Kao uvod u današnju recenziju poslužit će jedno vrlo sažeto objašnjavanje veze između moći i žene u grčkoj (i ne samo grčkoj) mitologiji – jedini načini da raspolažeš bilo kakvim oblikom moći, ako si žena, jest da se:

a) rodiš kao boginja, Titanka ili Olimpljanka, već opremljena nekim urođenim i neotuđivim moćima
b) udaš za kakvog boga (točnije, da te otac, brat, stric razmijeni za uslugu, status ili oprost), Titana ili Olimpljanina, pa posredno, preko njega, spletkama i ucjenama i zakulisnim igrama, pokušaš upravljati vlastitom i tuđom sudbinom
c) rodiš kao izrazito lijepo čeljade, smrtno ili besmrtno, pa se “nadaš” sudbini pod b) ili moliš nebesa da privučeš pažnju nekog moćnog boga koji je više sklon zavođenju nego silovanju, pa onda, koristeći svoju ljepotu kao polugu, pokušaš navesti vodu na svoj mlin.

No, što ako si žensko i ako se ništa od navedenog ne odnosi na tebe?
Što ako si, poput Circe, rođena bez ikakvih moći (premda su ti roditelji Titan i nimfa) i ljepote?

Onda si, baš poput Circe, vrlo vjerojatno osuđena na život u sjeni moćnijih i ljepših, arogantnijih i prepredenijih, koji te najčešće koriste za vlastite okrutne zabave i gledaju na tebe kao na vlastito prokletstvo.

Zbog toga što je takva kakva jest – što ima prodorne jantarne oči, glas smrtnice koji je bogovima nepodnošljivo kreštav; što je, zbog nedostatka ljepote, ocu Heliosu beskorisna kao nešto što može trampiti za malo moći ili koje unosno savezništvo – Circe odrasta željna priznanja, topline, ljubavi; željna pripadanja i prihvaćanja.

I u toj želji, Circe čini glupost koja joj, osim što joj razotkriva ružnu, izdajničku stranu ljudske i božanske prirode, donosi sramotu, prijezir vlastitog oca i progon.

Nakon što je učinila nešto nedozvoljeno, nakon što je posegnula za nečim što takvima kao što je Circe ne bi smjelo biti na raspolaganju, bogovi je osuđuju na najokrutniju kaznu koja po njihovom mišljenju može zapasti jednu ženu. Na potpunu, vječnu samoću i izolaciju na otoku Aiaia.

Vidite, jedini način da žena dođe do moći jest preko nekakvog muškog posrednika – da mu bude nadareni potomak ili lijepa supružnica. Kako je kazniti i poniziti i onemogućiti joj da ikada više posegne za moći koja joj nije namijenjena?

Pokazati joj da je nebitna, da je neželjena, da je smetnja, višak.
Odbačena. Uklonjena. Sama.

No, premda među grčkim bogovima, navodno, obitavaju i oni koji se diče svojom mudrošću, čini se da su mnogi previdjeli da se čudesne stvari događaju kada se jednu ženu naprosti – ostavi na miru.

Samoća je, ako joj se pristupi ispravno, neiscrpno bogato plodno tlo za ženu, za njezin rast, razvoj i učenje. Odjednom prestaju zahtjevi koji traže da žena uzme nešto od sebe – vrijeme, fizičku snagu, izdržljivost, kreativnost, snalažljivost – i da to pruži nekome drugome. U samoći za Circe počenje učenje, preispitivanje svega onoga što su joj rekli da joj je kao ženi dozvoljeno, kao i samopreispitivanje svega onoga što je mislila da zna o sebi i o vlastitim granicama, o vlastitoj moći.

U samoći i izolaciji, Circe započinje nevjerojatno tešku, ali uzbudljivu avanturu razotkrivanja izvora moći čije postojanje nitko do tada nije ni slutio i koji će našu Circe pretvoriti u ženu čija će posebna moć – moć transformacije – od nje stvoriti legednu.

Oni među nama koji su strastveno voljeli i zaneseno čitali bilo koju varijantu grčkih mitova prisjetit će se čarobnice Kirke. Vjerojatno je pamte kao “onu vješticu koja je Odisejeve jadne mornare pretvorila u svinje”.

Autorica Madeline Miller je i sama u nizu intervjua rekla da je u svim pričama koje su joj čitali dok je bila dijete (i koje je kasnije i sama čitala) Kirka predstavljana kao arogantna, bezrazložno okrutna čarobnica koja se iživljava nad iscrpljenim moreplovcima koji se samo žele vratiti svojim domovima. Homer ju je portretirao kao malicioznu vješticu, zavodnicu koju Odisej, uz pomoć boga Hermesa, nadmudri. Ovidije je portretira često, ali također u jednom negativnom svjetlu – zaljubljiva, plitka zanesenjakuša.

Ni prije, kao djevojčica, ni kasnije, kao predavačica i kazališna redateljica, nije bila zadovoljna tim rijetkim i šturim pričama o ženama koje se u mitologiji pojavljuju.

Tek kasnije, na studiju, kada je počela iščitavati velika djela grčke knjževnosti (pogotovo zbirke mitova) na originalnom grčkom jeziku, shvatila je da je o ženama iz grčke mitologije pisano više, da su njihovi likovi višediomenzionalni, da su njihove priče dublje i razgranatije i bitnije.

U ovoj knjizi, Madeline Miller nije obogatila samo lik Kirke; učinila je to s nizom ženskih likova – Scilla, Medeja, Penelopa, Pasifaja – mnoge od njih su u ovoj knjizi dobile malo više karaktera, malo više “mesa” u svojim pričama.

