Preuzet ću skraćeni opis sa VBZ-ovih stranica jer je jako dobar, a i ja sam lijena tipkati svoj:

Gabriel Emerson profesor je na Sveučilištu u Torontu i svjetski poznat stručnjak za Dantea. Markantan i tajanstven, danju je posvećen akademskoj karijeri, a noćima se prepušta nesputanim užicima. Na prvi pogled Gabriel ima sve što se može poželjeti, ali razdire ga mračna prošlost i uvjerenje da za njega nema iskupljenja zbog grijeha koje je počinio.

Gabrielov spas iz vlastita pakla nagovijestit će dolazak plahe studentice poslijediplomskog studija Julije Mitchell, koja nije ni slutila da će na studiju susresti muškarca kojeg je upoznala u gimnazijskim danima i nikad ga nije zaboravila.

Gabriel i Julia neće moći dugo izbjegavati uzajamnu privlačnost i ulaze u vezu kojom on ugrožava svoju karijeru. Može li Julia biti Gabrielovo okajanje, njegova Beatrice…?

U poplavi knjiga koje su nastale kao fan-fiction Twilighta (među kojima nam je svima poznata trilogija o Christianu Greyju), Gabrielov pakao vrtoglavo brzo stječe obožavatelje diljem svijeta. Čini se da su milijuni čitatelja nezasitni kad su u pitanju mračnije strane odnosa općenito, a seksualnosti pogotovo. No, u ovoj knjizi mračna je jedino prošlost i sadašnji karakter jednog od glavnih likova, profesora Gabriela Emersona. Kroz cijelu knjigu pratimo njegovu mučnu katarzu i put prema iskupljenju kroz odnos s nježnom i nevinom (doslovno) Juliom Mitchell. Ona dolazi na Sveučilište u Torontu nakon što nije prihvaćena na Harvardu i (mali ispravak VBZ-ove verzije sažetka) zna da će tamo susresti profesora Emersona s kojim je davno, kad je imala 17 godina, podijelila prekrasne trenutke u voćnjaku njegovog doma i nepovratno se zaljubila. On se, međutim, nje ne sjeća.

Onima koji ne žele doznati detalje o knjizi toplo savjetujem da ovdje prestanu čitati i odu raditi nešto drugo. 🙂

Prvih stotinjak stranica knjige opisuje njihove inicijalne susrete na njegovim predavanjima i savršeno prikazuje njegov teški i bahati karakter te koliko ona pati zbog toga, jer ga takvoga ne poznaje. No, ne može si pomoći; zavoljela ga je jednom davno i nikada ga nije prestala voljeti i spremna je trpjeti mnogo toga da upozna tog novog Gabriela i podsjeti ga na ono što je nekada bio.

Upravo taj prvi dio knjige mi je bio i najdraži; prekrasni opisi karaktera, napeti dijalozi, njegovo predatorsko i bahato ponašanje, njena zrelost i nježnost u postupanju prema njemu, itd. Iako sam stotinu puta na papir napisala o njemu stvari kao što su „koja bahata svinja“, „pompozna guzica“ i „dvolično govedo“, sviđala mi se vještina kojom autor opisuje njegov poremećeni unutarnji svijet i ponašanje. Pogotovo kad uzmem u obzir da je autor muškarac (navodno, jer piše pod pseudonimom), teško je ostati neimpresioniran poznavanjem psihologije teškog odnosa dvoje ljudi vrlo različitog karaktera i teških prošlosti. Mislila sam u jednom trenu: “Ovo je primjer nečega što je moglo nastati da je netko Zoli dao da napiše svoju verziju ’50 nijansi sive’ s direktivom – mučenje, ali bez bičeva.” U tom prvom dijelu knjige još sam bila uzbuđena oko raspleta priče jer me profesor ljutio, Juliji sam se divila što bi koji put i pokazala zubić, i očekivala nešto više od odnosa sa savršenim Paulom, Julijinim kolegom, koji je jedno stabilno, inteligentno, divno mlado stvorenje.

