Madeline Whittier će uskoro napuniti osamnaest godina i živi u prostranoj kući s majkom liječnicom i gomilom knjiga. Ima Carlu, ženu koja im dolazi pomagati svakoga dana. Klikom miša može na kućnu adresu dobiti što god poželi, a pa Madeline naručuje gomilu knjiga u tvrdom uvezu o kojima piše na svom blogu. Školovala se kod kuće i nikada se nije morala suočiti sa svim nezgodama školskog društvenog života.

Madeline je, zapravo, onoliko sretna koliko joj polazi za rukom ignorirati činjenicu da postoji svijet izvan njezine kuće.

Iako se tako može učiniti na prvi tren, Madeline ne živi povlaštenim životom. Naprotiv, Madeline je teško bolesna. Carla je medicinska sesra koja svakoga dana dolazi držati pod strogim nadozorm njezine vitalne znakove. Knjige moraju imati tvrde korice jer bilo kakva plijesanj ili drugi mikroorganizmi mogu biti pogubni za Madeline. Ona se ne druži ni sa kime, ne poznaje sve moguće varijante fizičkog dodira, ne zna kako miriše normalan, nefiltriran zrak, nikada nije osjetila velike razlike u temperaturi, ne zna kako je osjetiti na svojoj koži kišu, sunce, vjetar, snijeg… Zbog toga se Madeline drži svojih knjiga i njihovih svjetova; što je manje toga podsjeća da postoji cijeli jedan svemir s one strane njezinih zidova i prozora, to bolje.

A onda se jednoga dana u kuću preko puta njezine sa majkom, ocem i sestrom doseli ON. Netko zbog koga će Madeline postati prozorski špijun i zbog koga će njezin dnevnik dobiti sasvim jedna novi život. Madeline se ne uspijeva nagledati njegove slobode. Ne očekuje, međutim, da bi i on mogao primijetiti nju. Kada se to dogodi, Madeline se upušta u neobičnu i vrlo kompliciranu online-romansu koja je po svemu sudeći osuđena na propast. Hoće li njeno srce to izdržati? Kolika je cijena ljubavi i tko će je na kraju platiti?

Kada god ja i moj sin odemo u duge šetnje, redovno ponesem svoj e-čitač kako bih iskoristila priliku da nadoknadim čitanje dok je maleni zabavljen buljenjem u raznolikosti svijeta oko sebe. Tako smo na ovogodišnji Interliber nas dvoje išli u tandemu; on zavaljen u kolicima koja ja guram jednom rukom jer drugom držim svoj Kindle. A upravo ova knjiga je glavni krivac što sam barem dvadeset puta s asfalta skrenula u blatne lokve, gnjecavo lišće, strugala po kojekakvim pukotinama u betonu i tjerala “mimoilaznike” da nam se u odskocima sklanjaju s puta. Ukratko, da mi je dijete imalo bubrežne ili žućne kamence, bio bi izliječen od njih nakon otprilike 3 kilometra takve moje vožnje.

U knjige kao što je ova ne ulaziš kao u more, kroz nekakav plićak i polagano zagrijavanje. Ne. U knjige kao što je ova se oklizneš na prvoj rečenici i u tren oka se nađeš potpuno uronjen u neki novi svijet i zaboraviš disati i očaran si svime što vidiš. Već u prvih 20-ak strana knjige sam se naglas nasmijala barem tri puta.

Poglavlja nisu konvencionalna poglavlja i priča nije pričana kroz konvencionalnu prozu. Sa Madeline, njezinim neobičnim životom i još neobičnijom ljubavnom pričom upoznajemo se kroz sve ono što bi se moglo naći u jednom mladenačkom dnevniku – kroz crteže i ilustracije, tablice i liste, bilješke i napomene, kojekakve isječke, zapažanja i opaske. I kroz knjige koje čita i s kojima uspoređuje svoj život.

Teško je reći nešto više o knjizi, a da se ne počini onaj veliki grijeh kvarenja čitalačkog doživljava potencijalnim čitateljima. Ukratko, knjigu sam pročitala u 3 duge šetnje i jedno večernje čitanje nakon što je mali zaspao.

