Knjige koje nam govore o otetoj djeci su emocionalno teške za većinu čitatelja, tako da ako ste u nekakvoj depresiji ovo nije knjiga koja će vam uljepšati dan i oraspoložiti vas. “Dječak u koferu” prva je zajednička knjiga ove dvije danske spisateljice s vlastitim karijerama, izaziva strah i strah. Lene Kaaberbøl, najpoznatija je po svojemu nizu romana za mlade, a mlada autorica Agnete Friis piše dječje knjige. “Dječak u koferu” je upravo to što kaže naslov: gol, drogiran, ali ipak živ, u koferu na kolodvoru u Kopenhagenu.

Nina Borg je medicinska sestra koja radi u Crvenom križu u Danskoj. Opsjednuta je time da spasi svijet, opsjednuta toliko da zapostavlja svoj život i život svoje obitelji. Iako je supruga i majka dvoje djece, spremna je da u bilo kojem trenutku napusti ih i upusti se u opasne misije spašavanja ilegalnih imigranata kojih većina dolazi iz istočne Europe. Ima onaj osjećaj da mora pomagati ljudima i kad se od nje traži pomoć jednostavno ne zna reći ne, iako će joj se to i te kako obiti o glavu. Iz tih razloga, kontaktira ju stara prijateljica, Karin, s kojom se nije niti čula niti vidjela par godina.

„Ti si uvijek tako nabrijana na spašavanje ljudi, zar ne? Pa, evo ti prilike. Samo moraš požuriti.“

Ostavlja joj ključ ormarića s lokalne željezničke postaje iz kojeg treba pažljivo i što prije preuzeti umjesto nje kofer i bježati s jednostavnim upozorenjem:

„Nemoj ga otvarati dok se ne makneš od tamo. Nemoj da te netko vidi.“

Nina ne zna o čemu se radi, jer da je znala vjerojatno se ne bi upustila u tu situaciju koja joj dovodi život u opasnost. Žuri do željezničkog kolodvora, uzima kofer i otvara ga na parkiralištu. U njemu nisu niti novac niti droga, kako je očekivala. U njemu se nalazi trogodišnji dječak koji je potpuno gol, drogiran; srećom, još uvijek živ.

 „Bio je u nesvijesti. Koža mu je bila hladna, ali ne zabrinjavajuće hladna. Neki automatizirani profesionalni dio nje registrirao je da mu je puls usporen, ali opet ne opasno usporen, da mu je disanje duboko i sporo, i da su mu zjenice blago sužene, sve je upućivalo na to da je drogiran.“

Stavi ga u svoj automobil na zadnje sjedalo, nepokretnog tijela umotanog u kariranu dekicu za piknik i uputi se natrag na kolodvoru s namjerom da sve prijavi policiji. Odlazeći, vidi razljućenog čovjeka koji zastrašujućom žestinom udara o metalna vrata ormarića i shvaća da je netko drugi trebao doći i podići kofer te zaključuje da prijavljivanje policije nije nikako dobra opcija. Uputi se u bijeg zajedno s dječakom, što je po meni bilo potpuno apsurdno, pritom ne nazivajući policiju, supruga, ili bilo koga drugoga tko joj je mogao pomoći u takvim okolnostima. Dugo se bori s time da sazna tko je dječak, od kuda dolazi, kako se našao u koferu, jesu li ga prodali roditelji ili je možda otet. Oni ne govore isti jezik i to joj samo otežava donošenje odluke. Što treba napraviti s njim? Kako mu pomoći i spasiti ga od zla u kojem se našao? Pokušavajući odgonetnuti identitet djeteta, suočava se s čudnim i opasnim situacijama kao što je i brutalno ubojstvo prijateljice, te ubrzo shvaća da nije samo dječak u opasanosti.

 

—o—

 

Dječakova majka, Sigita, je bila totalno izbezumljena kad je shvatila da joj je sin otet. Kako se to uopće dogodilo? Bila je zaista dobar roditelj; samohrana majka koja se uspjela nositi sa svim poteškoćama kojoj život nosi. S petnaest godina je prvi put ostala trudna i morala je pobjeći od kuće, no jeli ta odluka bila ispravna? Pobjegla je kod svoje ujne koja se na neki način brinula  o njoj; dala joj je sobu, dala joj je hranu, ali i prodala njeno dijete i na to nije gledala kao na pogrešku. To je jasno pokazala na njihovom ponovnom susretu nakon par godina.

„Pomislila sam da si napokon osjetila malo krivnje zbog načina na koji si pljunula u lice obitelji koja te je samo pokušavala voljeti i pomagati ti.“

Kakva je to pomoć koja toliko nalikuje na izdaju? I nakon svega još i očekuje veliko „hvala“.

„Isprva mi te je bilo žao. U takvom problemu, tako mlada. Htjela sam ti pomoći. Ali napravila si mi upravo ono što i svojim roditeljima. Nestati onako, bez osvrtanja, bez i običnog hvala.“

Je li joj Sigita to ikada oprostila? Naravno da nije. Nije ju više htjela vidjeti, nije ju više htjela u svom životu. Svu je svoju ljubav pružila svojem drugom djetetu, Mikasu, samo da bi samoj sebi dokazala da je ona zaista dobra majka, i bila je dobra u tome. Jednog se dana budi u bolnici, sa slomljenom rukom. Rekli su da je bila pijana, ali ona nije bila žena koja pije, a kasnije shvaća da Mikasa nema, nije kod svoga oca u Njemačkoj, nije ga on uzeo, nego je dijete oteto. Ne može izdržati da policija obavi svoj posao i pronađe njenog Mikasa pa se sama upušta u traganje i usput saznaje kod koje je obitelji završilo njeno prvo dijete.

 

Tko je oteo Mikasa i iz kojih razloga neću vam otkriti. Je li ga Sigita uspjela pronaći, je li mu Nina uspjela pomoći i kako se na kraju nosila sa svime time otkrijte sami. Jedino vam moram priznat da, iako sam dosta brzo progutala ovu knjigu, ne mogu reći da sam se zaljubila u nju. Falilo mi je ono nešto što ne mogu objasniti; falilo mi je više osjećaja, malo više duše u njoj. Nekako je neujednačena u kvaliteti, neki su djelovi zaista dobri, a neki nezgrapni. S izuzetkom Sigite, ostali likovi nekako mi nisu bili konkretni. Nina mi nije bila baš uvjerljiva. U nekim se trenutcima ponašala kao maloljetnica, iako je na kraju to ponašanje objašnjeno, ako ne i opravdano, ali u svakom slučaju neki njeni postupci su nejasni i totalno blesavi.

 

Sve u svemu knjiga i nije tako loša. U početku sam bila zbunjena i na neki način izgubljena, no kako sam čitala dalje nisam mogla prestati, kao da život dječaka ovisi o meni; što prije završim s čitanjem, to će prije dijete biti spašeno…