Knjigu “Tu sam pred tobom” Jojo Moyes počela sam čitati jer mi se činilo kako je to jednostavno lagano štivo romantičnog sadržaja s kojim je ugodno ubiti vrijeme. Prevarila sam se. Iako je štivo lagano za konzumaciju (jednostavan stil pisanja) i postoji romansa, nema patetike i pretjerane slatkoće karakteristične za uobičajene ljubiće. Likovi su nesavršeni, ali možeš ih zavoljeti.

Glavna tema je teška. Koja, otkrit ćete sami. Vjerojatno je ne bih čitala da sam to znala na početku, pa mi je drago što nisam znala. Autorica ne nameće svoj stav već jednostavno s blagim humorom priča priču. Knjiga potiče na razmišljanje i tjera u plač.
Mlada djevojka Lou ostane bez posla. Recesija je i poslova nema. Kako dalje?

„Dan sam provela kod kuće, trudeći se biti korisna.“
„Otkaz ljudima zna promijeniti život, Lou.“

—o—

„Nezaposlenost je do sada bila za mene tek pojam, riječ koja se jednolično ponavlja na vijestima kada je riječ o brodogradilištima i tvornicama automobila. Nikada nisam mislila da ti posao može nedostajati kao ud – trajno, nagonski. Nisam mislila da će ti uz razumljivu zabrinutost za novac i budućnost, gubitak posla usaditi osjećaj da si nedovoljno dobar, beskoristan. Da će ti biti teže ustati ujutro nego kad te grubo budila budilica. Da će ti nedostajati ljudi s kojima si radio, koliko god malo imao zajedničkog s njima.“

Nevoljko prihvaća posao koji joj se ne sviđa. No, taj će posao ispasti više od onog što ona očekuje…

„…podigao je pogled ispod kuštrave, nepočešljane kose. Pogledao me u oči i nakon stanke zaječao tako da mi se sledila krv u žilama. … Oh, Bože, pomislila sam. Nisam ja za ovo.“

Likovi djeluju kao realni individualci. Zbog događaja koji se dogodio dvije godine ranije, dobivamo neočekivani susret dva različita svijeta predstavljen u glavnim protagonistima Louisi i Willu, te njihovim obiteljima Clark i Traynor. Obje obitelji imaju probleme, ali je poprilično jasno u čijem bi dnevnom boravku bilo ugodnije boraviti. Obitelj Clark je meni bliži svijet. Njihova prenatrpana kuća, svakodnevna konverzacija, međusobne svađe i šale, emocije i način rješavanja problema čini ih toplijima i pristupačnijima.
Louisa je djevojka iz malog grada. Njezin je život vrlo jednoličan. Nikad nije putovala, nema hobija, nije pretjerano motivirana i ambiciozna, prije je predmet sprdnje nego obožavanja, nema planova za budućnost, nije samouvjerena, ima ekscentričan stil oblačenja… „Vjerojatno me ne biste dvaput pogledali. Obična cura koja vodi običan život.“ Ali je ujedno i simpatična, ljubazna, razgovorljiva, šašava i humoristična.
Will je izgubio stari život koji je obožavao. Volio je svoj posao, svoja putovanja, svoje hobije, svoju djevojku. A postao je zarobljenik svoje boli i svoje ograničenosti. Ispod njegove mrzovolje, čudljivosti i gnjeva, ipak se nadzire drugačiji čovjek: sarkastičan, pametan, humorističan i pronicljiv.
Will i Lou ne mogu biti različitiji nego što jesu. A opet, spletom okolnosti, prisiljeni su provoditi vrijeme zajedno; sporo se navikavaju na sudruga, ali s vremenom će otkrivati stvari jedno o drugome, učiti i razonoditi jedan drugog, polako započeti prijateljevati.  Razvoj njihovog odnosa je glavna radnja romana; njihov je odnos zanimljiv i jedinstven.
Još bi se puno toga dalo reći, npr. o drugim osobama u priči, ali to ću ostaviti vama na otkrivanje i, nadam se, uživanje. Atmosfera se mijenja od jednostavne gotovo vedre do mračnije i zamršene. Shvatit ćete trenutak loma. Priča mi se zaista svidjela.
Ima li priča sretan kraj? Na to svatko mora odgovoriti sam za sebe.

I za kraj: priču sudim po tome koliko dugo likovi ostaju sa mnom nakon pročitanog. Ako ostaju i u mojoj glavi razvijaju radnju i čitave razgovore, to je onda znak da su me osvojili i da je priča istinski ušla u mene. Ovo je jedna od takvih.

– Asariel