Ovo je jedna jako lijepa knjiga, ne mislite li tako? Barem ovako na prvi pogled?

Jako mi je žao što mi je već na petom poglavlju bilo jasno da se moje oduševljenje knjigom neće protegnuti dalje od naslovnice…

Prije nego što krenem o svojim dojmovima o pročitanome, htjela bih naglasiti nekoliko stvari. Da, znam tko je Margaret Atwood. Da, znam i koliki spisateljski staž ima, kakav status uživa, koliko nagrada je dobila. Kada od srednje škole slušaš kako se neko ime spominje s toliko strahopoštovanja i zanesenog divljenja, naučiš da bi bilo pametno lijepo se o toj osobi informirati ako želiš da te se smatra pametnom i prosvijećenom osobom. Zgodno bi bilo da se, kad se već informiraš, nakitiš i uvriježenim stavovima o životnom djelu te cijenjene osobe. I ja ovdje imam problem s Margaret Atwood.

 

Ovo nije prva njezina knjiga koju sam čitala. Neke njezine knjige čitala sam na engleskom i hrvatskom, i po dva puta, u različitim fazama svoga života. Očekivala sam da mi nekakva mentalna zrelost donese razumijevanje koje u prethodnim čitanjima nisam nalazila. Nije se dogodilo. Niti jednom se nije dogodilo. Ova žena me ne uspijeva uvjeriti da je veliki pisac. Jasno mi je kakvu veliku ulogu ona ima u povijesti kanadske književnosti, ali me ne dotiče. Ništa njeno me ne dotiče toliko duboko koliko bi prema uputama renomiranih recenzenata trebalo.

 

Sama je rekla da je “Gazela i Kosac” djelo spekulativne fikcije. Iskreno, nisam pronašla ništa spekulativno (osim njezinog talenta i statusa) u ovoj knjizi. Znanost o kojoj ona spekulira već ima svoje začetke, čak i primjene. Ideje koje ona tu iznosi već su na drugim mjestima prezentirane na bolje načine, na načine koji više okupiraju, više diraju, više uključuju. Upozorenja o mogućim varijantama naše budućnosti, o moralu i idealima koje mijenjamo za sigurnost, o sociopatima na poziciji moći, o potrebi čovjeka da tuđu patnju konzumira kao zabavu – ništa to nije novo. Ova knjiga mi ništa od toga nije prezentirala na jedan novi, svježi, do sada neviđeni način zbog kojeg bih ostala sjediti bez daha.

 

Štoviše, oslanjanje na jeftine trikove kako bi se izazvala emocionalna reakcija čitatelja – slikovito razmazivanje tabua kao što je dječja pornografija po knjizi – mi ju je čak malo zgadila kao autoricu.

 

Prije nekoliko večeri sam se baš jadala prijatelju o ovome svemu. Pitao me je da nije možda do prijevoda; ponekad prijevod zna drastično izmijeniti doživljaj knjige. Nije. Uvjerena sam da nije. Kada imam problem s knjigom, svjesno znam usporiti čitanje i pitati se nakon nekoliko odlomaka kako probavljam ono što čitam. Ovdje mi se znalo dogoditi da ni nakon nekoliko poglavlja ne mogu početi nizati događaje u neku koherentnu cjelinu. A to mi treba za gradnju nekakve napetosti, nekakvog iščekivanja koje me tjera da čitam dalje. Mislim da nemam problem sa zadržavanjem u kratkoročnom pamćenju pojedinačne puzle priče, dok čitajući tragam za ostalim dijelovima. Bilo tko tko je pročitao i zavolio “Pjesmu led i vatre” je savršeno sposoban pratiti pripovijedanja iz perspektive najmanje 12 različitih likova. Pratiti jednog lika u dva različita vremena radnje bi trebao biti mačji kašalj, zar ne? A što se samog prijevoda tiče, on je, po meni, fenomenalan.
Jedini uvjerljivi lik u knjizi mi je onaj koji vrlo brzo odlazi, zaključivši ono što sam ja možda trebala negdje na istom dijelu knjige – ne treba meni ovo. 🙂 Pa ipak, odlučila sam iz stranice u stranicu davati šansu da me do kraja knjige još nešto oduševi. Nije se dogodilo.
—o—
Danas sam sasvim slučajno još naišla na članak na webu hrvatskog Cosmopolitana, “9 knjiga koje bismo voljeli dobiti pod borom”, i na drugom mjestu je “Gazela i Kosac”. Evo što je autorica članka napisala o ovoj knjizi:
Kliknite za uvećani prikaz
Gledam ja svoje bilješke, gledam ovo… Čini mi se da mi nismo čitale istu knjigu, ako ju je autorica pročitala. Ovo što je tu napisano o Snježnom nema apsolutno nikakve veze s onim u knjizi. U nekakvu neočekivanu obranu ove knjige moram reći da – iako je knjiga promašen pokušaj da se dočara jedna nevesela budućnost ljudskog roda – ovaj komentar je djetinjasto banaliziranje tog promašenog pokušaja.
Ako se netko bude vodio ovakvim preporukama, bit će suza i bačenog novca. To ne znači da se trebate voditi mojim dojmovima. Možda naprosto ovo nije knjiga za mene ili ja nisam čitatelj za ovu knjigu. Možda nisam dovoljno inteligentna za Margaret Atwood. Možda je neko sasvim deseto možda ono pravo možda. Ali jedno je sigurno – do subatomske razine svog knjigoljubnog bića sam neimpresionirana.
Hvala.