Plan je bio, kao i sa svim knjigama koje tek “isprobavam”, pročitati prvo poglavlje i dati ocjenu od 1 do 5 i prema tome odlučiti ima li smisla knjigu dodati na svoju nepreglednu TBR listu. Na tu listu u pravilu idu sve knjige koje ocijenim sa 4 ili 5.

No, nakon prvih nekoliko paragrafa prvog poglavlja bilo mi je jasno da prva poglavlja drugih potencijalnih TBR knjiga neće niti doći na red za procjenu dok ovu knjigu ne dovršim.

Eleanor Oliphant upoznajemo u trenutku kada si je uspjela sklepati kakav-takav život. Ima trideset godina. Živi vrlo povučeno, u sigurnoj luci svoje rigidne osamljenosti i monotonije.

Uredna je i pedantna, vrlo uglađenih damskih manira i školovanog govora, premda se po njezinom izgledu, koji je toliko staromodan da graniči sa zapuštenošću, to nikada ne bi reklo.

Odbija ih to što je u vezi Eleanor sve čudno; njezino ponašanje, njezino razmišljanje, njezin način govora i ophođenja, pa čak i ono što Eleanor prešuti, sve to odaje potpuni nedostatak osjećaja za društveno prihvatljivo ponašanje.

U svojih trideset godina života Eleanor nije doživjela topao ljudski dodir. Kada je imala deset godina, dogodilo se nešto zbog čega je Eleanorina majka sada u zatvoru, a Eleanor nosi ožiljak na licu. Odrasla je u domovima i udomiteljskim obiteljima. Što se točno dogodilo, to Eleanor ne zna. Nije ni bitno. Bitno je samo preživjeti vikend, izdržati do novog ponedjeljka, kada opet može potpuno uroniti u posao i spriječiti da misli slobodno i bez nadzora odvrludaju tamo gdje ne bi smjele i ne kucaju na vrata iza kojih Eleanor ne želi poviriti.

Kada se sve ovo zbroji, Eleanor Oliphant vodi najobičniji, najdosadniji, najmonotoniji mogući život. Eleanor je zadovoljna jer smatra da je takav život normalan. Ipak, sumnja, duboko sumnja da ga zaslužuje. Barem u tome se slaže sa svojom majkom; nema zbog čega biti ponosna na sebe…

Vikendi su najteži, ali Eleanor je naučila da joj dvije boce vodke pomažu dočekati ponedjeljak. Srijede isto nisu lagane… Svake srijede Eleanor pored telefona čeka da je majka nazove iz zatvora. Mučni su to i ružni razgovori; svaki taj poziv Eleanor dočekuje s čovorom u želucu jer ne zna koliko duboko će je majčin jezik ovoga puta opeći.

Kada bi barem mogla učiniti nešto što će majku učiniti sretnom, što će majku uvjeriti da Eleanor ipak nije takav beznadan promašaj od kćeri, potpuno beskorisno ljudsko biće.

Eleanor zna što bi majka željela više od svega – da Eleanor pronađe supruga. Na taj način bi ispunila jednu majčinu nikada ostvarenu želju – onu da ima sina. Kada je već, kako njezina majka kaže, “prokleta kćerima”, jedan odgojen, uspješan i uglađen zet bi mogao popraviti stvar.

Našla je i pravu osobu; prati ga na društvenim mrežama i sigurna je da je ON taj; popularni pjevač jednog glazbenog sastava. Samo treba smisliti kako NJEGA obavijestiti da je pronađen i da je vrijeme da se oženi njome…

Konačno će usrećiti majku. Konačno će promijeniti vlastiti život. Konačno će postati netko drugi. Konačno će pripadati nekome i netko će pripadati njoj. Konačno će biti voljena. Konačno će nešto učiniti kako treba.

Vidite? Eleanor Oliphant je okej, sasvim u redu, skroz dobro.