A onda, jedno po jedno, sve ode k vragu. Prvo, zasitiš se tih priča o teškim, emocionalno razjebanim junacima koji su svi redom posvojena djeca, kasnije postaju bezobrazno imućni i visoko pozicionirani u svojim karijerama, koji su poznati u svim najboljim restoranima i klubovima u gradu, imaju tu naviku provlačenja ruke kroz kosu kad su uznemireni, opsjednuti su hranjenjem svojih fragilnih dama, “vide crveno” kad se neka od njih grize za usnicu. I svi se bude s nekim noćnim morama oko tri u jutro. I da, imaju platnene maramice sa izvezenim inicijalima. Pa tako Iva zamišlja golemog, mračnog, ubildanog krkana pred kojim se sklanjaju izbacivači elitnih klubova, kako se uzruja ako na komadu platna u svom stanu ne vidi izvezene svoje inicijale. Uvijek pomislim kako bi se takav macho vjerojatno rastopio pred onim bosanskim heklanim miljeima. Not a nice picture. Eh…

“…square white linen napkins with the initials G.O.E. embroidered on them. Julia giggled to herself when she envisioned what those napkins would look like if Gabriel’s last name had been, say, Davidson.”

Nakon prvih stotinjak strana, knjiga me doslovno počela mrcvariti. On pogleda njeno uho, napaljen je. Pogleda njenu ključnu kost, vrti mu se. Pogleda pramenčić kose koji njoj padne preko čela, mora zatvoriti oči i duboko disati. Pogleda njene usne dok govori talijanski, uzgoji gigantsku erekciju ispod stola. U nizu bilješki koje vodim dok čitam, napisala sam i: “Da, on se davi u požudi, jadan, a evo već 6 poglavlja ništa nije povalio, samo hoda okolo s tim svojim ‘spektakularnim erekcijama’. Nije ni čudo da je tako mrzovoljan.”

Osim što je većinu vremena mrzovoljan, grub je, posesivan i bolesno ljubomoran, čak i kada nema pravo biti. I potpuno je slijep na te svoje mane. Npr. njegova sestra (i Julijina najbolja prijateljica) ga jedva nagovore da ih vodi van na ples, a on je odlučan u tome da mračno ćuli u svom separeu, pije i komunicira samo animalnim roktanjem. A onda ugleda da Julia, koju je prije toga propisno izvrijeđao i rekao joj da ga ne zanima, razgovara sa simpatičnim dečkom koji ju je uhvatio da ne padne (da, sve te heroine u ovakvim romanima vole biti nestabilne na svojim krhkim nožicama). Pa se razjari. I sirotu je sačeka u mračnom hodniku dok se vraća iz toaleta, prikuca se uza zid, unese joj se u lice i dahće:

“I thought you might want to dance with someone who wasn’t about to molest you on the dance floor and take liberties with you in front of a club full of sexually aggressive men.”

(zrik-zrik-zrik)…. nda. Ispadne da se sva njegova zavodnička vještina svodi na to da se ukopa k’o tovar, namrgodi svoje guste obrve i krene skandirat k’o neandertalac: “JA! HOĆETI! TEBE! ON! HOĆE! JULIJU! AAAAAARGH!”

A ona? Ona je negdje na 143. stranici izjavila nešto poput: „I had enough. I’m not his marionette on a string.“ Pa sam ja dopisala sebi u bilješke: “Oho. Njoj je dosta na 143. stranici od njih 500. Aj baš da vidimo… Pouzdan indikator da će se još puno govana najesti do kraja knjige.”

A kakva je Julia? Julia je djevica. Sramežljiva je, “ali to nije njena primarna osobina”. Mislim da će biti jasnije iz nekoliko citata:

“Her best quality, and the one that defined her, was her compassion.”

“At five o’clock, her stomach rumbled, and she clutched at it awkwardly. Paul laughed and smiled in order to ease her embarrassment. She was so cute about everything, including the way her stomach growled.”

Pfff, kladim se da i kad prdi, to zvuči kao uvod u prikazanje kojeg od Božjih anđela s nekom bitnom porukom za čovječanstvo. Spoiler alert: nije prdnula u prvoj knjizi, pa ne znam je li to točno, ali bit će još dva nastavka.

“She was a delicate little thing and clearly quite sensitive.”

