedna znanstvenica navikla, svijet u kojem je, reklo bi se, ogoljena do krajnosti. No, to putovanje je nužno za transformaciju na koju je Alma već odavno bila spremna i koju je itekako zaslužila.

Nepriznata za svoj intelektualni rad i spoznaje iz botanike, te neudata, bez šanse da to sa svojih 50 godina postane, što joj ostaje na izbor? Čemu se takva žena još može nadati? Što takvoj ženi preostaje danas?

Što će Alma učiniti? Pustiti da utone u starost i da naprosto polako uvene i izblijedi i propadne sa nekada raskošnim imanjem, da nestane pod patinom samosažaljenja zbog svega propuštenog? Niti joj je ovo u prirodi niti će joj majka i dadilja to dopustiti.
Ako život supruge i majke nije za nju, ako život priznate istraživačice i intelektualke nije za nju; kakav život je onda za nju? Pogotovo nakon pedesete godine života? Veliko pitanje čak i danas.
Alma je divna! Neke likove mogu zamisliti u stripu, neke na razglednici, kalendaru, seriji ili filmu. Almu mogu  zamisliti u vlastitoj kuhinji. Mogu zamisliti rukovanje snjom, njen miris i glas i smijeh. Zapravo, ono što NE MOGU zamisliti je da je Alma fikcionalni lik. (Bravo, Elizabeth!)
Priča je dodatno magnetična zbog neponovljivog stila i glasa autorice. Kada čitam bilo kakav njen intervju ili gledam snimke njenih gostovanja u raznim TV-emisijama, toliko se zanesem i opustim. Njen glas, nastup, pristup, izraz lica je hipnotičan, način na koji ona govori i odgovara na pitanja stvara atmosferu poučavanja i mentoriranja. Nakon što čujem bilo što što ova žena kaže, osjećam da sam malo bolja osoba i da znam malo bolje živjeti, barem danas. Isto je postigla is a ovom knjigom – nakon što je dovršiš, osjetiš da je nešto u tebi sazrilo, odraslo i promijenilo se.
Obožavam do koje mjere, koliko opsežno, ali i do kojih detalja, se ona posveti istraživanju kada piše svoje knjige. Ne samo da te duhovno i emocionalno oplemeni, već te uvijek ostavi intelektualno bogatijim.Recimo, nisam imala pojma da je vanilija koja je svima nama poznata kao aroma zapravo – orhideja.Tu je, zatim, i sam naslov knjige – The Signature of All Things. Radi se zapravo o konceptu koji datira još iz doba grčkih liječnika i herbalista, a tvrdi da je Bog u svojoj kreativnoj genijalnosti stvarao jedinke biljnog svijeta na način da je svakoj podario izgled koji asocira na dio ljudskog tijela na koji bi ta biljka trebala imati blagotvoran učinak. Na taj način svaka biljka ima potpis ili znak svoje namjene.
Pa i danas naletim na članke po raznim ženskim časopisima koji donose popise namirnica koje treba jesti kako bi se liječio neki organ; rajčicu za srce, orahe za mozak, šparoge za potenciju (iako bih ja radije da to onda budu tikvice, ne baš šparogice) te jagode, naranče i avokado za žensko reproduktivno zdravlje.Konačno – mahovina. Ono što raste tamo gdje se ni ljudski pogled više ne zadržava, simbol zanemarenosti, dotrajalosti, zapuštenosti i propadanja… Ili ne baš! Nakon što pročitate ovu knjigu mogli biste dobiti nagon da oko svakog grumena mahovime kojeg ugledate postavite žutu traku, zabranite pristup bilo kome tko ne planira s pobožnim čuđenjem, skupa s vama, satima promatrati taj nevjerojatni organizam!
—o—
Osim toga, knjiga je jedna raskošna meditacija o snažnim, iako na prvi pogled nevidljivim, sposobnostima za borbu i preživljavanje.
—o—
Ovo je knjiga, ako se mene pita, koju bi svaka žena (kada bi je svaka žena pročitala) zauvijek htjela imati na dohvat ruke; koju će ponovno čitati svakih nekoliko godina i označavati u barem desetak boja sve ono što kod svakog čitanja na nju ostavi dubok dojam, dok na koncu knjiga ne bude izgledala kao snop raskupusanih stranica koje se jedva drže za hrbat, ali predstavljaju jedinstven kolaž misli koje svakoj vlasnici knjige hrane dušu.
Super mi je bila jedna objava autorice na njenom Facebook profilu iz razdoblja rada na ovoj knjizi (usput, objava je samo jedan od primjera onoga što sam već prije rekla o ovoj autorici – oplemeni me svaki put kada pročitam bilo što što ona napiše).
—o—
Doista ne znam (i još uvijek ne mogu doći k sebi od šoka) zašto ova knjiga nije još prevedena za hrvatske čitatelje? Vidim da je Sarajevski izdavač buybook napravio prijevod pod naslovom “Potpis u/na svim stvarima”. Što se čeka, stvarno? Hop, hop, brže, brže, žudim za tim da na ovo potrošim novac! ☺
Hvala vam svima što ste još uvijek tu uz mene i moj blog. :-*