U dvije države, koje će uskoro postati neprijatelji, odrasta dvoje djece. Svako od njih ulazi u svoj mrak i tapkajući svatko u svom mraku, započinju dug i bolan put jedno prema drugome. Pa ipak, ovo nije priča o zaljubljenima, ali je priča o ljubavi – prema životu, prema svjetlu. Prema onima koji su i sami svjetlo koje ne vidimo, ali čujemo da nas doziva iz mraka…

Marie-Laure LeBlanc odrasta u Parizu, odlazeći svakoga dana s ocem na posao u Prirodoslovni muzej te u duge šetnje ulicama i parkovima u blizini svoje kuće. Ona i tata koracima broje duljine ulica, pamte skretanja, zgrade i kuće, ograde i razne druge nepomične objekte koje prosječni šetači niti ne primjećuju. Njezin otac želi da Marie-Laure svaki pedalj svijeta u kojemu živi upozna kao svoj dlan jer Marie-Laure gubi vid. Do svoje šeste godine, djevojčica je potpuno slijepa. Kako bi joj pomogao da u nadolazećem mraku nastavi živjeti što neovisnije, otac je nastoji poučiti mnogim korisnim vještinama. Uči je čitati pismo slijepih, kako bi priče ipak preko jagodica prstiju, ako već ne preko znatiželjnih zjenica, pronašle put do njezinog unutarnjeg svijeta. Bravar po zanimanju i spretan s malenim alatima, izrađuje preciznu maketu ulica kojima prolaze te od pojedinih minijaturnih kućica pravi skrovišta za razne predmete, najčešće rođendanske darove, koje Marie-Laure opipom mora naučiti otvoriti.
Daleko, u nekom drugom svijetu, u sirotištu pored rudnika ugljena odrasta dvije godine stariji Werner. On i sestra Jutta, kao i mnoga djeca i dojenčad u sirotištu, izgubili su roditelje u rudnicima, a rudnici, jednom kada odrastu, čekaju i njega. Werner na svaki mogući način nastoji ne misliti o svojoj crnoj i možda vrlo kratkoj budućnosti, no ne uspijeva naći interese u aktivnostima kojima se vesele njegovi vršnjaci. No onda, jednoga dana, otkriva stari radioprijemnik, kao i vlastiti talent za popravljanje i razumijevanje mehanizama rada tih uređaja. Od prvog trena kada je na popravljenom uređaju ulovio glas nekog dalekog pričatelja priča, Werner je očaran. Pogotovo stoga što je to prvi glas koji mu, negdje izdaleka, daje nadu da za njega možda postoji i drugo mjesto osim sirotišta i druga budućnost osim rudnika. Uskoro Werner dolazi na glas kao vrlo mlad, ali nepogrešiv majstor za radio-uređaje kojemu se s povjerenjem obraćaju čak i mnogi ugledni, imućni ljudi.

A onda – rat.

Marie-Laure i njezin otac odlaze iz Pariza. Marie-Laure ne zna da ih na putu možda prati prokletstvo koje je njezin otac svojevoljno preuzeo na sebe. Govorkalo se da se u Prirodoslovnom muzeju skriva vrijedan dragulj imena Plameno more; prekrasan, no uklet. Želeći sačuvati vrijednost od nadolazećih okupatora, upravitelji muzeja odlučili su napraviti tri kopije dragulja te ih dati vjernim i poštenim zaposlenicima koji su odlazili. Nitko nije znao, zapravo, nosi li pravi dragulj ili kopiju. Tako je bilo sigurnije.

 

 

Werner, zbog svog iznimnog talenta koji je od velikog interesa njemačkoj vojsci koja se sprema pokoriti Europu, dobija priliku stvoriti budućnost daleko od rudnika. Werner objeručke prihvaća i odlazi u elitnu školu za obuku budućih naraštaja mladih, natprosječno sposobnih i inteligentnih njemačkih vojnika.
Nedugo zatim, i Marie-Laurein i Wernerov svijet počinju se sudarati, međusobno ranjavati i raspadati. Na koji način će uopće ovo dvoje mladih ljudi pronaći jedno drugo u svim tim slojevima mraka u kojima su se našli? Na koji način će njihov susret promijeniti njihove živote? Tko će biti čije svjetlo?
—o—

