Caroline Reynolds ima fantastičan slatki mali stan u San Franciscu, mačka za cimera, recepte za slasne zalogaje, ali joj nedostaje “O”.
Ima posao koji voli, prekrasan ured, divne prijatelje, ali joj i dalje nedostaje “O”.
Carolinein stan ima tanke zidove, i ona ima nezasitnog susjeda čije je aktivnosti svaku večer podsjećaju kako njoj već dugo, jako dugo nedostaje “O”.

 

A sudeći po zvukovima koji dolaze s druge strane zida, ni jednoj od njegovih partnerica koje se smjenjuju iz dana u dan “O” ne nedostaje.

Jedve večeri, kada je susjedove živahne aktivnosti drže budnom jer joj krevet podrhtava i više ne može slušati sve moguće i nemoguće (je li to bilo mjaukanje?) zvukove koje proizvode zvijezde tih akrobacija s druge strane zida, Caroline odmaršira do njegovih vrata da mu objasni kućni red. ☺

Od trenutka kad joj Simon otvori vrata, započinje toplo-hladna i neodoljiva igra mačke… ne… tigra i miša. ☺

—o—

 

Uzela sam knjigu kad sam tražila nešto lagano i zabavno i malo papreno i donekle romantično, sa drskim dijalozima i likovima sa smislom za humor. A i svidio mi se naslov i prvo poglavlje. Volim kad me knjiga nasmije već u prvih par paragrafa, pogotovo ako priču pratim kroz oči vrckave djevojke bez dlake na jeziku. Caroline je baš takva.

Cijela atmosfera me podsjeća malo na “Sve za lovu” i lik Stephenie Plum autorice Janet Evanovich. Prva je knjiga u The Cocktail serijalu. Druga knjiga u serijalu koja se zove “Screwdrived” (da, sve su knjige nazvane po koktelima, odatle i naziv serijala – nu što sam pametna) prati Caroline i Simona, ali sljedeće knjige prate sasvim neke druge likove.

Ako gospođu Clayton pitate kako ona zamišlja Simona, reći će vam – Jensen Ackles. I da, kriva je za gledanje previše epizoda serije Supernatural samo zbog njega.

Što se ženskih likova tiče, autorica kaže da joj je imperativ da imaju isto toliko smisla za humor koliko i seksipila.

 

 

Osim toga, sama kaže kako je prije nego što je bila spisateljica bila čitateljica i to baš romantičnih laganih štiva i da ju je uvijek nerviralo što u svim tim knjigama savršeni parovi nemaju nama. Nitko ne prdi, ne hrče, ne sramoti se, ne krade cijeli poplun i sl. I da budem iskrena, takvih klišeja u Wallbangeru nema i dio humora se može pripisati baš tome.

Uglavnom, dijelovi koji bi trebali biti smiješni doista jesu smiješni, oni koji bi nam trebali natjerati krv u obraze doista to i čine. Ako netko traži baš kombinaciju jednog i drugog, mislim da sa ovim ne može pogriješiti.