Znala je, možda čak i prije nego što je on toga postao svjestan, da mu je potrebna. Ovoga puta bila je uvjerena da je dovoljno iskusna i da će znati kontrolirati ovaj odnos koji nema ime i ne postoji niti na jednom popisu uobičajenih međuljudskih odnosa.

Hibridne uloge i moralno fluidni odnosi – tema koja će mene, čini mi se, dok sam živa intenzivno okupirati.

U Michelu Murgiu zaljubila sam se u romanu “Accabadora” na koji sam sasvim slučajno naišla negdje na samim počecima ovog bloga. Kakav dojam je za mene tim romanom ostavila možete zaključiti po tome što sam, čim sam vidjela najavu za ovaj roman, “Chirú”, gotovo hiperventilirana sve dok mi roman nije došao u ruke.

Da ni ne započinjem s pričom kakvu sam hajku digla na Overseas Express Hrvatska (bolje da nikada ne saznate kakvim sam ih epitetima častila i kakve sam mailove pisala), kada su grdno zeznuli dostavu baš ove knjige.

Knjigu sam pročitala u dvije večeri i već danima me hvata nervoza jer nemam s kime pošteno popričati o njoj. Definitivno mi treba book club. 🙂

Eleonora je, u trenutku kada su se upoznali, bila dvadeset godina starija od njega, a on je prišao njoj, on je tražio njezino društvo. Ona je, međutim, čula i onaj jedan drugi zov, kojemu se zadnji put odazvala prije osam godina. No, osam godina ranije su stvari završile onako kako su završile, stvari su se izmakle kontroli i Eleonora se gotovo zaklela da više nikada neće uzeti niti jednog učenika.

Ovaj mladić je u njoj počeo buditi onu jednu staru, dobro poznatu potrebu koju ima netko tko je dovoljno dugo na svijetu da ga malo toga više iznenađuje, oduševljava, oživljava. Premda je svoj život uredila baš onako kako je željela, i premda je naučila takav život ni pred kime više ne opravdavati, Eleonora osjeća da je Chirú upravo ono što joj treba, jer je i ona ono što je potrebno njemu.

Da, nešto je stariji nego njezini prethodni učenici i zbog toga je stvar osjetljivija, opasnija, no Eleonora se osjeća spremnom i sposobnom ovaj odnos držati u pravom balansu, u pravim okvirima; starija je i iskusnija, nije li?

Ne, nije ono što mislite. 🙂 Definitivno nije. Svejedno je vrlo provokativno, možda čak i provokativnije jer se radi o odnosu koji mora izrasti u nešto vrlo blisko i vrlo intimno, a ujedno se držati vrlo daleko od ikakve putenosti. Privlačnost je, naravno, nužna komponenta, možda i preduvjet za odnos o kakvom je gotovo ovisna Eleonora, no osjećaji i spoznaje koje ona želi crpiti iz tog odnosa daleko su od svega seksualnog.

Uzeti mlado ljudsko biće u svoje ruke, podariti mu zaštitu svog iskustva i mudrosti, obučiti ga u vještini hvatanja dobrih prilika i pritom ga očuvati od učenja na vlastitim pogreškama, to je nešto što Eleonora nudi. Vjeru u nekoga, apsolutnu predanost nečijem rastu i razvoju, profesionalnom i privatnom.

Što Eleonora dobija zauzvrat? Točnije, što uzima?

Svježinu pogleda na svijet koja se rađa u onim trenucima kada se šire horizonti, kada se uči i upija, kada se mlada duša susreće za prastarim svijetom – uzbudljivi trenuci otkrivanja i spoznavanja, ono što ona više ne može doživjeti jer je već predugo uronjena u ovaj svijet i ništa joj više nije strano i novo. Uzbuđenje prilikom gledanja u budućnost. To je nešto što Eleonora traži zauzvrat.