Jesu li sve nimfe dobre i lijepe i bezazlene? Ako nisu, zašto nisu? Jesu i sve vještice nemilosrdne i neumoljive? Ako jesu, zašto jesu? Jesu li sve boginje mudre i nepristrane? Jesu li sve supruge vjerne zato što vole svoje muževe ili postoje i neki drugi razlozi? Divne, intrigantne odgovore na sva ova pitanja dala je Madeline Miller u ovoj knjizi.

Oh, nisu samo ženski likovi iz grčke mitologije dobili “tretman”; dobio ga je i Odisej. Kako njega pamtite? Kao velikog, neustrašivog heroja grčke mitologije.

Well, guess what… 😀 Madeline nas podsjeća na to da je Odisej, ukratko, bio neotesana seljačina zapaljivog karaktera, a uz to još i lažljivac i spletkar. Ako on unatoč svemu tome može ostati zapamćen kao heroj, zašto ne bi i žene grčke mitologije imale svoje priče u kojima su one glavni likovi, a ne samo usputna zabava, distrakcija i natuknica u herojskim avanturama Velikog i Važnog Muškarca? 😉 Uostalom, baš me zanima kako bi Odisej i njegova ekipa preživjeli neka čudovišta, da nije bilo Circe…

Madeline Miller je zaista za nas, čitatelje, potpuno transformirala pamćenje i poimanje jedne žene iz grčke mitologije. Napisala je prekrasnu, uzbudljivu, napetu, sočnu i složenu priču o prekrasnoj preobrazbi jedne žene koja je, želeći više od onoga što joj je kao ženi dozvoljeno i propisano, napravila veliku životnu pogrešku koja ju je, umjesto u propast, odvela daleko od svijeta, gdje je u samoći mogla iznova započeti graditi sebe.

Circe je to i učinila – mukotrpno i bolno polako, ali uporno i nepokolebljivo i strpljivo, skupljala je znanje i vještine i njima izgradila moć koju je nemoguće naslijediti – koju je moguće jedino steći – i koju joj nitko ne može oduzeti. Radeći predano i učeći na vlastitim pogreškama, iz odbačene, prestrašene djevojčice pretvorila se u ženu od koje su heroji tražili savjet, a kraljevi tražili pomoć.

Pretvorila se u ženu koju više ni bogovi nisu mogli (a neki se nisu ni usuđivali) zastrašiti, a sama se više nije bojala stupiti tamo gdje nitko drugi radije ne bi ako ne mora. Nije li to zaista jedna nova, neotuđiva vrsta moći? Koliko je jako vi želite?

Zbog toga što nudi ovakvu snažnu i složenu (i prekrasno napisanu) priču o osobnoj snazi i sposobnosti samotransformacije, što preispituje mnoge predrasude koje imamo o ženskim likovima u mitologiji (bilo čijoj, ne samo grčkoj), ovu knjigu najiskrenije i najstrastvenije preporučujem.

Zbog toga što priču o ženi vraća ženama i što daje glas ženi koju smo poznavali samo kao sporednog lika nečije tuđe avanture (pratite svakako evoluciju Circeinog GLASA u ovoj knjizi – primijetite ne samo razliku u tonu glasa, nego i u sadržaja izgovaranog na početku i na kraju knjige), ovu knjigu smatram naslovom koji svaka žena mora dodati na svoju to-read-ASAP listu.

I za kraj, ništa manje važno, valja naučiti kako se ime ove prekrasne žene izgovara. 🙂

Ako pitate Madeline Miller, reći će vam – “sirsi”/”sursi”/”searsi”. Poznato? Da, baš kao Cercei iz serijala “Igra prijestolja”.

Ali ako imate sreće, kao što sam je ja imala prije dva i pol mjeseca, naučit ćete i kako je izgovaraju Grci na svom jeziku. Tek što sam baš ovu knjigu kupila u amsterdamskom Waterstonesu u ulici Kalverstraat, uputila sam se na obližnji trg, gdje me za stolom strpljivo čekala moja mala obitelj. Možda svega tri metra od njih jedan je stariji gospodin je postavio mali drveni stol i na njega počeo slagati slike. Pažnju su mi privukle žive i snažne boje, pa sam se zaustavila da malo pogledam i da pročavrljamo.

Pitala sam ga odakle je. Rekao je da je s grčkog otoka Krete. I ja sam se sva zapjenila objašnjavajući mu da upravo čitam knjigu o ženskom liku iz grčke mitologije i da se jedan dio priče odvija na Kreti i onda sam ga pitala može li mi (pretty please) reći kako se ime ove prekrasne žene izgovara na grčkom.

“Kirki”, rekao mi je on.

Čitajte “Kirki”. Obećavam vam da će vam biti među najdražih pet knjiga koje ćete pročitati ove godine. Meni već jest na tom popisu. 😉

Hvala na strpljenju! Ljubim vas!

Odoh dalje u potragu za fenomenalnim knjigama, a ako je netko među vama raspoložen da upozna još nekoliko nezaboravnih, svojeglavih, hrabrih i totalno drugačijih junakinja, od srca vam preporučujem i ove knjige (i recenzije):

THE LAST MRS. PARRISH by Liv Constantine
THE SEVEN HUSBANDS OF EVELYN HUGO by Taylor Jenkins Reid
THE SNOW CHILD by Eowyn Ivey
THE ALICE NETWORK by Kate Quinn
MEDVJED I SLAVUJ by Katherine Arden
SERENA by Ron Rash