Elif Shafak turska je spisateljica koja je obradila jednu tursko-armensku priču i zamalo završila u zatvoru. Bila je optužena za pomanjkanje turskosti i vrijeđanje turske nacije, no nakon što je cijela svjetska javnost stala u njezinu obranu, oslobođena je optužnice. Zbog pisanja, zbog riječi na papiru, skoro osuđena u svojoj vlastitoj zemlji. U romanu spojila sadašnjost i prošlost, naravno, prošlost s početka 20. stoljeća tijekom i nakon propasti Otomanskog carstva. Turci su na to još uvijek osjetljivi, a djela njihovih predaka i dalje se pokušavaju zataškati. Ovo nije turska sapunica koju ćete pročitati tek toliko da vam prođe vrijeme. 

Iako sam ovu knjigu pročitala prije više od godinu dana, čak napisala i recenziju, ipak nisam bila zadovoljna, pa nije bila objavljena. Sada, nakon što sam pročitala drugu knjigu koja obrađuje istu povijesnu temu, vjerujem da je i njoj vrijeme za izlazak iz ormara. 
Nadam se da neće biti konfuzno jer ima dosta likova koje treba popratiti i povezati.
—o—
Zeliha – devetnaestogodišnjakinja u Istanbulu koja je konstantno vodila rat protiv tradicionalnog društva: pušila je na ulici, nosila izrazito visoke pete i izrazito kratke suknje, psovala u javnosti i jedino što je htjela – obaviti pobačaj. Predomislila se baš dok je ležala u bolnici i u zadnjem trenutku odlučila zadržati dijete.
Rose – Amerikanka, mlada majka, rastavljena. Bivši muž je Armenac i nije podnosila njegovu obitelj koja je konstantno zabadala nos. Željela im se osvetiti udajom za Turčina Mustafu. Mnogi možda ne znaju koliko je veliki ponor između Armenaca i Turaka, toliki je procjep da su ga uspjeli prenijeti i daleko od domovine, na druge kontinente.
Obje ove žene bile su blagoslovljene majčinstvom. Zeliha je rodila Asyu, koja je bila slika i prilika svoje majke. Izluđivala je tete, baku i prabaku dok ju majka držala na distanci. Nezadovoljna sobom i okolinom dane je provodi u kafiću, ponekad čak i u tuđem krevetu. Naime, njihova obitelj Kazanci brojala je samo ženske članove i samo jednog muškog koji se odselio na drugi kraj svijeta. Zbog prokletstva. Naime, muški članovi obitelji bili su pokojni, otišli su neobičnim smrtima i u najboljim godinama. 
Povijest obitelji Kazanci je komplicirana i lakše se prati kroz roman, nego kroz kratku recenziju, pa ću samo navesti da je Mustafa Zelihin brat koji je pobjegao od obitelji bojeći se prokletstva muških članova.
Izvor fotografije
—o—
Rosina kćer (Mustafina pokćerka), Armanoush obožavala je knjige, studirala je uspješno, ali je silno bila nezadovoljna svojom armenskom stranom. Ponajviše jer ju je boljela armenska prošlost. Osjećala je da nešto nedostaje njenom identitetu, njoj samoj. Od kada se rodila osjećala je kao da je zapela na pragu i stalno se kolebala između ponosne armenske obitelji i histerične antiarmenske majke. Odlučila je potražiti to nešto što joj je silno nedostajalo u Istanbulu! Mala laž povlačila je veliku; majci je rekla kako ide k ocu, a ocu je lagala da će biti s majkom, a ona je sjela na avion i uputila se u Istanbul. U tajnosti je posjetila Mustafinu obitelj i otvoreno im priznala svoje armenske korijene. 
Dok smo upoznali sve likove, njihove priče, dio prošlosti, radnja se konačno počela kotrljati, iako bez tih priča ne bi ništa razumjeli. Armanoush  je pripovijedala o svojoj prošlosti; ubojstvu pradjeda koji je bio intelektualac i među prvima odveden; o progonima njezinih predaka; o baki koja je kao dijete izgladnjela morala hodati kroz sirijsku pustinju i koja je prošla put od sirotišta do Amerike.
Armanoush je htjela ispriku, priznanje od tih Turkinja koje nikada nije vidjela, a dobila je samo samilost i sažaljenje. Cilj njenog putovanja je bio da upozna Turke, ali i da dobije priznanje za zločine koje je država godinama nijekala. No rezultat njezinog putovanja ipak je bilo nešto veće, nešto iznenađujuće, neočekivani obrat kako za lik tako i za nas čitatelje.