No, Eleonora ne želi djecu. Njezin život je uređen kao matrica praznina, tišina i samodostatnosti; ne želi biće ovisno o njoj, ne želi skrb koja će od nje uzeti previše, ne želi odnos u koji ulaže toliko puno, a ishod ne može kontrolirati. Zbog toga je ovako lakše – uzeti učenika u dobi u kojoj se tek osovio na noge, prišao rubu litice djetinjstva i čeka da se odrazi u odraslost.

Ona želi biti tu da mu u padu pomogne oformiti krila, uživati posredno u uzbuđenju tog prvog pada i leta i otkrivanja svjetova mimo litice, a zatim ga, kada osjeti da može dalje sam, pustiti… I čuvati i hraniti se tim osjećajima novog, uzbuđenjima tek otkrivenog.

Chirú je tek naoko – i tek na početku odnosa – tipičan, dobar učenik. Brzo uči, da, ali i brzo preuzima kontrolu nad vlastitim učenjem. Eleonora pomalo shvaća da joj se tempo kojim on uči ne sviđa i teško priznaje da ga možda ne želi pustiti tako skoro…

Kako će joj se onda svidjeti kada shvati, prekasno shvati, da je on taj koji je ne samo počeo preuzimati kontrolu nad samim sobom i svojom sudbinom, već i nad ovim neobičnim, prekrasnim i čudnovatim odnosom?

Ljudi moji dragi, priznat ću vam odmah da ne mogu biti objektivna po pitanju ove knjige. Doduše, ne bih to ni mogla biti sve kad bih i htjela jer nisam književni kritičar niti teoretičar. Ipak, Michela Murgia, čini se meni, piše knjige koje meni jako odgovaraju.

Barem je to slučaj ove dvije koje su kod nas prevedene do sada.

Uzme vam ona provokativnu temu, a onda je obradi na jedan nekonvecionalan način. To je učinila i sa knjigom “Accabadora” i sa ovom ovdje.

Uzme ona, također, poznate međuljudske odnose i poznate ženske uloge, pa razmakne one najupadljivije i negdje tamo iza počne opipavati i na papiru opisivati one koje ne vidimo, a tu su, postoje negdje u sjenama. Svi mi znamo da su tamo, svi mi možda kroz život posegnemo za njima ili u njima nađemo zadovoljenje nekih potreba, no rijetko kada smo o njima spremni otvoreno govoriti.

Žene o kojima piše ova autorica su na vrlo neobičan način samostalne, a cijenu te neovisnosti možda i plaćaju u samoći. One, međutim, nisu usamljene niti zbog usamljenosti rastrojene. Naprotiv, njihova tiha snaga i nesalomljivo samopouzdanje kao da izviru iz spoznaje da im pripada uloga koju svi trebaju, ali mnogi svjesno izbjegavaju (“Accabadora”) ili ona koju mnogi priželjkuju, ali tek nekolicina posjeduje sposobnost da njome na pravi način upravlja.

Zadovoljstvo koje Eleonora crpi iz ovog odnosa mi je itekako poznato; i sama ću toliko puta reći da osjećam potrebu za “intelektualnim ljubavnicima”. No, dok se Eleonora – da se izraztim tako kao da je ona kakvo mitološko biće – hrani prvim iskustvima sa svijetom koja netko drugi proživljava, mene privlači sve ono što je novo, drugačije, tuđe – privlače me ljudi koji imaju iskustva kakva ja nikada neću doživjeti jer ne mogu baš SVE doživjeti.

Ali točno znam kakav je to osjećaj – osjećati da si se pomladio, ispunio, obnovio, osnažio samim time što si upio tuđe iskustvo, tuđi način gledanja na svijet, tuđe spoznaje na koje sam nikada ne bi nabasao. I ja ću, čini mi se, kao i Eleonora, uvijek biti gladna nečeg takvog. Zašto? Jer oživljava, osvježava, obogaćuje.

