Na jednom mjestu u ovoj knjizi događa se ova scena: Ted i Sylvia, zaljubljeni i sretni i ispunjeni ugodnim umorom zbog cjelodjevnog rada i pisanja, zabavljaju se uz ručno izrađenu ouija ploču, prizivajući u svoj dom raznorazne duhove čijim se odgovorima često nadahnjuju, a još češće smiju.

Baš te večeri, autorica knjige glasom Teda Hughesa kaže da je Sylvia postavila pitanje koje je toliko razljutilo neku čudljivu dušu koja ih je pohodila, da je odlučila ne progovoriti ljutito pomjerajući čašu preko slova, već podižući samu Sylviju na noge i progovarajući iz njezinih usta.

Nešto slično napravila je Connie Palmen, kada je svoje prste položila na sve dostupne dokumente koji govore o životima Sylvije Plath i Teda Hughesa; tih dokumenata, kako je poznato čak i nama najpovršnijim poznavateljima rada i legendi o ovo dvoje pjesnika, ima neusporedivo više o Plath nego o Hughesu.

Connie Palmen je, čini se, uspjela svoje ruke, svoj glas, svoj talent potpuno ustupiti duhu Teda Hughesa, kako bi mu dala (još jednu?) priliku – koja mu za života nisu dali niti ju je on, svjestan svoje pozicije, tražio – da ispriča svoju istinu o sebi, o njoj, o njima.

Kojom čarolijom se morala poslužiti prevoditeljica Romana Perečinec da Tedov glas koji (nam) se obraćao (kroz) Connie Palmen savršeno čuje i namota u klupko, pa ga zatim donese i kroz svoj talent isplete u ovako brilijantan, očaravajući prijevod, ne mogu ni početi nagađati. Nadam se samo da u zamjenu za tu magiju nije ponudila svoju prevoditeljsku karijeru, pogotovo ne sad kada sam je tek otkrila. 🙂

Sylvia Plath. Sigurno ste čuli za nju. Za Teda Hughesa možda i niste, ovisi o tome koja ste vrsta čitatelja, što čitate i za koji dio književnosti ste se zanimali do sada.

Ako se želite brzo informirati o njima, naći ćete na skraćenu verziju njihove priče: ona je bila posebna, senzibilna i brilijantna duša čiji se talent vrlo rano otkrio u njezinim blistavim, savršenim stihovima. I tko zna gdje bi ona završila da nije upoznala njega i da je on nije sveo prvo na kućanicu i majku dvoje djece, izoliranu od akademskog i kulturnog svijeta Londona, a zatim joj prevarom i zanemarivanjem slomio srce, natjeravši je u preranu smrt u tridesetoj godini života.

Dok je Sylvia umirala, njihovo dvoje djece, dvoipolgodišnja Freida i trinaestomjesečni Nicholas, spavali su u svojim krevetićima pored kojih je majka, prije nego je gurnula glavu u plinsku pećnicu, odložila šalice mlijeka i tanjuriće s hranom.

Nekoliko redaka iza ćete vjerojatno naći i podatak da se njegova druga žena, Assia Wevill, zbog koje je ostavio Plath, također ubila. Na isti način. Samo što je ona u smrt sa sobom povela i njihovu četverogodišnju kćerkicu.

Vidite li? Već imate svoje mišljenje o njemu. Već ste ljuti. Već ste bijesni na ovo fatalno čudovište, na ovog zavodljivog demona koji se, njegova karijera i status to potvrđuju, zna vrlo vješto igrati riječima. Tko zna što je on činio tim ženama da ih je slomio na gotovo isti način! Pa kolike su šanse da ga zadese dvije suicidalne žene? Morao ih je nekako birati; morale su posjedovati nešto čime se on hranio, a što je njih ubijalo.

I kako da se brani čovjek koji u svojoj biografiji ima dvije takve tragedije?

Nikako.

Pa ipak, Connie Palmen je pošlo za rukom napisati knjigu koja nježno, mirno zapovijeda – sjedite i poslušajte. Oslanjajući se na prvenstveno na 88 pjesama iz zbirke Teda Hughesa, “Rođendanska pisma”, i nadopunjavajući sliku njegovog i Sylvijinog unutarnjeg svijeta i vidljive povijesti, Connie Palmer prizvala je pred nas drugačiju verziju pjesnika, očišćenog od naslaga pljuvačke i blata, predrasuda i ozloglašenosti.

Ova knjiga daje njegov odgovor na to tko je i kakva je bila Sylvia Plath; žena s kojom je (ponekad jedva) živio. Možda možemo sumnjati u tu verziju žene koja se smatra jednom od literarnih feminističkih ikona (njezina knjiga “Stakleno zvono” je, doslovno, na svakom bogovetnom “Feminizam za početnike” popisu literature) – zaklanjati ponešto njezinog blještavog sjaja, taman i kako bi pružio realniju, mesnatiju sliku ove pjesnikinje, moglo bi služiti samo tome da se skine nešto ljage s njegova imena.