 

Ako ste, kao ja, obožavali “Kradljivicu knjiga”, sigurno ste bili uvjereni da nikada nećete upoznati nikoga niti zavoljeti ikoga sličnog Liesel Meminger. A onda – iz vedra neba pravac u srce – Marie-Laure LeBlanc.
Kažu da je ova knjiga priča o dvoje mladih ljudi koji uspijevaju, kroz mnoge slojeve mraka – rat, bolest, razočaranja, traume, gubitke – ispreplesti prste, kako bi jedno drugo izvukli iz neke vlastite propasti. No, bojim se – radujem se, zapravo – što moram reći da nije tako. Ovdje ima toliko mnogo različitih priča, a sve su one lijepe i ružne i – bitne.
Imamo priču prekrasnog i hrabrog oca koji vlastito dijete gubi na mnoge načine, ali niti u jednom trenu ne posustaje u namjeri da joj pruži svu moguću zaštitu. Zbog toga je uči da bude samostalna; da se sama kreće, da sama uči, da razmišlja, da sluša i prepoznaje. Zbog toga je odvodi u Saint-Malo. Zbog toga prihvaća moguće prokletstvo dragulja na svoja ramena. Ne vjeruje nužno u prokletstvo, no nada se, iskreno se nada, da je ono točno. Njegova djela su me toliko puta kroz knjigu natjerala da ubacim bookmark među stranice i odem “popiti čašu vode”, samo da mogu u miru progutati knedlu i obrisati suzu. Prepoznat ćete takve roditelje, prepoznat ćete ih po lažima. To su oni ljudi kojima možete naživo piliti nogu, a dijete pored njih kojima taj roditelj priča priču za laku noć neće osjetiti ni trunku boli ni straha u glasu.
Ne znam sjećate li se svih scena iz filma Titanic, ali postoji jedna na koju sam ja utrobu isplakala. U trenutku dok Titanic tone, a donje razine su zaključane iako ih ni dio ljudi nije napustio, na nekoliko sekundi se prikaže scena. Mlada majka, nadvijena nad dvoje malene djece ušuškane u krevet, priča priču za laku noć. Mirno i nježno, bez trunke straha u glasu i držanju, miluje ta mala lica i te mekane kosice, gleda u te nevine pospane okice. Uspavljuje svoju djecu, Zauvijek. I zna da je to zauvijek.
Da, prepoznat ćete ovakve roditelje po lažima koje pričaju. To je najbolja vrsta roditelja.
Gospodin von Rumpel je jedna druga zanimljiva biljka, čovjek kojemu je rat dao svrhu. Koliko god isprazna bila, on je opasno ozbiljno shvaća, prvo iz dužnosti prema ideologiji, kasnije sve više iz panične brige za samoga sebe. Njegovu priču nije lijepo gledati, no bitno je prepoznati da u vremenima najgorih kriza i najvećih opasnosti postoje ljudi koji će gaziti preko mrtvih, tvrdeći da je to za neki bolji svijet, a zapravo koriste rat, stradanja i druge ljudske nesreće za svoje vlastite sebične ciljeve.

 

