“To forgive is to set a prisoner free and discover that the prisoner was you.” 

– Lewis B. Smedes

Jeste li ikada bili povrijeđeni tuđim riječima ili postupcima, jesu li u školi na vama učili što znači bullying, zamjerate li nekome jer je proširio nekakav trač o vama ili ste vi možda ta osoba koja je nekada slagala najboljoj prijateljici, učinila nešto čega se srami i to ne želite priznati jer se bojite posljedica? Ova knjiga će vas možda potaknuti na razgovor s tom osobom ili će u vama pobuditi želju da oprostite samima sebi.

Svi mi imamo životnu prtljagu i svi imamo neke životne trenutke kojima se ne ponosimo. No, to je život i trebamo se naučiti s time i živjeti. Meni je na kraju knjige bilo žao što sam pojedine osobe povrijedila svojim dugim jezikom, što u pojedinim trenucima nisam bila podrška i što se nisam ni potrudila razumjeti kako se ta druga osoba osjeća. Ovo nije self-help knjiga, no možda će vam o nekim bitnim stvarima promijeniti mišljenje. Možda je vrijeme upravo danas da sami sebi oprostite, tražite oprost od nekoga ili date oprost osobi koju savjest pritišće gotovo svakog dana.

Hannah Farr živi u New Orleansu, ima 34 godine, neudana je, bez djece, u vezi sa političarem koji ima dijete iz prvog braka (užasno arogantnu kćer Abby, bar dok ne zagrebete ispod površine) i vodi svoj tv-show. Poprilično je rezervirana i svoj život drži van dometa javnosti. Na prvi pogled, sve se čini u savršenom redu, osim što je u suštini nesretna jer nije u braku i nema djece.

Od autorice knjige „The Forgiveness Stones“, Fione Knowles, prima dva kamena i ispriku za bullying u školi. Fiona je započela misiju oprosta pismima uz koje bi priložila dva kamena. Procjena je da je oko 400.000 kamena (kamenja, komada kamenja, kamenova) ☺ u opticaju. Ukoliko se jedan kamen vrati pošiljatelju i jedan nastavi put, krug je zatvoren i osoba bi se u suštini trebala osjećati bolje. No, sumnjam da je itko pomislio da takav način priznanja pogreške i traženje oprosta može nanijeti jako puno boli i uništiti najčvršća, dugogodišnja prijateljstva. Na kušnju su stavljeni glavni protagonisti u knjizi.
Hannah dobija ponudu za posao u Chicagu i intervju prolazi odlično, a u povratku odluči posjetiti majku u Harbour Cove-u, u Michiganu, koju nije vidjela punih 16 godina i sa kojom je izgubila svaki kontakt. Otac je u međuvremenu preminuo, a sve što Hannah zna o svom životu, majci koja se preudala i što je dovelo do toga da s majkom izgubi kontakt zna od oca, tj. njegovu verziju priče. U tom gradiću upoznaje vlasnika restorana i vinarije s kojim na prvi pogled osjeti „ono nešto“…
Ova knjiga je neizmjerno nepredvidljiva i to je ono što volim kod autorice jer ni život nije predvidljiv. Kaže se da je put do pakla popločan dobrim namjerama, a u knjizi ima situacija gdje je to jasno vidljivo. Nitko od nas nije savršen, a često je lakše prešutjeti nešto ili otići, nego nazvati stvari pravim imenom. Francuzi kažu „On doit appeler un chat, un chat!“ (doslovan prijevod je „Mačku treba zvati, mačka!“, ali je bliže „Nazvati stvari pravim imenom!“). Ukoliko pogriješite, možda bi bilo dobro odmah to i priznati. Osim ako niste klinac ili klinka, tada držite jezik za zubima.
Kroz život, napravimo dobre i loše korake. Život nas isto tako nauči da je teško oprostiti, kako nekome drugome, tako i sebi, možda je čak i teže oprostiti samom sebi. No, mislim da je potrebno da svaka osoba u sebi pronađe onog boljeg „ja“, iz bilo kojeg razloga. Možda se bojite Boga, možda vjerujete da time poboljšavate svoj i druge živote ili možda želite biti bolja osoba jer ste postali roditelj i želite biti dobar primjer djetetu.
Ne znam sjećate li se recenzije za “The Life List”?  S autoricom tu i tamo razmijenim pokoju porukicu na Facebook-u, a i ovaj tjedan odgovara na pitanja čitatelja na stranici www.goodreads.com. U ovom, drugom romanu (treći trenutno piše) mi nije uspjelo promaknuti aludiranje na njen prvi roman i to mi je bilo apsolutno preslatko.
„He folds his hands on the table and leans in. „Okay, how’s this for a cliche first-date topic: tell me something that’s on your life list.“
Ukoliko sam bilo koga od vas na bilo koji način povrijedila, svojim riječima ili šutnjom, postupcima ili na bilo koji drugi način, znajte da mi je iskreno žao. Možda se možemo uskoro vidjeti na kavi i popričati? Iva, mila, koliko se tebi trebam ispričati? Bar jedno 3-4 kave i šta nam još sudbina donese, možda kakav ručak, kolač, s pogledom na more? 
Hvala vam i do čitanja,