“Ondje je jedno uže, debelo, čvrsto s omčom na kraju. Vas dvije djevojke biti ćete spojene jedna uz drugu snažnom sponom. Vidim duhovnu sponu!”

Ta duhovna spona koju će otkriti biti će vrlo jaka. I to ona obiteljska. Nakon što je Rose spoznala laž vlastite kćeri, ona i Mustafa su se pojavili u  Istanbulu. Mustafa je bio u dobi od četrdeset i jedne godine te se bojao za vlastiti život, bojao se da se više neće vratiti u Ameriku. Dvije obitelji s različitih dijelova svijeta ipak je vezalo puno više od Mustafe – postupci predaka, ponašanje potomaka koji su odrasli s pričama – jer svaka verzija ima svoj početak i kraj.
—o—
Kako izdvojiti teme romana? Njih je nekoliko i mnogi bi ovo štivo mogli smatrati zanimljivim: povijesna tema, sukob generacija, sukob nacionalnosti ali i obiteljski odnosi. Uopće ne nedostaje bogatstvo boja, mirisa i okusa u romanu, što odlikuje većinu romana Bliskog Istoka. Željni ste sve to probati, mmmm, još sanjam o tim delicijama. Moram samo napomenuti da nikako nisam zadovoljna završetkom. Ne znam da li moja online verzija ima isti završetak kao što je u tiskanom izdanju, no čini mi se kao da je roman morao biti završen i da se nije pridonijelo mnogo pažnje kako bi i završetak bio u skladu s ostatkom. Kao da je odrezan škarama i ostatak je bačen u Bospor. Po mom mišljenju, nedostaju dva poglavlja kako bi sve sjelo na svoje mjesto i roman od dobrog postao izvrstan!
Završit ću pisanje s citatom o turskom genocidu prema armenskom narodu 1915. godine, kako bi čitateljima bilo lakše povezati odnose Turaka i Armenaca danas. Sam genocid nije opisan opširno, spominje se i imamo par epizoda iz prošlosti gdje saznajemo vrlo malo.
Armenski genocid je sistematsko istrebljenje koje se dogodilo za vrijeme Prvog Svjetskog rata, a najudarnija godina bila je 1915 . Prva faza je započela masovnim ubojstvima radno sposobnih odraslih Armenaca, a ubojstva su se vršila prisilnim radom i sveopćim masakrima. Nakon toga u drugoj fazi Turci su počeli deportirati žene, djecu, starije i nemoćne, a odradili su to tako što su ih poslali na marševe smrti u Sirijsku pustinju.

Postoji opća suglasnost da je stotinu tisuća Armenaca ubijeno kada su ih otomanski Turci masovno deportirali iz istočne Anatolije u Sirijsku pustinju i drugdje od 1915 – 1916. godine. Bili su ubijeni ili bi umrli od gladi i bolesti. Konačan broj ubijenih Armenaca osporen je od strane Turaka. Armenci tvrde kako je tih godina ubijeno 1,5 milijuna ljudi. Turska republika navodi kako ih je bilo samo 300 tisuća. Ubijali su ih na sve moguće načine uključujući i medicinske eksperimente koji su se vršili na žrtvama. Armenski genocid bio je preteča genocidu koji su nacisti vršili nad Židovima.