Mladić kojeg u srednjoj školi Scottsdale zovu “Butter” teži preko 200 kilograma i sprema se ući u povijest – upriličit će live-web prijenos svog samoubojstva koje planira počiniti u posljednjim satima Stare godine i to – prežderavanjem.

Kada je objavio ovu jezovitu odluku, Butter je očekivao uobičajeno ponašanje svojih vršnjaka; žestoko podrugivanje ili – još vjerojatnije – potpuno ravnodušno ignoriranje. Ono što Butter nije očekivao je da će se najednom naći u epicentru popularnosti, okružen novim prijateljima – najpopularnijim klincima iz škole – koji ga oduševljeno, čak i s divljenjem, prate i potiču u njegovoj odluci…

—o—

Butter je sedamnaestogodišnjak kojem je savršeno jasno kamo ga u očima svijeta smiješta njegova pretilost. Otac godinama ne razgovara izravno s njime, a ako ga koji put i pogleda, učini to da bi ga odmjerio s uvijek novom vrstom gađenja. Majka bi učinila sve da ga učini sretnim. Šteta što je jedini način koji joj pada na pamet taj da mu priprema najdražu hranu. Simpatični liječnik koji redovno prati njegovo stanje čak ni obilnim osmjesima ne može sakriti činjenicu da, ukoliko Butter nešto ne poduzme, njegovo srce neće moći još dugo izdržati napore koje podnosi. Jedini pravi prijatelj, kojeg je upoznao u kampu za liječenje pretilosti i koji ga je potpuno razumio, smršavio je i već planira budućnost i novi život na koledžu. U školi nema nikog drugog tko bi pokazao interes za druženje s njim. Štoviše, Butter je toliko pretio da mu se čak niti ne rugaju. Gotovo nitko ne vidi da Butter, kao i svaka normalna mlada osoba, ima stvari koje voli, o kojima sanja i mašta, u kojima je dobar i iznimno talentiran.

Jedine svijetle točke u Butterovom životu su saksofon i Anna, djevojka iz škole u koju je zaljubljen i s kojom se dopisuje online svaku večer. Jedina kvaka je u tome što Anna ne zna tko je doista on. Anna misli da je on prezgodni saksofonist iz susjedne škole, da su u vezi i da će se uskoro upoznati…
Butter bi bio sasvim zadovoljan time da ga svi nastave ignorirati, da njegov život nastavi biti pomalo osamljeno čekanje da ga srce konačno izda. No, čini se da djeca u školi iako ne razgovaraju izravno s njim, razgovaraju O njemu. Naime, surfajući stranicama koje prate društveni život kolega iz škole naišao je na popis imena organiziran u listu “Osoba koja će najvjerojatnije…” Njegovo ime stoji iza dovršene rečenice “… umrijeti od srčanog udara”, a netko je to popratio slikom njega kako u školskoj kantini za vrijeme odora jede svoj ručak. Nešto u njemu tog trena je prepuklo. Sav očaj i beznađe, sva tuga zbog života kojeg ne živi nego podnosi izlili su se van i Butter jedno postaje jasno – ne može više.

Nema se čemu nadati. Njega ne čeka novi život nakon srednje škole, novo tijelo na koledžu. Ne čeka ga vjerojatno ni ljubav ni brak ni karijera ni prijatelji. S njegovim prognozama, vjerojatno ga ne čeka ni odrasla dob. Ne čeka ga život vrijedan življenja pa zašto nastaviti mučiti i sebe i svoje roditelje? Ocu i majci će sigurno laknuti, jednom kada ga prebole. Nikome drugome neće ni nedostajati. Butter, u naletu ljutnje objavljuje svoju odluku online…

Večer koju je izabrao za svoje samoubojstvo ista je večer kada je obećao Anni da će se konačno upoznati.

Nekoliko sati poslije svjestan je da je ovu objavu napisao u napadu ljutnje na cijeli svijet zbog načina na koji ga taj svijet tretira. Izbrisat će je čim ohladi glavu, nadajući se da nitko neće vidjeti taj njegov sramotni ispad. No, vijest ne samo da je odjeknula među vršnjacima, nego se dogodilo nešto što Butter ni najmanje nije očekivao – potez ga je vinuo u sam vrh popularnosti u školi. Nije očekivao da će njegova odluka da se ubije na tako bizaran način njega dovesti u centar pozornosti, čak i divljenja. Doduše, vrlo morbidnu popularnost i pozornost. Vršnjaci ga tapšu, potiču, pomažu mu sastaviti listu “posljednje večere”, sastaviti listu stvari koje želi učiniti prije smrti.

Butter odjednom ima prijatelje koji ga pozivaju na druženja, s kojima čini zabavne stvari – sve ono što život tinejdžera čini vrijedan življenja. Ironija je što je to dobio tek onda kada je svima objavio da svoj život planira okončati; što je takav život vrijedan življenja dobio pod cijenu da svoj plan provede u djelo.

