Jednog sunčanog dana, ispod stable limuna, jedna je udovica svoju šestogodišnju kćer predala drugoj ženi da joj ona bude nova majka.

 

Maria Listru započela je svoje novo djetinjstvo u kući stare Bonarie Urrai. Bonaria, stara seoska krojačica, imala je sve, osim djeteta koje će to “sve” naslijediti nakon njezine smrti. No, to “sve” uključuje i stvari koje neće biti lako shvatiti ni preuzeti; stvari koje će morati pričekati, nada se Bonaria, još mnogo, mnogo godina, dok dijete ne bude spremno.

 

Maria odrasta mirno i sretno, pomažući Bonariji u krojačkim poslovima. Jer Bonaria je seoska švelja, zar ne? Samo to? Maria nije imala razloga sumnjati u išta drugo. Pa ipak, povremeno bi primjećivala nelagodu u držanju onih kojima je Bonaria uzimala mjeru za odjeću…

Jednom, samo jednom, Maria je svjedočila neobjašnjivom događaju, jedne noći kada nije nikako mogla usnuti. Nepoznati muškarac zakucao je na vrata kasno noću, a Bonaria je zaogrnula svoj crni plašt oko svojih ramena i otišla s čovjekom tko zna kamo. Nikada o tome nisu govorile ni jedna ni druga; jedna nikada nije znala da je viđena, druga nikada nije rekla što je vidjela.

 

 

Maria raste, a selo je malo, pa čovjek uskoro sazna i stvari o kojima nitko nikada nije progovorio naglas.

Maria je potresena, ljutita i ogorčena. Činilo joj se da nikako ne uspijeva naći život koji je za nju skrojen. Prešla je iz ruku jedne majke koja joj nije imala što dati u ruke druge majke koje joj, uz sigurnu materijalnu budućnost, pružaju i jednu istinu i jednu obavezu koje Maria ne može i ne želi prihvatiti.

 

 

Život u izoliranim seoskim sredinama oduvijek je bio težak. Iako je oduvijek postojalo vječito neslaganje među rodbinom i susjedima, pogotovo po pitanju imovine i zemlje, neke tradicije su svi poštovali i neke istine su ljude uvijek čvrsto vezivale.

Žene su oduvijek imale mnoštvo različitih uloga koje su morale istovremeno obavljati. Neke od tih uloga, kao i određene prakse, žene su zauvijek ostavile iza sebe kada su suvremenija vremena polako izbrisala potrebe za njima. Uzmimo samo za primjer seosku dojilju, osobu koja bi imala toliko mlijeka da je dojila mnogu djecu u selu, pogotovo onih majki koje mlijeka nisu imale u dovoljnim količinama ili djecu čije su žene umirale na porodu. Postoji sigurno još niz uloga koje su žene imale, a kojih današnje generacije nisu svjesne. Postoje možda samo u muzejskim arhivima ili kao sjećanja naših najstarijih sugrađana i rodbine.

Ova nas knjiga podsjeća na jednu takvu zaboravljenu ulogu, zaboravljenu praksu.

 

Acabar na španjolskom znači kraj, znači dovršiti, okončati. Accabadora je ona koja okončava. Sardinijska sela jako dobro znaju tko je ona i što čini; nadaju se da je nikada neće trebati, ali su sretni da je imaju ako im ikada zatreba.

 

 

Biti nemoćan fizički raditi zbog bolesti ili ozljede danas je teško i frustrirajuće, ali nekada, kada je fizički rad bio jedini način da se čovjek prehrani, ozljeda ili kronična bolest značile su pravu tragediju. No, gladna usta, a nemoćne ruke nisu bile samo teret obitelji već i izvor dubokog srama za one koji bi zbog bolesti ili ozljede ostali trajno onesposobljeni za samostalan život. Kako to u knjizi kaže otac čiji je sin ostao bez noge – nema gore sudbine nego biti živ, a da o tebi govore u prošlom vremenu.

