Ako u rukama držite ovu knjigu i još je niste pročitali, trebate znati par činjenica o njoj. Ovo je potresna priča – priča o izumiranju velike većine jednog naroda. Ovo je priča o stradanjima koje smo viđali i kasnijih godina na drugim lokacijama, kao da se samo figure mijenjaju, a scenarij ostaje isti. Knjigu koju držite u rukama oplemenjuje ljubav, ustrajnost, volja za životom. Oplemenjuje ju nada. Ovo je fantastična priča o životu i stradanju, o tijelu koje ne može samo tako zaliječiti fizičke i psihičke rane, kojem ni vrijeme ne može puno pomoći.

Dok je Europom bjesnio Prvi svjetski rat i počeo se širiti na druge dijelove svijeta, u Turskoj se dogodio genocid. Baš kao što se u knjizi “Kopile Istanbula” spominje prošlost predaka glavnih likova koji su na neki način stradali ili preživjeli to strašno doba,  tako se ovdje, na možda malo dinamičniji način, isprepliću vrijeme Prvog svjetskog rata i odrastanje potomaka preživjelih.

Radnja i likovi su izmišljeni, ali genocid nije. Iako obje imaju za podlogu ono što se dogodilo i bilo zaboravljeno, razvoj priča je sasvim drugačiji. Po tome koliko se pisalo o ratu, o stradanjima, o samim bitkama na terenu, “Djevojka u dvorcu od pijeska” mi je bolja i zanimljivija. Moram samo napomenuti, da bi ova knjiga mnogima mogla vratiti loša sjećanja ukoliko su bili svjedoci stradanja te ukoliko ste osjetljivi ili ne želite da se vrate sjećanja, ova knjiga ili čak recenzija – nisu za vas.

“Ako niste Armenac, vjerojatno malo znate o progonima i masakrima, o smrti milijun i pol civila. Meds yegbern. Velika katastrofa.  U školi seslabo spominje, a nije nešto što bi ljudi  čitali prije spavanja.”

Nakon revolucije 1908 godine u Turskoj, na vlast su došla tri mlada diktatora. Pokrenuli su genocid i upravljali njime, a najokrutniji među njima bio je Talat-paša koji je nakon Prvog svjetskog rata proglašen krivim za mnogobrojne zločine, pa tako i za “masakar i uništenje Armenaca”. Osudili su ga njegovi Turci dok je on pod lažnim imenom živio u Njemačkoj.  Najčudnije je što su ga Nijemci poslali u Tursku sa svim državnim počastima nakon što ga je ubio mladi Armenac, a Turci su po njemu nazvali ulice i avenije u Ankari i Istanbulu. Većina Turaka ne vjeruje da se genocid dogodio. Vjerojatno je razlog što su svi pobijeni Armenci završili u logorima u pustinji, bez hrane, vode i zaklona od sunca!

“Nitko ne zna koliko se armenskih kršćana 1915. i 1916. odreklo svoje vjere u nadida će preživjeti pokolj. Odrasli su to rijetko činili, no drugo su mala djeca. Postoje tisuću priča o turskim obiteljima koje su spasile djecu armenskih susjeda i odgojile ih kao muslimane. Ali odrasli Armenci? Znali su da ionako ne bi  preživjeli pa su radije bili bičevani, razgolićeni, opaljeni, ustrijeljeni, udavljeni, probodeni, izgladnjeli, obezglavljeni, utopljeni, razapeti, ugušeni, rasporeni, posječeni, obješeni, raščetvoreni, nabijeni na kolac i (u slučaju žena) obeščašćeni. Radnije su podlegli dizenteriji, tifusu, malariji, koleri, upali pluća, upaljenoj rani, sepsi i gripi. To su svi načini na koje su armenski civili umirali u Prvom svjetskom ratu – barem svi načini na koje sam naišla u svjedočanstvima. Nema sumnje da ih ima još.”

Laura Petrosian je spisateljica, živi u SAD-u i ima svoju obitelj. Njezini preci doselili su se u SAD za vrijeme Prvog Svjetskog rata bježeći pred Turcima. I dan danas se u raznim dijelovima svijeta Turci i Armenci ne slažu iako je od genocida prošlo više od 100 godina. Laura istražuje prošlost predaka kao i prošlost cijelog njezinog naroda.