—o—

Ovu knjigu sam pročitala, reklo bi se, u jednom sjedenju. Zaljubila sam se u Butterov glas od prve stranice. Butter je izrazito inteligentan, posjeduje sarkastičan smisao za humor koji može potjecati samo iz preciznog poimanja vlastitog stanja i odnosa okoline prema njemu. Zaskočio bi me svako malo nekom necenzuriranim, iskrenim izjavama i analizama sebe i svoje okoline i na većinu toga što kaže i misli nisam mogla ostati ravnodušna. Potpuno me osvojio. Već nakon nekoliko prvih stranica molila sam se nekom bogu zaštitniku književnih likova da se Butter nekako na kraju uspije sretno iščeprkati iz kaše u koju se uvalio.
Ova priča je jedan izrazito uspješan miks smiješnog i zabavnog, iskrenog i bolnog i tužnog; dirljivo, dirljivo, dirljivo, ali nikada patetično. Tužna i teška tema upravo zbog Butterovog smisla za humor nekako jače dolazi do izražaja. Autorica je stvorila nezaboravan lik i priču koja brzo okupira pažnju čitatelja kroz koju govori o nekim danas vrućim tinejdžerskim temama: pretilosti, cyberbullyingu i samoubojstvima mladih.
Jedna od stvari koja nosi vlastitu poruku je činjenica da do samoga kraja nisam saznala Butterovo pravo ime – ali na samom kraju knjige je, vidjet će oni koji ikada ovo budu čitali, bilo pravo vrijeme i mjesto da se njegovo ime sazna. I doista je to jedno prekrasno muško ime, dugo ga nisam čula…

—o—

Čitajući reakcije čitatelja (većinom mlađih, naravno) na knjigu, iznenadila sam se količinom kritika i osuda samog lika; kao da su mu čitatelji kolege iz škole. No, to je ono zanimljivo kod ovakvih likova – uspiju iz ljudi izvući stavove o populaciji koju taj lik predstavlja koje ti isti ljudi inače nikada ne bi javno priznali.
Mnogima se Butter kao lik ne sviđa i čini mi se da im se ne sviđa zbog jednog jedinog razloga – Butter, iako je pretio, ponaša se i razmišlja kako se pretili ljudi “ne bi trebali” ponašati i razmišljati. Pretili ne bi trebali imati jezičine, ne bi trebali konfrontirati svijet zbog načina na koji ih tretira. Trebali bi se svima ukloniti iz vidnog polja i ako bi o nečemu i trebali razmišljati, trebali bi razmišljati o tome kako smršavjeti. No, Butterov unutarnji monolog ne sastoji od isprika svijetu zbog svoje debljine. On ima svoju vrlo formiranu osobnost, tvrdoglavost, borbenost, pa čak i bahatost. Sve to ukomponirano sa inteligencijom ga čini, barem meni, likom koji je vrlo, vrlo dopadljiv.
Zapravo, mislim da bi većini tih čitatelja bio izrazito simpatičan kada bi njegov problem bio bilo koji drugi nedostatak fizičkog izgleda, a ne višak kilograma. Da se želi ubiti zbog, recimo, kukastog nosa, akni ili zečje usne. Ljudi nekako mogu razumjeti kada te napadne nesreća za koju sam nisi kriv; svi mi imamo neke nedostatke za koje krivimo okolnosti i koji nisu pod našom kontrolom, pa znamo koliko je teško pomiriti se s time i ne rugamo se drugima zbog takvih stvari. No, debljinu svi nekako vidimo kao nečiji osobni propust, dokaz lijenosti, anomaliju u karakteru koja bi se mogla ispraviti samo sa malo više samodiscipline. Rijetko tko to vidi kao problem i breme nad kojim osoba teško uspostavlja potpunu i trajnu kontrolu. Zbog toga je ljudima jako, jako teško suosjećati s debelima i pretilima nego sa ljudima koji imaju neki drugi fizički (a ujedno i estetski) nedostatak.
Kako bilo, autorica je ovo genijalno prepoznala i vrlo uspješno uplela u svoju knjigu o vrlo osjetljivim i suvremenim temama i problemima mladih danas. Stvarno krasna knjiga.
Autorica ima još jednu izdanu knjigu, “Dead ends” koja govori o zajedničkim pustolovinama dva nespojiva mladića – jednoga kojemu prijeti izbacivanje iz škole i drugoga koji je rođen s Downovim sindromom. Erin ima i novi naslov u pripremi, “Rebel Bully Geek Pariah”, koji bi trebao zasjesti na police knjižara ili krajem ove ili početkom sljedeće godine. Jedva čekam!
E i da – “Butter” bi moooogao, ako bude sreće, postati i film; Diversion Films studio je kupio prava na adaptaciju knjige za velike ekrane. Držim fige! 🙂