Taman kada je Eleanor ucrtala put prema životu kakav treba voditi, na njemu će joj se ispriječiti čitav niz sasvim običnih ljudi sa svojim banalnim, neurednim životima. Ljudi koji će je ometati, živcirati, sablažnjavati i možda, slučajno ili namjerno, svojim distrakcijama spasiti i pogurnuti u život koji joj, možda, treba…

Dogodi mi se to ponekad, mislim da sam već toliko puta i na blogu i na Facebook stranici pisala isto, da dođu te neke knjige, ti neki likovi, pred kojima se instinktivno umirim i promatram ih razrogačenih očiju.

Dogode se te neke knjige za koje naprosto znam, nakon prvog poglavlja znam, da sam naišla na nešto što neće trebati nikakva duboka promišljanja, nikakve dodatne argumente, kako bi ih uvrstila na popis najdražih knjiga pročitanih u nekom razdoblju.

Jer, znate, neobično je kada vam lik na početku knjige objašnjava koliko dosadan, normalan, neuzbudljiv i povučen život vodi, dok u isto vrijeme osjećaj da ili tebi, čitatelju, ili samome sebi taj isti lik pokušava sakriti nešto.

Kako me je Eleanor uvodila dalje u priču o sebi i svom običnom, grozno običnom životu, tako je u meni izazivala neobične kombinacije sažaljenja, brige i – opreza?! Opreza, da. Premda ništa neobično Eleanor ne govori – premda govori, zapravo, toliko toga originalnog i novog i pametnog i poučnog – nisam se mogla otarasiti zebnje kako ne mogu pogoditi što sve – i do koje mjere – nije dobro s Eleanor Oliphant.

Kako sam je više upoznavala, kako sam više vremena provodila u njezinoj ekcentričnoj glavi, toliko sam je počela voljeti da sam čak osjećaja potrebu da prestanem čitati kako bih je, barem u slučaju mog vlastitog čitanja, poštedila sramote, straha i boli u koje je naivno srljala…

Duboko sam zavoljela ovu knjigu i nakon čitanja sam se ulovila kako razmišljam da bi bila tako dobar materijal za film i odem na Google za svaki slučaj, kad tamo – oho! – prava za snimanje filma po ovoj knjizi već su prodana! Čini se da je opet Reese Witherspoon bila munjevito brza. Drago mi je da će se film snimati, samo ne znam zbog čega me je toliko počelo živcirati što se ta žena gura u sve glavne uloge filmova koje snima… Okej, logično – moj novac, moja pravila, moja uloga, pogotovo ako je dobra ženska uloga.

Ali… Ah. Ne vidim je u ulozi Eleanor Oliphant. Nisam je vidjela ni u ulozi Cheryl Strayed u filmu “Divljina” koji je također sniman po istoimenoj knjizi. Nekako bi mi više leglo da je tu ulogu igrala Amy Poehler ili Robin Wright.

Mislim da bi mi Dakota Fanning, koju inače baš teško gledam na ekranu jer mi je čudna, bila idealan izbor baš zbog toga što mi je već čudna. 😀 A i ima to nešto istovremeno i krhko i snalažljivo u sebi, što vidim i u Eleanor.

Ono što mi je u ovoj knjizi došlo kao toliko potrebno osvježenje jest onaj dio priče koji govori o tome da muškarac doista može iskreno brinuti o ženi kao prijatelj; da se dvoje ljudi suprotnog spola može upoznavati i zavoljeti i pomagati si međusobno bez da sve to skupa otkliže pod plahte ili u nekakav čudan, mrljav, kompliciran ljubavni (i ljubavnički) odnos.

I ono što uvijek moram pohvaliti jest jedan zreo, lijep, realan i pošten prikaz i psihoterapeuta i terapijskog procesa koji čini jako puno da se razbije šutnja oko pitanja mentalnih bolesti, mentalnih poremećaja i njihovih liječenja. Evo, sve mi je toplo oko srca kada netko taj dio priče napravi kako treba, a mislim da je Gail Honeyman to napravila više nego odlično.

Zaljubljena sam u ovu knjigu.

Trebate li joj dati šansu? Ne znam… Možda će vam u odluci pomoći informacija da se za objavu rukopisa ove knjige na aukciji održanoj 2015. godine u Frankfurtu, na sajmu knjiga, nadmetalo čak osam izdavačkih divova… 😉

Zezam se. Naravno da MORATE pročitati. Sebi za ljubav. 🙂