Mimo nekih minijaturnih logističkih i pravnih nelogičnosti, knjiga je divan miks inteligentnih razmišljanja mlade žene koja je pretjerano zrela za svoj godine te leptirićastih emocija koje prate prve ljubavi, a koje rijetko koja knjiga uspije ponovno oživjeti u nama, starim cinicima. 😀 Ova uspijeva. Još ću samo naglasiti da knjiga sprema niz neočekivanih, ali doista neočekivanih preokreta zbog kojih će biti izgriženih noktiju i šokiranih uzdaha. Konačno, mislim da će onima koji već obožavaju Malog princa biti pravo malo kreativno osvježenje te ljubavi. 🙂 Vrlo lijepo zaokružena priča; iako se vodi kao young adult knjiga, sigurna sam da će i stariji čitatelji uživati u napisanome. Štoviše, mislim da će stariji čitatelji čak dobiti više iz svog čitanja jer zbog zrelosti i iskustva imaju mogućnost razumjeti postupke još jednog bitnog lika; nešto što možda mlađi čitatelji neće niti moći niti željeti shvatiti.

Ozbiljno se šuška o filmu po ovoj knjizi, a na adaptaciji će raditi J. Mills Goodloe, scenarist filma “Age of Adaline”. Ja bih bila presretna kada bi se kod nas počelo ozbiljno šuškati o prijevodu. Srpski izdavač knjiga za mlade, Urban Reads, priprema prijevod ove knjige koji će glasiti “Sve, baš sve”. 🙂 Mislim da imamo novu “Grešku u našim zvijezdama”; barem po opsesiji čitatelja koju bi i knjiga i film trebali izazvati, ako ne već po radnji.

Nicolin suprug je nacrtao sve ilustracije u knjizi koja će biti prevedna (po zadnim informacijama) na više od 20 jezika. Nicole je već napisala još jednu young adult knjigu. Ako bude imalo kao ova, ja ću zalijepiti preorder čim bude moguće. 🙂

Bilo bi lijepo kada bi nam svima čitanje ove knjige dalo odgovor na pitanje – vrijedi li više biti živ ili živjeti? Je li moguće da čovjek prestane mariti za to hoće li ostati živ ako ne može naprosti – živjeti? Razmišljala sam dosta o ljudima koji su iz nekog razloga – najčešće teške tjelesne ili mentalne bolesti – prisiljeni biti promatrači, a ne sudionici života. Nama koji možemo kročiti preko praga kada god nam duša poželi (privilegija koju počesto zaboravljamo), recimo, knjige predstavljaju nekakvo obogaćenje, nekakav plus na naš postojeći svijet i život. Ljudima koji su prisiljeni isključiti se iz normalnog tijeka života su knjige možda način da osjete da ipak sudjeluju u nekakvim zbivanjima. No, u kojem trenu to postane nedovoljno? I što onda?

Još uvijek su mi u mislima vrlo svježa sjećanja na tjedne provedene u bolnici kada se moj maleni rodio. Nismo mogli ni dugo stajati kraj prozora jer je za tek rođenu bebu bilo nezdravo biti iznad radijatora koji grije kao otvoren plamen, a ispod prozora s kojeg u lavinama pada leden zrak. S prozora naše bolničke sobice na Rebru pružao se pogled na gotovo cijeli Zagreb. Vidjela sam svoj kvart, svoju zgradu. I nisam mogla uzeti svoje dijete i odnijeti ga doma, gdje ga je čekao drugačiji i ljepši krevetić, uspavanke umjesto pištanja aparata, zagrljaji umjesto rutinskih pregleda cijelog čopora doktora.

Sjećam se da sam kroz prozor gledala dolje kako se ljudi šetaju. Neki od njih su gurali kolica. Nesvjesni, vjerojatno, da ih s prozora promatra netko tko se pitao hoće li ikada ikada ikada doživjeti takav bezbrižni blagoslov sa svojim djetetom. Tada sam naučila što znači biti živ, a ne živjeti. Još bi se čovjek nekako snašao sam za sebe, ali što učiniti kada imaš dijete koje je živo, ali ne živi i ne znaš hoće li ikada živjeti?

Ipak, evo, bliži se godina dana od tog razdoblja i mi ispadosmo sretnici. Štoviše, truckamo se okolo s tim našim kolicima i sudaramo se sa psima i kantama za smeće, gavljamo po blatu i bljuzgi, kloparamo po šljunku i izrovanom betonu. Zbog toga ja tu i tamo udavim svoje Instagram i Facebook followere fotkama iz naših šetnji – jer mi je srce k’o planet. I uvijek u mislima mahnem nekoj drugoj mami koja možda stoji na tom istom prozoru te iste sobe i gleda dolje i zavidi i pita se hoće li ikada više živjeti.

Nadam se da hoćete.

A ja ću nekome od vas pokloniti primjerak ove divne knjige, na engleskom jeziku, prijevoda još nemamo.

KAKO DO KNJIGE? (***DARIVANJE ZAKLJUČENO***)

Na e-mail iva@bibliovca.com mi možete napisati razlikujete li vi stanja “biti živ” i “živjeti”, kako i gdje vi vidite tu razliku?

Hvala vam!