Što ona čini kad shvati da se Gabriel nje ne sjeća?

“She was unwilling to force him to acknowledge her or the night they shared together, for Julia had a fairly pure heart, and she did not like to force anyone to do anything.”

Dobro bi joj došao jedan hercegovački kralježak kad počne uzgajat kičmu…

A kako se ponaša Julia kada on malo zaškilji u njenom smjeru, na pola puta da je se sjeti?

“When she saw the confusion on Gabriel’s face while they were dancing and realized that his mind wouldn’t allow him to remember, she withdrew. She was worried what a sudden strong realization might do to him, and fearful that his mind might shatter like Grace’s glass coffee table, she chose to do nothing.”

Držanje za ruke prije pet-šest godina u nekom voćnjaku kad je on bio nadrogiran, pa odlutao nekuda i zaboravio je tamo, je definitivno sjećanje koje bi moglo imati razoran učinak na njegov mozak. Koji inače može (navodno) smisliti 1001 gnjusni način da ševi ženu. Aha.

Ona bi dala sve za njega, to mi je jasno. Ali prasnuh u smijeh od ove rečenice:

“She would have been Sam to his Frodo…”

I njezina sudbina je zauvijek vezana uz njegovu; što god se njemu dogodi, ona je dobrovoljna kolateralna žrtva.

“She knew without doubt that if his addiction ever overtook him, it would overtake her as well, dragging her down to depths she did not wish to inhabit.”

Za njegovu ovisnost je saznala par trenutaka prije ove spoznaje…

Juliju i Gabriel i Paul zovu svakako: zečić, mačkica, lanešce, anđeo, kolibrić… Gabriel Paula (i sve ostale koji Juliju milo gledaju) zove angelfucker.

Veći dio knjige se sastoji od njihovih dogovaranja večera, spremanja na večere i odlazaka na večere na kojima sve krene dobro, pa on ispadne šupak, ona sva bude jadna i na rubu suza, pa se on kaje i iskupljuje i zaklinje da neće više, ona mu velikodušno i plemenito oprašta, a on drami jer to ne zaslužuje… i tako u nedgoled.

Zatim vas čeka jedno 200 stranica minucioznih opisa tjelesnih znakova njene uzbuđenosti, stanicu po stanicu. Morate znati koja trepavica joj se pod kojim kutem u zanosu spustila uslijed nečega što je on rekao, i koji članak kojeg prsta na kojoj ruci joj se trznuo kad ju je dupetom u prolazu okrznuo. Uglavnom, zamislite da su emocije kante s bojom usred očišćenog dnevnog boravka u koji je upravo ušlo krdo neobuzdane djece i krenulo razmazivati boju po zidovima, tepisima, kaučima, foteljama, stolovima, fikusima i jedni po drugima. Patetika se cijedi sa stranica i lijepi za dlanove.

I konačno, izmaltretirani, stići ćete na posljednjih dvadesetak stranica gdje se odvija to veličanstveno razdjevičenje. Prije kojeg on u nju golu bulji jedno 5 stranica i pritom joj podrobno opisuje kakav dojam na njega ostavlja. U iskušenju sam da isprobam tu scenu sa svojim dragim; skinem se gola, stanem ispred njega, tutnem mu u ruke papirić sa ovim tekstom dolje (hrvatski prijevod) i promatram reakciju:

“Ti si božica. Kad budem star, i kada se ne budem mogao sjetiti ničega, sjećat ću se ovog trenutka. Kad su moje oči prvi put ugledale anđela od krvi i mesa. Sjećat ću se tvog tijela i tvojih očiju, tvog divnog lica i grudi, tvojih oblina i ovoga.” Opkružio joj je prstom oko pupka pa ga blago spustio do početka njenih donjih kovrča. “Sjećat ću se tvog mirisa i dodira i toga kakav je osjećaj tebe voljeti. Ali iznad svega, sjećat ću se kako je bilo gledati istinsku ljepotu, i vanjsku i unutarnju. Jer ti si vila, ljubavi moja, dušom i tijelom, plemenita dušom, plemenita tijelom. I nikad s ovu stranu raja neću vidjeti ništa ljepše od tebe.”