Konačno, Wernerova priča mi je možda i najdirljivija. Jer mi je poznata. Tata mi je pričao. Kada si siromašno dijete sa sela, s inteligencijom, talentom i voljom za učenje, a nemaš previše opcija, biraš ono što je dostupno kako bi se iščupao, nadaš se, u neko bolje sutra. I vrlo dobro znaš da to kamo ideš zapravo ne voliš, u to ne vjeruješ, ali je korak naprijed. Tako je moj tata odabrao vojsku. Tako je Werner odabrao vojsku. To je bilo jedino mjesto gdje je mogao više učiti o onome što ga je počelo fascinirati. To je bila jedino mjesto gdje je mogao zaraditi dovoljno kruha da ga može podijeliti i onima koje ostavlja za sobom, nastojeći i za njih i za sebe pripremiti neko bolje mjesto u svijetu. A onda vidiš kamo te to dovelo; onda vidiš TKO su ti koji su pružili priliku. Vidiš što traže od tebe. Jedino mjesto na kojemu se možeš baviti nečime što ti ispunjava dušu je mjesto koje postoji, čini se, kako bi zatiralo, uništavalo.
Ovako jedna generacija preživi rat.
Sjećam se kako mi je tata pokušavao objasniti tu vojsku pa čak i taj rat kao čudnovato plodno tlo; istovremeno pružaju jedinstvenu priliku talentu i inteligenciji da se susretne sa znanošću i tehonoškim napretkom, a s druge strane je vrlo povoljan terarij u kojemu dobro napreduju razne vrste ljudskih zvijeri. I u svakom ratu je, čini se, tako: znanost i tehnologija dožive skok unaprijed, a ljudskost skok unatrag.
Nekada davno, radio mu je otvorio svijet; bio mu je putokaz prema životu, zvijezda vodilja koja mu je pokazivala put koji je vodio daleko od smrti u rudniku. Kako je došlo do toga da zbog radija gleda u trupla obitelji, djece? Rat ga je natjerao da žudi za životom u sirotištu, da mu život u sirotištu izgleda kao nedostižna idila. Za Wernera je rat carstvo razbijenih iluzija; mjesto koje je unakazilo njegovu ljubav. Sve dok nije začuo jedan glas, jedno svjetlo, koje ga je našlo u njegovom mraku, moleći ga da je dođe izvući iz njenog.
Tko bude čitao, pažljivo čitao, sigurno će ostati nakratko ostati bez daha kada shvati odakle je dolazio i kome je pripadao glas koji je Wernera nadahnjivao dok je bio dječak.

 

Također, obratite pažnju na jednu zanimljivu stvar. Marie-Laure je slijepa. No, njezina poglavlja toliko su puna detalja – nevizualnih detalja – da uopće ne primjećujemo da njezinom svijetu nešto nedostaje! Ne primjećujemo da dok čitamo ni mi, zapravo, ne vidimo! TO je ono što je njezin otac učinio za nju, a autor nam je tako vješto dao da iskusimo! “Svjetlo koje ne vidimo” je tako dobro, tako pametno odabran naslov.
Ova knjiga bi jednoj prisnoj maloj grupi čitatelja, kada bi takva postojala, dala materijala dovoljno za najmanje godinu dana tjednog druženja. Kada bi škole dopustile da se u školskoj godini obradi jedan do tri suvremena i popularna naslova, ne bi promašili kada bi odabrali ovaj.

 

Kako možeš ostati bez toliko toga, i preživjeti i biti sretan?
Što vas je nadahnjivalo kao dijete? Što vam je dalo naslutiti da postoje i drugi načini života od onoga koji su vam govorili da vam je suđen?
Na koji način je sadašnjost iznevjerila vaše djetinjstvo?
Na koji način rat iznevjeri djecu?
Zašto najbolji roditelji znaju lagati i zbog čega su te laži drugačije?
Ako nemate vid, kako biste uspjeli drugačije prepoznati da ste sigurni, da u blizini nema nikoga tko vam misli zlo?
Jeste li vi, kao i Marie-Laure, ponekad umorni od vjere i nade?
Umori li se čovjek od tih velikih riječi, od nesigurnih obećanja u neko bolje sutra koja one nude?
Što su vaša Svjetla koja ne vidite? Kamo vas vode? Koliko je to daleko? Krećete li se, ipak, koliko god sporo, tamo odakle vas dozivaju?

I Pulitzera i svjetsku slavu i obožavanje čitatelja su i knjiga i autor itekako zaslužili.

A netko od vas je zaslužio knjigu! Zašto? Zato što u ovim kriznim vremenima, kada se svakakve brige bore za našu pažnju, nađete vremena za nešto tako “banalno” kao što su knjige. Zato što ste svjesni, kao i ja, kakvo su ono svjetlo koje neki ljudi ne vide.

KAKO DO KNJIGE? (DARIVANJE ZATVORENO!)

Na e-mail bibliovca@gmail.com mi napišite postoji li knjiga koja je u nekom razdoblju vašeg života bila vaše malo svjetlo i na kojoj se toliko zahvalni da biste najradije imali kod kuće barem pedest primjeraka kako biste ih mogli dijeliti onima za koje mislite da bi im dobro došla.

Hvala vam, dragi ljudi, na strpljenju! <3