I danas imamo ljude koji znaju da je njihovo stanje takvo da im ili nema spasa ili nema poboljšanja, i ne žele nastaviti živjeti u patnji. Je li u njihovim rukama da odluče o koncu svoga života? Ovo je pitanje oko kojeg se i danas vode žestoke debate, ali postavljano je i stoljećima prije. Samo što je, možda, na pitanje eutanazije drugačije odgovarano…

Vrijednost starijih ljudi u zajednici, posebice baka i djedova, ogledala se u njihovoj sposobnosti da životne mudrosti i lekcije prenesu mlađim generacijama. Životne mudrosti. Kako živjeti. Kako DOBRO živjeti. No, u životne mudrosti spada vjerojatno i lekcija kako dobro umrijeti. Rijetko tko nam eksplicitno dijeli takve lekcije; nekako se kroz gubitke baka i djedova uči o smrti. Koliko se “dobro držao” i koliko je bio “čvrst” netko pred samim svojim krajem šalje lekciju što je dobra smrt. Znam da se kod nas u selu nekoga znalo blagosloviti (doduše, nikada u lice) željom da mu Bog jednoga dana podari dobru smrt. Mislilo se – mirno, bez bolova i – ako je moguće – u snu.

 

 

Mnoge rituale i oko smrti oduvijek su obavljale žene. Što je, veli se u knjizi, možda i pošteno. Tko bi drugi imao pravo dirati se u smrt osim žena? Nitko se ne rodi sam, kažu u knjizi. Ja, ti – svi smo mi jednom trebali pomoć drugoga da dođemo na svijet; majke koja tiska i prolazi muke poroda, pomoć babica i liječnika i svih ostalih koji sudjeluju. Isto tako, možda ljudi trebaju pomoć i da napuste ovaj svijet? Zato su neki imali svoju accabadoru.

Kada Maria nasluti, a onda i potvrdi što je Bonaria Urrai, duboko je potresena i oštro je osuđuje. A kada neki život osuđujemo, želimo pobjeći što dalje. Maria odlazi u Torino.

Razdor između Marije i njene adoptivne majke metafora je za sraz generacija kao i za sraz modernog i tradicionalnog. Tradicionalno je uloga Bonarije viđena kao uloga djelitelja milosrđa, ali suvremeni svijet – mladi svijet – koji i inače teško razumije odluke koje čovjek razmatra kada živi dugo i živi u bolesti i boli, promatra ulogu accabadore s gađenjem i strahom.

 

 

Ipak, kako to inače biva, počesto mnoge stvari i mnoge ljudske odluke ne razumijemo dok nas put života ne povede kroz isti okrutni, nemilosrdni krajolik i dok njime ne prošetamo u tuđim cipelama.

 

Ako naslovnici knjige damo zadatak da privuče našu pažnju, ovu knjigu je tako lako previdjeti na policama knjižara. Naslov, s druge strane, doziva. Vidi kako ova riječ lijepo izgleda. Što je to? Kako se to čita? Što to uopće znači?
Jednom kada knjigu uzmem u ruku iz bilo kojeg razloga, dam joj priliku da me osvoji dok čitam poleđinu košuljice i možda nekoliko redaka s početka i sredine knjige. Ova knjiga nije sakrivala svoje čari; svaka jednostavna, jasna i slikovita rečenica osvaja. Jednostavnost pripovijedanja je toliko osvježavajuća; tema je sama po sebi intrigantna. Mudrosti su toliko pitke i životne, a humor je precizan i katarzičan. Nimalo nije čudno što je knjiga u svojoj domovini pokupila tolike brojne nagrade.

Nisam očekivala da će me ovako osvojiti.

 

Da su accabadore doista postojale svjedoči i muzej u mjestu Luras na Sardiniji. A ovo bi bio tipični alat kojim je accabadora, khm, dijelila bat… Milosrđe! Milosrđe je dijelila! 🙂

 

http://www.tripadvisor.com/Attraction_Review-g1957821-d3239800-Reviews-Museo_Etnografico_Galluras-Luras_Province_of_Olbia_Tempio_Sardinia.html

 

Ovu knjigu istovremeno toliko jako želim pokloniti (jer umirem od želje da još netko uživa u njoj), ali i zadržati (jer je baš knjiga koja se dugo voli i dugo čuva), no nekako prva želja prevladava. Pa evo, knjigu darujem. Jako bih htjela da dođe u ruke nekome tko će je doista nježno dočekati i lijepo primiti, pa molim one koji nisu 100% zainteresirani za nju da pričekaju neka druga izvlačenja, koja slijede odmah nakon ovoga. 🙂
KAKO DO KNJIGE? (***DARIVANJE ZAKLJUČENO***)
Na e-mail bibliovca@gmail.com mi pošaljite riječ koja nedostaje u ovoj rečenici: “Accabadora je ona koja ____________.” Odgovor je negdje po sredini recenzije, a ja okončavam ovu recenziju. 😉
Sretno i hvala na pažnji! :-*