Koja je cijena toga? Eh…
To bi mogla biti tema dvosatnog razgovora sa stručnjakom za mentalno zdravlje. 🙂

Michela Murgia piše i opisuje očaravajuće; njezin stil pisanja savršeno odgovara konceptu ovog odnosa dječaka/mladića i žene – toliko toga je u nagovještajima, toliko toga u ovoj priči je otvoreno subjektivnom tumačenju, toliko toga je zapravo potpuno ekspresionistički ispričano, da bez obzira koliko nijansi odnosa je čitatelj sposoban vidjeti između ljudi, u ovoj knjizi će prepoznati “svoje” nijanse.

Pogledajte samo kako je Murgia opisala Chirúove oči: “Tamne oči, jedina dovršena ljepota na njegovu licu, bile su krupne i živahne, i u neprestanu pokretu od bestidne znatiželje lišene svakog prenemaganja.”

Jedina dovršena ljepota na nečijem licu… Premda ništa ne znam o tom licu, točno ga mogu zamisliti. 🙂

A o Chirúovom glasu znamo ovo: “… glas mu je odisao neodloživošću sposobnom probuditi davno zakopane stvari.”

Tko ne bi volio susresti nekoga čiji glas ima ovakvu moć? 🙂

Ovo je napisala o gradu u kojem se ova priča počinje događati: “Cagliari je kao nebeski grad okrenut naopačke. Sve što izbija iz njegovih temelja od tvrde je stijene i kao da se hvata za nebo, ali ono što ga pridržava ukopano je u vapnenačke šupljine, kraške praznine i odjeke vode. Ne treba mu noć da postane lijep, ali kad padne večer, gradska tama ublaži strogost okoliša i podari mu neuhvatljivost obećanja koja tek treba iznevjeriti.”

Slažući bilješke za ovu recenziju, naišla sam na jednu malu, sigurna sam ne i slučajnu, zanimljivost. Naime, nisam znala kako se izgovara naslov ove knjige, koji je ujedno i ime kojim nam je Eleonora predstavila svog štićenika. Da, mogla sam gnjaviti ljude iz nakladništva, ali već sam ih dovoljno maltretirala proteklog tjedna, pa sam odlučila poslati poruku jednoj talijanki koju sam upoznala kada sam bila u Veneciji prije dva mjeseca.

Ona je nekako iz mog “Daj mi, molim te, reci kako se izgovara ime ‘Chirú’? Trebalo bi biti muško ime.” razumjela da sam trudna, pa sam provela nekoliko minuta objašnjavajući da smo se krivo shvatile. Onda mi je rekla da to nije muško ime, ne može biti muško ime. Jest, ime je, rekla mi je ona, ali više ime za životinju, psa ili mačku.

“Misliš, za ljubimca?”
“Da, da, za ljubimca! Ne za dijete.”

I tek onda sam shvatila koliko je Michela Murgia dobro odabrala ime za svoga mladog junaka. Dječak-igračka, mladić-ljubimac. Tako ga je Eleonora vidjela. Tako ga je nazvala. I možda je već tada napravila pogrešku učinivši se tako neopreznom, uvjerenom u potpunu vlastitu kontrolu nad situacijom…

Čudna je ovo i neobična knjiga i nisam sigurna da bilo tko može u njoj uživati, ali sam sigurna da bi svatko trebao pokušati. Nemate što izgubiti. Ja sam se zaljubila u ono što mi je Murgia pisala, u ono u što se Chirú pretvarao i u ono što je Eleonora bila, dok… Ha, sve dok nisam bila sigurna što joj se, zapravo, na kraju dogodilo.

I ako netko pročita knjigu, voljela bih da dođe do kvarta na kavu, da na nekoj terasici u sumrak malo prodiskutiramo o tome je li je Chirú slomio, i nju i njezin savršeno uređeni svijet, ili je slomio ljudsku koja je bila prostrana, ali joj nije dozvoljavala da raste dalje. Činila se sretnom, kada se sa mnom opraštala na zadnjim stranicama knjige. No, bila je gotovo neprepoznatljiva…

Nikada nisam mislila da ću ovo izreći, ali ovo je jedna od knjiga kojoj bih voljela vidjeti “iz njegovog kuta” dio priče. 🙂