OK, sigurno moja gola prilika ispred očiju mog Dragog ne bi izazvala isto ovo slijepo obožavanje, jer niti sam djevica niti gola približno nalikujem na Veneru koja se rađa iz morske pjene. Pivske možda da. Mislim da bi monolog mog Dragog mogao prije zvučati nekako ovako:

“Ti si okrutna kobila. Kad ti budeš gledala novi nastavak svoje najdraže serije, sjetit ću se ovog trenutka. Kad su moje oči ugledale tvoje golemo dupe ispred TV-a dok gledam utakmicu. Sjećat ću se kako si me maltretirala svojim blesavim eksperimentima i ovoga.” Opkružio joj je prstom u razini trećeg trbušnog nabora, pokušavajući locirati pupak. “Sjećat ću se mirisa kokica koje mi se hlade dok se odigravaju zadnje sekunde produžetaka. Jer ti si očito pila, ljubavi moja, whiskyja i vina, nakon Susjedine kave; neprisutna dušom, neprozirna tijelom. I zbog tebe nikad više neću vidjeti kraj ove utakmice, jer neće biti reprize.”

Uglavnom, razdjevičenje traje i traje i traje. Mislim da je meni novi himen narastao u tom eonu. I odvija se uz zvuke pjesme “Lying in the Hands of God” by Dave Matthews Band. On je kasnije briše, daje joj nekoliko tableta protiv bolova, nosi je u toplu kupku i kune joj se da je neće taknuti nekoliko dana dok joj ne bude bolje. Mislim, halo, ševili ste se, nisi joj kirurški uklonio jajnike. Zamisli što moraš misliti o dimenzijama svog penisa da tako postupaš sa ženom nakon seksa. Ali, hajde, stalno si ponavljam da je to ljubavno-erotski roman, da je ta količina patetike normalna. Ali kad nemam gag-reflex onda mi je užasno smiješno.

Mogu li reći koju dobru?

Gabriel me osvojio negdje pred kraj knjige nečime što je otkrio o sebi.

“I made the decision to have myself sterilized when I came out of rehab.”
She swallowed hard.”Oh Gabriel, why?”
“Because someone like me shouldn’t reproduce.”

Cheers, mate! High-five!

A sad ozbiljno.

Prijevod je izvrstan! Clap-clap-clap za gospodina Borivoja Radakovića, odlično odrađen posao! Primijetila sam, doduše na samo jednom mjestu, da u prijevodu knjige fale cijela dva paragrafa teksta. Vjerojatno se gospodin prevoditelj i sam počeo gubiti u cijelom tom slinjenju, a možda je i namjerno negdje malo rezao krivine. Ako jest, svaka mu čast, učinio je uslugu knjizi. Neke dijelove je tako lijepo pročistio u prijevodu, da su puno podnošljiviji nego originalni tekst.

Osim toga, da se naučiti štošta novo:

– pjesma “Lying in the Hands of God” je zapravo sasvim OK
– znam sada što je Flirtini i kako se pravi
– saznala za vino Serego Alighieri Vaio Armaron Amarone (Valpolicella), kojeg od 14. stoljeća radi plemenita obitelj Serega Alighierija, potomka samog Dantea
– ponovila sam malo gradiva o Danteu i Beatrice
– naziv Rodinove skulpture, La Baiser, je intrigantno dvosmislen; na francuskom “baiser” (navodno) može značiti ili nevinost poljupca ili sirova animalnost seksa

Izmoždila me knjiga. Iscrpila me Julijina mekušavost, veličanje njene nevinosti i svih njenih submisivnih i pasivnih osobina. Satrale su me sve te prenakićene emocije. Mislim da trebam isprati mozak horor-pričama s puno krvi i hladnog sadizma nekakvih sociopata. Ili to, ili mi treba nekakvo štivo gdje ženski likovi imaju kičmu. Ako netko ima nešto za preporučiti, ja beskrajno zahvalna unaprijed. Samo, molim vas, uzmite u obzir da ni kurac ni seks ne želim vidjeti ni nacrtane ni napisane ni u 3D-u (sorry, darling) barem mjesec dana. 🙂

Hvala na čitanju!