2005. godine, Ninina najstarija sestra preminula je od raka u svojoj 46. godini života, ostavivši iza sebe šokiranu i neutješnu obitelj. Nina je odrasla čitajući; njihovi roditelji su djevojčice uveli u čarobni svijet izmišljenih priča. Odrastajući kao čitateljice, sestre su pomalo upoznavale mnogobrojne gotovo magične sposobnosti knjiga. Knjige su povezivale, nasmijavale, poučavale, ispravljale, pohvaljivale, ohrabrivale i tješile. Tijekm cijele sestrine bolesti, knjige su bile nadohvat ruke, kako bi olakšale patnju, pružile nadu i skrenule pažnju sa boli i bolesti. No, magija izmišljenih svjetova nije mogla Nininu sestru zadržati na ovome svijetu.

 

Od prvoga dana sestrine smrti, Nina nije mogla prestati razmišljati o šoku gubitka. Boljelo je izgubiti sestru. No, ono što je Ninu boljelo još više jest što je njezina sestra izgubila sebe; svoje vrijeme na ovome svijetu, sve prilike da stigne napraviti sve ono čemu se nadala. Više je nema. Nije stigla učiniti što je htjela. Niti će ikada više dobiti priliku. Ninu je ova spoznaja rušila na koljena; zbog čega je ONA zaslužila da živi, a njezina sestra nije?

 

 

Nekako nesvjesno, svoj život je u naredne tri godine pretvorila u nešto što je nalikovalo na frenetičnu jurnjavu po zabavnom parku. Sve je morala stići, svaki posao je morala obaviti, svakome je morala biti na usluzi. Vremena je tako malo na ovome svijetu. Ona je imala tu privilegiju da preživi i njezin je zadatak učiniti sve ono što njezina sestra nije mogla. Ne smije se žaliti na umor. Živa je. Mora biti zahvalna.

 

Tri godine kasnije, nastojeći stvoriti ispunjen život, Nina ga je pretvorila u nešto zagušljivo, neprohodno, neprepoznatljivo. Htjela je od svoga života napraviti spomenik svojoj sestri, a napravila je odlagalište. Trpala je u sebe iskustva, pretrpavala se golemim zalogajima života kako ne bi morala promatrati zidove svoga unutarnjeg svijeta na kojima su bila ispisana pitanja bez odgovora i pitanja čiji odgovori nisu pružali utjehu. Zbog čega je njihov otac, sjedeći pored kreveta svoje upravo preminule najstarije kćeri, grozničavo ponavljao: “Tri u jednoj noći, tri u jednoj noći…”? Čini se da baš tako kada tugujemo, a ne možemo naći ni načina ni snage nekome objasniti kako nam je. Ni nama samima nije ugodno boraviti unutar sebe. Nina se nije mogla prošetati ni vlastitim sjećanjima, jer su je i ona lijepa podsjećala da su posljednja, da novih više neće biti. Umjesto da osjeti kako diše punim plućima, tri godine nakon sestrine smrti, Nina je shvatila da kroz život ide hiperventilirajući.

 

Tada se dogodio odmor, a na odmoru i odluka koja će joj ne samo promijeniti život, nego izliječiti život. U jednom danu pročitala je čitavu knjigu “Dracula” Brama Stokera, zaspala, zakasnila na večeru u luksuznom restoranu u kojem se mjesto čeka tjednima i probudila se osjećajući se onako kako se godinama nije osjećala. Zadovoljna. Ispunjena. Oporavljena.

 

Na večeri je svome suprugu obznanila odluku koja je nakon buđenja sazrila u njoj. Cijelu godinu, cijelih 365 dana, posvetit će čitanju. Svakoga dana pročitat će po jednu knjigu i napisati kratak osvrt na pročitano.

Suprug je na to reagirao onako kako svaka žena sanja da savršen suprug odgovori. Parafraziram:
– Jesi li sigurna?
– Jesam.
– Odlično. Onda, evo, nazdravljam tvojoj odluci. (Čaša vina kucne čašu vina.)

Ova knjiga je Ninina ispovijed o godini u kojoj je, gubeći se među knjigama, uspjela pronaći sebe, pronaći radost i smisao u životu čiji će ostatak morati preživjeti bez sestre. Kako sama kaže, oslanjajući se na citat koji je sama našla u jednoj od knjiga koje je čitala, odlučila je iskoristiti knjige ne kako bi pobjegla OD života nego kako bi potrčala natrag, PREMA životu, U život.

 

—o—

 

 

Navikla sam o knjigama razmišljati kao o ugodnom hobiju koji zabavlja i opušta, pritom nas mijenjajući u nešto bolje, pametnije, plemenitije. Iako mi je poznata biblioterapija kao terapijski pristup, nikada se nisam detaljnije informirala o tome kako je nastala i kako zapravo funkcionira u praksi. Možda jednom i budem. Ipak, činjenica jest da ne moramo čekati nekakvog školovanog stručnjaka kako bi nam propisao terapiju od 12 naslova za nekakav naš problem. Mi sami smo, kada nam treba, sposobni osluhnuti kakvim se pričama liječe naše rane. Sigurno postoje i nekakvi literarni lijekovi koje nikada sami ne bismo konzumirali, ali bi nam jako dobro došli. Sretni smo, stoga, što kao ljubitelji knjiga volimo dijeliti svoja čitateljska iskustva.