Sadašnjost se isprepliće s radnjom iz prošlosti, koja je meni osobno puno zanimljivija, ali sadašnjost, odnosno odrastanje Laure Petrosian nam otkriva kako su zapravo njezini preci živjeli nakon dolaska u SAD. Tako da su i ti događaji važni za razumijevanje njihovih života. Kako su ti napaćeni jadni ljudi izbjegli sve i kako su našli način da žive nakon onoga što su prošli?

Njezina baka, Elizabeth Endicott bila je volonterka u Turskoj, u gradu Alepu gdje su Turci privremeno zbrinjavali žene i djecu koje su iz različitih gradova selili u logore u pustinju.

“Njihova kosa, duga i ravna, premda prljava i nerazmrsivo zapetljana i odaje da su to žene bijele i da zapravo uopće nisu starice. Mnoge su stare kao ona ili čak nešto mlađe. Više nemaju srama, više ne mare. Kožu im je posve opalilo sunce i uprljala zemlja na kojoj su spavale, a imaju i velike kraste i otvorene rane koje su se zagnojile tako da smrde čak i izdaleka. Te žene izgledaju kao umiruće divlje životinje dok teturaju naprijed. Nikada u životu nije vidjela tako mršave ljude.”

Elizabeth i njezin otac stigli su u Alep kako bi tim ljudima pomogli. Događaji na samom trgu bili su frustrirajući – žene i djeca su goli pješačili, iscrpljeni i u ranama, te nisu imali snage ni za obrok. Alepska bolnica nije imala kapaciteta primiti sve, kao ni gradsko sirotište, te su Amerikanci pomagali kako su znali i mogli. Tada im donacije hrane i lijekova koje su prikupili u Americi još nisu pristigle. Dva njemačka vojnika, inženjeri koji su bili zaduženi za projektiranje i izgradnju željeznice po Turskoj, fotografirali su žrtve iako nije bilo dozvoljeno.

Oni se nikako nisu slagali s postupanjem prema nedužnim civilima (ironija?), te su htjeli fotografije prokrijumčariti u Europu. Ono što je bio plan, totalno se izjalovio, ali fotografije su čudnim putevima godinama kasnije objavljene u američkim novinama, a mogu se pronaći i u muzejima.

S Njemcima je bio i Armen, Armenac koji je na trgu tražio informacije o svojoj supruzi i kćeri. Cijela njegova ostala obitelj već je bila mrtva, a još mu je ostala nada da će bar njih naći žive ili eventualno saznati informacije o njima. Elizabeth i Armen su razvili međusobne osjećaje koji su ih držali na površini vode iako su većinu vremena bili razdvojeni. Njihova ljubavna priča je cvijet u pustinji, nada u bolje sutra u tom teškom paklu u kojem su se nalazili.

Armen je bio pun boli, bijesa, srdžbe i odlučio je napustiti Alep i pridružiti se Britancima na bojišnici. Poglavlja o bitkama nisu brojna ali su vrlo opisna, kao da gledate dokumentarac o tim događajima. Za to vrijeme se Elizabeth suočavala s problemom turskih činovnika, koji su im otežavali pomaganje, uzimali zalihe i željeli mito. No njihova svjedočanstva više su vrijedila naknadno, nego pomoć koju tada nisu mogli pružiti – tim ljudima nije se moglo (a ni smjelo) pomoći!

—o—

Mnogima ova priča može biti teška za čitanje, opisi stradanja su vrlo osebujni i vizualni, a svi detalji su izrazito zanimljivi. Jednostavno vas navlači na još čitanja. Tipična navlakuša od knjige 😀 svakako u pozitivnom smislu. Povijesni detalji, ljubavna priča, nasljeđe cijelog jednog naroda – sve to čini jednu zaokruženu cjelinu kojoj je sam pisac dao ono nešto što, nitko od nas koji volimo povijesnu fikciju, ne možemo odoljeti.