Jednom davno, u jednoj malenoj, dalekoj zemlji, smještenoj negdje između planine i prašume, živjela je princeza koju su nazvali Cinnamon.

Krasile su je duga crna kosa, nježna smeđa koža i sjajne oči od dva krupna, sjajna bisera. Neobična ljepotica bila je ta Cinnamon, ali je zbog takvih očiju bila slijepa.

Premda je odrastala u lijepom, raskošnom domu i vrlo sigurnom domu, Cinnamon je svojim roditeljima bila beskrajan izvor zabrinutosti. Cinnamon, naime, nije govorila.

Očajni roditelji obećavali su bogate nagrade bilo kome tko bi htio doći i naučiti Cinnamon da govori. I ljudi su pristizali; uživali su boraveći u dvorcu, jeli i pili što god im se prohtjelo, divili se portretu Cinnamonine tetke, hranili zelenu papigu, ali odlazili frustrirani. Nikome nije polazilo za rukom naučiti (ili natjerati?) Cinnamon da govori.

A onda je jednoga dana u dvorac ušetao tigar i objasnio svoju prisutnost:

Svi koji su čuli što je tigar rekao usprotivili su se njegovoj namjeri. Pretpostavili su da ovaj čudnovati tigar zapravo ne jede ljude, ako je došao pomoći. No, tigar ih je razuvjerio; da, on je baš od onih koji jedu ljude, ali došao je zbog sasvim drugog razloga. Zatražio je da ga ostave samoga u sobi sa slijepom djevojkom.

Tigar je znao da je djevojka jasno čula svijet oko sebe, ali ga nije vidjela. No, je li ga ikada osjetila?

Strpljivo i odlučno, tigar je pokazao djevojci što je bol.
Postupno i uvjerljivo, tigar je pokazao djevojci što je strah.
Nježno i s poštovanjem, tigar je pokazao djevojci što je…

A zatim ju je, živu i zdravu, vratio zabrinutim roditeljima.

I vrlo skeptičnoj staroj teti.

I sve bi se sretno završilo – tigar bi otišao u nepoznate predjele iz kojih je i došao, a Cinnamon i njezina obitelj bi nastavili živjeti sretno i bezbrižno i SIGURNO u dvorcu – da Cinnamon nije iskoristila svoj tek probuđeni, tek pronađeni glas kako bi svoje zaprepaštene roditelje obavijestila o prvoj odluci koju je o svom životu donijela i koju je jasno izgovorila. 🙂

Detalji, detalji, detalji!

Slikovnicu sam pročitala ravno četiri puta. Zašto? Prilikom prvog čitanja učinila mi se simpatičnom, prekrasno ilustriranom, ali pomalo… pa… banalnom? Čak i lako zaboravljivom. Jer istina je da je premisa priče vrlo jednostavna.

A onda sam je pročitala još jednom, da se podsjetim, i uočila nekoliko zanimljivih detalja. Pa sam onda pročitala još jednom – i gle stvarno – još sam neke zgodne stvari propustila.

S posljednjim čitanjem sam, mogu reći, jako zavoljela ovu priču i uvjerena sam da, kada bih imala kakav book-club koji se redovito sastaje, ovu slikovnicu bih voljela staviti na popis za čitanje i razgovor.

Zbog čega mi se tigar svidio od prvog trenutka kada je ušetao na stranicu? Zbog samopouzdanja? Ne sasvim.

Tek kod trećeg čitanja usporedila sam njega i sve prethodnike koji su obećavali naučiti Cinnamon da govori; dok su oni prvi dolazili privučeni bogatim nagradama i lagodnim boravkom u dvorcu, praveći se da su istinski zabrinuti za Cinnamon, praveći se da su netko tko nisu.

Tigar je odmah jasno dao do znanja tko je i zbog čega je došao.
Da, ja sam tigar koji doista jede ljude. Ali ne, danas nisam ovdje zbog toga; danas sam došao kako bih vaše dragocjeno mladunče naučio govoriti. 🙂

Kako je tigar mogao biti toliko samouvjeren? Jer je došao iz velikog svijeta u jedan mali. Jer je vidio i doživio toliko toga, a Cinnamon nije. Tigar je shvaćao dvije bitne stvari; teško da možeš pričati o ičemu ako ništa nisi vidio i teško da možeš pričati o ičemu ako te nikada nitko ništa ne pita ili ti ne dozvoljava da dođeš do riječi.

I jedno i drugo i dalje, nažalost, savršeno razumljivi razlozi zbog kojih mnoge pametne djevojčice i djevojke ne govore.

Kako bi imala o čemu govoriti, trebaš prvo doživjeti. Čak i ako ne vidiš, čak i ako ne možeš hodati, čak i ako ne možeš čuti ili dotaknuti, uvijek nekako možeš nešto doživjeti.

Kako bi drugi čuli da možeš govoriti i da imaš što za reći, moraju malo zatvoriti usta i pažljivo slušati.

Voljela bih da je prva Cinnamonina izgovorena riječ bila, recimo, “pustolovina”. “Ljubav” je krasna riječ i još krasniji osjećaj, ali malo me je umorila i mrvicu razočarala slika koja prikazuje muškarca-pridošlicu (makar bio narančast, dlakav i prugast) koji neukog ženskog stvora po prvi puta upoznaje sa ljubavlju. Kao da ju je tek tada prvi put iskusila, a odrasla je u brižnoj obitelji. Odoh malo predaleko u svojoj iziritiranosti ovime, ali hajde, klišej je klišej zato što uvijek pali, zar ne? 🙂

Sjetila sam se odmah princeze Yasmine, njezinog tigra i Aladdina i Duha iz svjetiljke, pa sam se malo ljutnula jer, eto, opet nekakav muškarac ispunjava sve želje, a nekakav sirotan jednoj princezi, koja može kupiti i njega i još dvije tisuće takvih kao što je on (tj. njezin tata može, njeh) pjeva: “I can show you the world…”

Možemo li ikako dobiti kakvu princezu koja će reći nešto tipa: “Je, je, buraz, sve je to lijepo, al’ daj mi se samo makni s puta…”

Ipak, riječi koje je Cinnamon na kraju izgovorila, odluka koju je objavila svojim novopronađenim glasom, nadoknadila je sva moja razočaranja zbog prve izgovorene riječi.

Baš kao što, recimo, danas rečenice poput “Mamice, ja te vooooolim, idemo se maziti!” i “Mama će SVE popraviti!” i “Još jednu slikovnicu!” nadoknađuju činjenicu da je moje mladunče prije izgovorilo “bagerčić” i “abakus” nego “mama”.

Eh, sad još samo kad bih mogla negdje unajmiti kakvog tigra da nauči mog mladunca kako da na vrijeme kaže: “Mamice, ajmo brzo na tutu, tu je iza zavoja, samo što nije…”