Čitajući Ninino jednogodišnje iskustvo čitanja, bila sam u onome usporenom raspoloženju očaranosti. Tako skromno poziva čitatelja u svoju obitelj i u svoje najosjetljivije misli i osjećaje. S tolikom toplinom objašnjava kakav komadić slagalice je svaka pročitana knjiga predstavljala u ponovnoj konstrukciji njezinog života. Osjeti se s koliko ljubavi, odlučnosti i upornosti je cijeli ovaj projekt izveden do kraja. A ljubavi, odlučnosti i upornosti je trebalo. Nina je, naime, za vrijeme čitanja knjige dnevno bila majka četvorici sinova. Da, suprug je povukao svoj dio, osjetivši koliko je ova godina oporavka značila njegovoj supruzi. TO je ljubav, ljudi. TO je ljubav.

 

 

Daleko od toga da izazova nije bilo. Godina dana je poprilično ozbiljan period za bilo kakav pothvat, koliko god jednostavan bio. Ja sam od Nine naučila da kad nečemu pristupiš sa “moram, ja to naprosto moram za svoje dobro”, nađu se svi potrebni “kako”. Na nama je da ih provedemo.

Ova knjiga je mnogo toga. To je ispovijed i autobiografija jednog oporavka. Ova knjiga je stotine knjiga umetnutih u nju. Ona je dirljiva priča o Nininoj obitelji, široj obitelji, koja je u Sjedinjene Američke Države došla iz ratom opustošene Istočne Europe. Ta priča, ta grančica na obiteljskom stablu Sankovitch, skoro me dotukla. Svaka čast svakom Zapadu, možda on stvara pametnije i veće umove, ali neki drugi krajevi Europe u kojima se teško živi i dan danas, stvarali su i stvaraju neka najveća i najhrabrija srca i najotpornije duše gladne života.

 

 

Već je prošlo više tjedana kako sam knjigu pročitala i još uvijek svako malo otvorim file s citatima koje sam prepisala. Svaki se i tako izvađen iz konteksta lijepi za srce.
Nakon čitanja, razmišljala sam o nečemu. Svatko od nas ima nešto u sebi čemu bi trebalo posvetiti najmanje godinu dana intenzivnog rada kako bi se to nešto potpuno oporavilo ili barem zacijelilo dovoljno da ne stvara toliko nelagode. Ja svakako imam to nešto. Imam ih više. Zasigurno postoji više načina kako bi čovjek pristupio tretiranju tih unutarnjih opeklina, ali nama knjigoljubcima se sigurno ovakav jedan pristup čini vrijedan kopiranja. Kada bi se, naravno, čovjek mogao obvezati na godinu dana…

 

 

Recimo da možemo. Recimo da su nam došli na vrata, u ruke dali kartu svijeta i katalog tapeciranih fotelja i rekli: “Od sutra pa do istog ovog dana sljedeće godine, samo čitaš. Evo ti karta, odaberi bilo koje mjesto na svijetu, tamo ćete čekati sobica s pogledom. Evo ti katalog, odaberi stolac za čitanje, i on ćete čekati tamo. Bilo koja knjiga koja ti padne na pamet bit će ti dostavljena unutar 24h otkad je zatražiš. Sve tvoje obaveze se pauziraju, sve ćete čekati.”
Kako bi izgledala moja Terapija? Od kojih 365 naslova bi se sastojala? Koliko bi ih bilo potpuno novih, a koliko već poznatih?

 

 

Još uvijek razmišljam o ovome. Moj blog je moja Terapija na koju sam se obvezala kada sam ga započela, kako bih izliječila jednu svoju boljku – previše ideja, malo ih započnem, još manje dovršim. Zbog perfekcionizma. Što ako ovo, ako ono, ako ovo, ako ono… Bolje ne. To je moja boljka i dan danas. No, prije nešto više od dvije godine sam se samoj sebi popela na glavu i rekla nešto što Elizabeth Gilbert tvrdi da je njezina majka uvijek njoj govorila: “Get it done first. Get it right later.” 100 recenzija. Kakve god one bile, ali ih napiši i objavi. Sve ostalo što uspiješ napraviti je bonus. Vi ste moj bonus. Ti, upravo ti koja ovo čitaš, si bonus. Nešto više. Nešto čemu se nisam nadala niti sam se smjela nadati kada sam počinjala blog. Nije mi smjelo biti bitno hoće li itko ovo čitati. Smjelo mi je biti bitno samo da ja odradim svoj dio posla, svoj dio nagodbe sa samom sobom.

 

Ostalo mi je, nakon ove, još 17 recenzija do kraja. Istina je da mi je ovaj blog mnogo puta bio sigurna luka kada su valovi kaosa u mojoj glavi dosezali ubojite visine.
Zbog toga sam ovu knjigu osjetila duboko u kostima i zbog toga se stalno vraćam tom fileu s citatima. Voljela bih da imam čarobni štapić, pa da sutra svima vama pred vratima osvane primjerak knjige uredno položen na lijepu, ljubičastim baršunom presvučenu fotelju.
Baš je blesavo nemati čarobni štapić. 🙂

—o—

Nina ima još jednu knjigu, “Signed, Sealed, Delivered”, o povijesti i tradiciji komuniciranja pismima. O tim svojim lijepim opsesijama, čitanju i pisanju, održala je i TED-talk. 🙂

Opraštam se za večeras od vas jednom njezinom optimističnom rečenicom. Idemo dalje, mi čitatelji, odlučno i hrabro u potragu za novim iskustvima, za novim sjećanjima. Mi smo sretna jedna populacija – na raspolaganju su nam cijele galaksije novih iskustava koje postoje između korica knjiga. Idemo uzeti mrežu za leptire i zamahnuti njome među sve te riječi. Nema sumnje da nas čeka toliko toga lijepog i – ljekovitog. <3

Hvala vam što ste tu!