U mirnom gradiću Orange Beach u saveznoj državi Alabama žive ni po čemu posebni ljudi, koji sa svima nama dijele dobro nam poznate probleme – financijske, ljubavne, bračne, obiteljske, egzistencijalne. Dobar dio njih osjeća, baš kao i mi, da smo nekada sa izmišljanjem rješenja za ono što nas muči udarili mramorno dno i da ne postoji više ništa što možemo smisliti i učiniti da si pomognemo.

Jones je jednostavan, simpatični starac koji ima jednu neobičnu nadarenost – noseći samo traperice, bijelu majicu natikače i stari putni kufer, pojavljuje se u životima nekih od tih izmučenih, frustriranih ljudi i poklanja im nešto dragocjeno – novu perspektivu.

Postoje stvari u našim životima i odnosima koje previđamo i zbog toga nam je život zafrkan i nesretan. Jones vidi stvari koje mi previđamo i iz njih crpi jednostavne, ali duboke mudrosti i onda nam ih poklanja kao korekciju putanje da bi naši životu ponovno krenuli u smjeru sigurnog kopna ili neke osobne obećane zemlje.

Ova knjiga je nekakav sretan spoj autobiografije i fikcije; likovi koje Andy Andrews stvara su jednim dijelom potpuno izmišljeni, a dijelom nadograđeni njegovim vlastitim sjećanjima i iskustvima. Između ostaloga, kao prvi među likovima koje susrećemo je mlada verzija samog autora kojemu starac Jones (pretpostavljamo zrelija i mudrija verzija samog autora) pomaže.

Sam autor je proživio (i preživio) niz nesreća i, prevladavši ih, usmjerio svoj profesionalni život ka pomaganju ljudima mudrostima koje je na tom putu otkrio. Kada je imao 19 godina, majka mu je umrla od raka, a nekoliko mjeseci kasnije izgubio je i oca u automobilskoj nesreći. Narednih godinu i nešto dana živio je kao beskućnik, spavajući ispod široke drvene šetnice jednog od molova na plaži. 

Za vrijeme srednje škole sam baš imala fazu kada sam se davila u self-help literature (nije mi neugodno priznati – kad si iz Bosne, nemaš pravo odbiti bilo kakvu priliku za razvoj samoga sebe :D) i iako je i onda postojao self-help fiction (ja u tu kategoriju, recimo, svrstavam, Coelha), nisam ja to nekako primijetila do nedavno. A The Noticer mi je self-help fikcija koja mi se nekako poskrivečki podmetnula na čitanje – i nije mi krivo. Naprotiv. Dok sam iznova čitala bilješke za ovu recenziju i osvježila sjećanje na bitne mudrosti o kojima autor kroz lik Jonesa govori i mentorira čitatelja, osjetila sam da čak i bilješke djeluju na ono zbog čega je knjiga i napisana – da čitatelju korigira pogled na vlastitu životnu situaciju.
Za koje to probleme starac Jones nudi novu perspektivu, o čemu su njegove mudre lekcije u knjizi? O nizu svakome poznatih boljki:
  • razočaranje samim sobom i time koliko smo malo napredovali u odnosnu na ono gdje smo željeli dogurati
  • koji su to zdravi uzori, gdje ih pronaći, kako ih prepoznati i kako učiti iz njihovim pogrešaka
  • zbog čega ljubav prestane funkcionirati, intimnost se raspadne i kako se sve moglo izbjeći boljom komunikacijom
  • o stalnoj zabrinutosti što drugi misle i govore o nama
  • o važnosti dobi za velika djela i velike životne promjene; većina nas stalno osjeća da je za neke stvari kasno ili će uskoro biti kasno
  • o tome kako naći nova ci vrijeme za promjene
  • o pogreškama, ispravkama i isprikama

