Kada sam saznala kako mi je jedna od omiljenih glumica (Julianne Moore) nominirana za Oscara za glavnu ulogu u filmu Still Alice, koji je sniman prema istoimenoj knjizi, samo jedno mi je preostalo. Pronaći tu knjigu! ☺ Moja brzina čitanja nije impresivna, no ovu knjigu sam progutala za 2 dana. ☺ Cijele 336 stranice! ☺ Moj dragi ne može shvatiti kako mogu čitati knjigu i plakati, a na ovu knjigu sam se isplakala kao da mi je Alice netko vrlo blizak. Ponekad pronađem likove u knjigama s kojima se povežem na nekoj drugoj razini, a Alice mi je ukrala srce. Jedva čekam pogledati film! ☺

Za autoricu, Lisu Genovu, nikada nisam prije čula, no ima izdane još tri knjige: Left Neglected, Love Anthony i Inside the O’Briens. Gdje je prva knjižara? ☺ Ako su joj te tri knjige bar 50% kao što je Still Alice, postat će mi jedna od omiljenih autorica. The Boston Globe je za ovu knjigu izjavio: „After I read Still Alice, I wanted to stand up and tell a train full of strangers, ‘You have to get this book.’“ Moje mišljenje o knjizi je identično! I love, love, LOVE this book! ☺
Radnja knjige počinje u rujnu 2003. i opisuje Alicin život kroz dvije godine. Dr. Alice Howland je 50-ogodišnja profesorica psihologije na Harvardu, a njezin muž je znanstvenik, te imaju troje odrasle djece. Ona predaje psiholingvistiku, mehanizme govora i komunikacije te drži predavanja po cijelom svijetu. Baš na jednom takvom predavanju, na Stanfordu, zaboravi riječ koju želi upotrijebiti, no to pripiše umoru i eventualno, nadolazećoj menopauzi. U studenom i prosincu odlazi na pregled svojoj doktorici, te potom i neurologu, a u siječnju 2004. dobija nalaze koji je ostavljaju bez daha! Liječnik joj dijagnosticira rani stadij Alzheimerove bolesti.
Tek nakon dodatnih pretraga i potvrde dijagnoze obavještavaju djecu i zauzvrat Alice dobija dosta sebičnu reakciju od najstarije kćeri, Anne, koja prvo komentira kako se želi testirati i kasnije doznaje kako je zaista pozitivna na PS1 mutaciju.  Alzheimer nije izliječiv i radi se o genetskoj, nasljednoj bolesti. Aliceina mama je poginula u automobilskoj nesreći kada je imala 42 godine, a s ocem nije ostala u kontaktu jer je bio kriv za nesreću, tako da nije ni slutila kako bi mogla biti nositelj okrutnog gena.
„The well-being of a neuron depends on its ability to communicate with other neurons. Studies have shown that electrical and chemical stimulation from both a neuron’s inputs and its targets support vital cellular processes. Neurons unable to connect effectively with other neurons atrophy. Useless, an abandoned neuron will die.“ 
Alice se, u konzultaciji s liječnicima, odlučuje na testni lijek (s time da je izbor nasumičan i postoji 50% šanse da će dobijati placebo umjesto lijeka). Uz lijekove, pije vitamine, mora se zdravo hraniti, baviti sportom, odmarati i ići na redovite kontrole uz pratnju člana obitelji koji može dati bolji uvid o napredovanju ili eventualnom stagniranju bolesti.

 

S vremenom počinje sve više i više zaboravljati, bolest iznenađujuće brzo napreduje, pogotovo s obzirom na njezine godine. U rujnu 2004., voditelj katedre psihologije na Harvardu je poziva na razgovor o anonimnim evaluacijama studenata koje su prije bile besprijekorne, a sada su poziv na uzbunu. Alice nakon razgovora više nije predavač, ni znanstvenik-istraživač.

 

 

Njezina bolest napreduje iz dana u dan, no život ide dalje i njezin suprug, John, dobija ponudu za posao u New Yorku i ozbiljno razmišlja o preseljenju. Alice, u svojim dobrim trenucima, odbija odlazak bilo gdje jer je svjesna svoje bolesti i prednosti života u svojoj kući. Bez obzira na svoju bolest, Alice je lik koji se uvuče pod kožu. I beskrajno je draga. (A i voli popiti čašu vina, zbog čega bi se nas dvije divno slagale.) ☺

„She was regularly forgetting the name of her daughter, the actress one, but she could remember how to swirl her wineglass, and that she liked to. Crazy disease.“

U ožujku 2005., održi predivan i inspirirajući govor na godišnjoj konferenciji „Dementia Care“ (briga oboljelih od demencije) i dobije ovacije na kraju. Cijela njena obitelj je neizmjerno ponosna na nju. Ja sam se isplakala na govor i iskreno se nadam kako su cijeli ukomponirali u film.
Ono što zamjeram njenim ukućanima je što često vode razgovor o njoj, ne uključujući je u razgovor. U donošenju bitnih odluka, odlučuju kao da ona nije dio obitelji. Ruku na srce, ona je ponekad prisebna, ponekad nije, no većinu vremena bi se i uključila, ali ono u čemu je nekada bila najbolja, sada je sve slabije i slabije, a to je govor. Iskreno, nikada nisam upoznala osobu koja ima Alzheimera, niti znam obitelj u kojoj član obitelji boluje od te okrutne bolesti. Onako naivno, ljubav bi trebala biti najbitnija. Vjerujem kako ih je znala izluditi svojim potragama po kući, kada traži nešto, a ne zna što. Vjerujem i kako je užasno teško kada te vlastita majka ne prepoznaje i postavlja ti pitanja kao da si najveći stranac sa ceste. No isto tako vjerujem da zagrljaj i jednostavno „Volim te!“ liječi sve bolesti, bar nakratko. ☺
U rujnu 2005., John prihvaća ponudu za posao i odlazi sam u New York, Alice posjećuju djeca na dnevnoj bazi, a ima i ženu koja se brine o njoj.
Vidjela sam trailer za film i moram priznati kako je Julianne obavila sjajan posao! Savršena je za tu ulogu! Alec Baldwin glumi supruga, a djecu Hunter Parrish, Kate Bosworth i Kristen Stewart. Što god vam prvo dođe u rasporedu, knjiga ili film – preporučam! Ipak se radi o Julianne Moore i ipak je dobila Oscara za tu ulogu. Primjećujete kako sam još uvijek pod dojmom? ☺
Do skorog čitanja,