Ono u što ne možemo sumnjati jest da su o njoj i njima pisali mnogi koji ih nisu poznavali, a da je on 35 godina šutio. O njima su “sve” rekli mnogi, ali nitko od njih nije živio sa Sylviom Plath.

“Uvijek najveći licemjeri uz prijetvornu ljutnju tvrde da se mrtvi više ne mogu braniti od pokuda i sumnjičenja, kako bi potom nišan usmjerili prema najbližim članovima obitelji i onda u njih ispucali cijeli šaržer.
Kao da se živi mogu braniti od sačme poruge, klevete, insinuacija i tračeva, kao da je za obranu od laži dovoljno da možeš govoriti.”

Njihov prvi susret, prisjećaju se autorica i Ted zajedno, bio je takav da su i usputni promatrači znali da su se susrela dva Titana, dvije prirodne sile, i da je između njih frcnulo nešto divlje i neobuzdano. Ta iskra koja je poskočila iz grube, strastvene zanesenosti ova dva bića upalila je fitilj koji će, bez njihova znanja, nastaviti gorjeti nekamo u budućnost.

Ona je već tada bila imala nekoliko kontroverznih zabilješki u svojoj biografiji, a on je već tada bio Ime u svijetu u kojem je ona željela jednoga dana biti Bog. Očarani jedno drugim, vjenčali su se četiri mjeseca nakon što su se upoznali, a njihova ljubav se i njima i svima oko njih činila savršenom, jednom od onih koja ne mari ni za kakve banalne svjetovne brige; njih je hranilo “zajedno smo”, “volimo se” i “pišemo”.

No, u knjizi “Ti kažeš” Ted Hughes nas upoznaje sa jednom sasvim drugačijom Sylvijom. Njegova mladenka – tako je Connie/Ted zovu kroz čitavu ovu knjigu – bila je gujino leglo opasnih, gmizajućih, otrovnih emocija, distorziranih sjećanja i potisnutih strasti; sve to je izjedalo najviše nju samu i njezino pisanje. Tamo dolje, u tim kompliciranim labirintima, nalazilo se ono njezino najautentičnije, a ona upravo tamo nije željela zalaziti.

Pa ipak, to nešto iz njezine dubine dolazilo je k njoj i grabilo je za ruke, za kosu, za vrat i tome se, kako je sama vjerovala, nije mogla oduprijeti bez njega, bez Teda. Bila je osoba ovisna o ovisnosti o drugima; koliko god je vjerovala da joj treba netko drugi – Ted – kako bi držala balans na tankoj letvici stvarnosti po kojoj je hodala iznad bezdana same sebe, toliko je i mrzila to svoje bespomoćno stanje.

Kako je bilo iz godine u godinu živjeti s takvom osobom, koja se kao klatno unutar jednog jedinog dana, bez ikakve najave, desetke puta pomakne iz svjetla u sjenu, iz ravnodušnosti u raspad, iz zaljubljenosti u ognjeni bijes? Connie/Ted je u ovoj knjizi to tako dobro, tako vjerno, tako dirljivo prikazala/prikazao.

Ne osjeti se osuda, knjigom ne prevladava nikakav prkosan i borben “JA sam u pravu” ton; ako je išta jasno, jasno je koliko ju je volio; koliko je puta (pre)šutio, koliko je puta pristajao, koliko je puta popuštao, koliko je oprezno pokušavao oteti je svim demonima koji su tiho, dok svi spavaju, jurišali po nju. Savršeno je jasno koliko toga se on odrekao zbog nje, kao i koliko se toga ona odrekla za njega, za njih.

Ne, nije ovo knjiga kojom se Connie Palmen svrstala u redove onih koji se svađaju oko prave verzije života Sylvije i Teda; ovo je knjiga kojom je pokušala, pretpostavljam, čitavoj jednobojnoj legendi o ova dva pjesnika dodati dubinu i širinu, boje i nijanse. Time se zapravo izmakla iz redova onih koji kategorički tvrde – bilo je tako.

Čini mi se da je Connie Palmen uzela pero i svojim elegantnim rukopisom i gotovo britanski odmjerenim, sofisticiranim stilom zamutila vodu iznad portreta ovo dvoje ljubavnika i tako njihovim licima, barem na tren, dodala još mnogo, mnogo dimenzija.

Već u prvih nekoliko poglavlja bilo mi je jasno da sam našla Onu Knjigu, onu koja je već sada, bez konkurencije i rasprave, zauzela svoje mjesto među pet najboljih knjiga koje sam pročitala i koje ću pročitati u ovoj godini.

Ako se netko sjeća koliko mi je značila i koliko me se dojmila knjiga “Hausfrau” autorice Jill Alexander Essbaum, onda će znati kakav dojam je na mene ostavila ova knjiga.

Ako nekome treba još malo uvjeravanja u izvrsnost ove knjige, reći ću – savršeno ozbiljna lica, premda s nešto malo tuge u srcu – samo još da “Stoner” Johna Williamsa mora pored sebe napraviti mjesta za ovu damu, ako ne želi biti prisiljen spustiti se jednu ili dvije stube niže…

TI kažeš da je ova knjiga možda i bolja od Stonera?

Ja sam to kazala.