Jedna od lekcija koja je meni bila vrlo interesantna je ona o dijalektima ljubavi. Jones/Andy kaže da često ljudi samo misle da se ne vole jer govore različitim dijalektima ljubavi, a postoji ih četiri. To su zapravo načini na koje shvaćamo da smo voljeni ili poručujemo nekome da ga volimo, a redom su to: 
  • izgovorene riječi odobravanja i pohvale
  • djela i usluge
  • fizički kontakt 
  • kvalitetno zajedničko vrijeme
Andrews daje niz primjera. Recimo, ljudi koji shvaćaju da su voljeni samo ako je partner fizički nježan ili strastven prema njima, ako ih stalno dodiruje, mazi, grli, ljubi i želi seksualne odnose s njima. Takvi ljudi su kao mačke, kaže Jones. Uzet ćemo za primjer žene. Takvim damama nije bitno ako suprug redovno iznosi smeće, vozi je na tisuću različitih aktivnosti, poklanja joj stvari koje voli, razgovara s njim i uživa razgovarati s njom i obasipa je komplimentima i sl. No, ako iz bilog kojeg razloga izostane fizički kontakt ili on nije dovoljno učestao ili intenzivan koliko ta žena misli da treba biti, ona će se osjećati nevoljenom. Muškarcu, pak, nije jasno što krivo radi – toliko se trudi, stalno misli na nju, stalno joj verbalizira (žene to vole i trebaju, učili su ga) koliko je voli i koliko joj se divi, uvijek pamti što mu je rekla da voli, nastoji joj olakšati gdje može – i opet ne valja. 🙂

S druge strane, postoje ljudi koji shvaćaju da su voljeni samo ako partner provodi s njima ono što se zove kvalitetno zajedničko vrijeme – samo mi, bez drugih ljudi, bez drugih distrakcija. Priznajem da se ovdje djelomično prepoznajem. Moj dragi radi od doma i nikako mu nije jasno kako to ja nekad cvilim da mi nedostaje i da bih htjela da smo više skupa i da ga nikad nema… “Kako možeš to reći? Pa po cijele dane sam tu na maksimalno dva metra od tebe!” Eeee… ali… 🙂 Jesi ti, dragi moj, tu, ali nisi TU. Iako smo stalno fizički blizu, uglavnom postojimo jedno pored drugoga – gledamo TV, kuhamo, jedemo, razgovaramo o nečemu što je netko rekao ili o nečemu što nekome treba napraviti ili o tome što smo s nekim pričali na telefonu maloprije i koliko nam je to nešto diglo živce itd. To nekako nije komunikacija nego međusobno informiranje. Takav način funkcioniranja naprosto ne doprinosi odnosu; zbog toga što u “zajedničko vrijeme” nedostaje ono “kvalitetno”.

Zgodna je ta priča o dijalektima ljubavi.

—o—
Druga stvar koja me baš prodrmala je – vrijednost namjere. Koja je, da budemo kratki i jednostavni, nikakva.
Namjeravao/la sam te nazvati i reći da ću kasniti. (Ali nisam.)
Namjeravao/la sam isplanirati zajedničku Novu godinu/rođendan/ljetovanje. (Ali nisam.)
Namjeravao/la sam se ispričati. (Ali nisam.)
Namjeravao/la sam te izvesti u kino ili na večeru ovaj vikend. (Ali nisam.)
Namjeravao/la sam dijete odvesti u zoološki vrt u subotu. (Ali nisam.)
Namjeravao/la sam ti kupiti cvijeće za godišnjicu/rođendan/eto tako iz čista mira. (Ali nisam.)
Namjeravao/la sam riješiti ono što si me zamolila/zamolio prije XY dana/tjedana/mjeseci/godina. Stvarno jesam. (Ali nisam.)
Ovo ne samo da vrijeđa one bliske ljude koje volimo i cijenimo, već vrijeđamo i same sebe kada se ovako ponašamo prema sebi i stvarima koje smo namjeravali.

Lako je čitati ovu knjigu i prepoznavati sve ono u čemu netko drugi griješi u ophođenju prema nama, ali njena prava namjera je potaknuti čitatelja da preispita svoje ponašanje. Jones je tek lik u knjizi, ali je zgodan mentalni mentor koji će nas malo razmrdati iz našeg ukopanog stanja obilnom dozom iskrenosti nakon čega će nas umiriti zdravom porcijom mudrosti i opustiti humorom.

Mislim da bi knjiga mogla učiniti za čitatelja ono što susret sa Jonesom čini za likove; omogućiti nam da nakon susreta s njime pogledamo oko sebe sasvim nekim drugim očima.

U manje od 200 stranica Andy daje toliko pametnog materijala da čovjek ima barem godinu dana o čemu razmišljati.