Negdje krajem prosinca sada već davne 2017. godine, otposlah narudžbu na BookDepository koja je sadržavala ravno 14 naslova. Knjiga “I am, I am, I am” autorice Maggie O’Farrell je bila među njima.

No, tjedni su prolazili, sve druge knjige su polako pristizale – čak je i JOŠ jedna narudžba sredinom siječnja otišla (i čak su SVE knjige iz te druge narudžbe stigle) – ali ove nema, pa nema…

Danas, kada tipkam recenziju, još uvijek ta naručena knjiga nije došla. Kako onda imam primjerak? Već sam pisala kako sam uvjerena da me štite nekakvi anđeli zaštitnici dobrih naslova, koji pomno paze da mi oni zaista dobri i vrijedni ne promaknu.

Briga te anđele, doduše, što nekada moraju sudbinu posložiti tako da ja DVA puta kupim knjigu kako bi barem jedan primjerak došao u moje ruke. To je pogreška u njihovoj metodologiji koju im za sada opraštam, ali neću dugo… 🙂

Dakle, dan ili dva prije nego li smo otišli na Maltu, ja i moje dijete smo se šetali po gradu i otišli vidjeti (konačno) kako izgleda nova knjižara Znanje (ex Algoritam) u Gajevoj ulici.

Odmah na ulazu, na polici s desne strane, stoji izbor popularnih stranih naslova i kad sam na toj polici ugledala ovaj dugo željeni, koji nikako da mi dođe, nisam puno razmišljala. Ne zato što mi je nekakvo Više Biće u uho šapnulo “kupi je”, već zato što je ono moje Malo Biće u sekundi otrčalo do police s igračkama, iz smjera koje se uskoro začula lomljava…

Zgrabila sam ovu knjigu i pojurila za njim. Platila sam je na izlazu samo zato što nisam imala dovoljno vremena i pribranosti da je vratim na policu prije nego smo napustili knjižaru. A i teta na blagajni nam je ponudila keksiće, pa…

Premda sam odlučila da na ovo putovanje neću nositi ništa osim Kindlea, čim je kuća utihnula nakon spremanja kufera i večere, uzela sam da malo prolistam knjigu i da vidim što sam ja to kupila. Bilo je oko deset sati navečer, a budilice navijene u pola četiri ujutro. Da sam bila pametna, u deset navečer bih spavala.

O mom talentu da skrbim za vlastito zdravlje (a istovremeno i o tome koliko je dobra ova knjiga) govori činjenica da sam se tek u jedan sat iza ponoći odlijepila od knjige i zaključila da bih trebala otići uloviti barem dva sata sna prije leta.

Drugi dio knjige – osim dvije i pol posljednje stranice – pročitala sam na letovima Zagreb-Frankfurt, Frankfurt-Valletta i to samo zato što je moje dijete divan suputnik pa je na prvom letu buljilo kroz prozor, a na drugom se onesvijestilo još na uzlijetanju i onda spavalo preko dva sata.

One posljednje dvije i pol stranice knjige dovršila sam u Valletti, na prvoj kavici koju smo popili čim smo stigli – u Café Jubilee u blizini hotela. 🙂

Maggie O’Farrell je spisateljica rođena u Irskoj, a koja živi i radi u Edinburghu – meni dovoljno da postanem opsjednuta nekim. 😀 Prije nego je objavila ovu zbirku autobiografskih zapisa, napisala je sedam knjiga – mnoge od njih vrlo zapažene, izrazito hvaljene, čak i nagrađivane.

Ipak, niti jedna od njih nije došla u moje ruke – činjenica na koju nisam nimalo ponosna. No, možda još imam vremena ispraviti taj propust, a nakon što sam pročitala “I am, I am, I am”, osjećam potrebu sjesti i binge-readati SVE što je ova žena napisala.

U knjizi “I am, I am, I am” Maggie O’Farrell dijeli s nama duboko potresna i vrlo intimna iskustva – sve svoje susrete sa smrću. Točnije, o njih sedamnaest – zbog kroničnog stanja s kojim je njezino drugo dijete rođeno, čini se da će ih biti još.

U nekima od ovih situacija, smrt je već bila zarila svoje zube u njezino meso, već joj je bila prislonila oštricu mačete uz vrat, već je počela pritezati omču oko vrata – a onda produžila dalje… U nekim drugim slučajevima tek ju je nježno okrznula, podsjećajući je i Maggie i čitatelja da je stalno tu negdje, na rubu našeg vidnog polja, i da čeka pravi trenutak.

O njima nam ne pripovijeda redoslijedom kojim su se događali, ali nam navodi sva ona kojih se može sjetiti, od najranijeg djetinjstva do odrasle dobi, kada je smrt pogledala (srećom, samo pogledala) ne samo nju, nego i njezino dijete…

Kada sam na Facebooku objavila kratku bilješku o ovoj knjizi, napisala sam da je ovo jedan od onih naslova koji nas podsjećaju da sudbina često neravnomjerno dijeli nedaće; tako se dogodi da se nesreće i patnje na neke ljude sruče u količinama i kombinacijama koje nikada niti ne očešu drugo ljudsko biće i da tu najčešće nema neke pravde, neke utjehe i nekog višeg smisla.

Zaista postoje ljudi koje život češće grubo odalami nadlanicom nego što ih miluje dlanom. Zaista se nekada čini kao da u nasumičnosti kojom se nesreće raspodjeljuju među ljudima postoji nešto bešćutno što na neke ljude, najčešće jednu za drugom, šalje tuge, gubitke i patnje? Kako drugačije objasniti tu nevjerojatnu sposobnost nekih ljudi da iznova ustanu i krenu dalje, čak i onda kada nemaju snage uplakane i prazne poglede usmjeriti pred sebe.

Svaka tragedija, svaka nedaća nas mijenja. Ne znam čini li nas nepovredivima – sumnjam, ali nas čini otpornijima barem u onoj mjeri u kojoj nas čini svjesnijima da zapravo i nemamo opcije nego – dalje.

Maggie O’Farrell tako iskreno, tako otvoreno, a opet nimalo patetično i samosažalno, govori o svemu onome što joj je život oduzeo, svemu onome čime ju je isprepadao i ponizio, da se njezine ispovijedi čitaju s toliko empatije i toliko dubokog promišljanja o krhkosti i nesavršenosti života, da čitatelj osjeća, u stvarnom vremenu, kako čitajući postaje bolja i plemenitija osoba.

Upravo je ta njezina neponovljiva, izrazito slikovita iskrenost prikovala za ovu knjigu; čitajući sam učila što znači biti potpuno iskren pred samim sobom i to O samome sebi – vještina za koju su nam obećali da ćemo je savladati odrastanjem, ali koju mnogi odrasli nikada ne razviju. Čitati knjigu “I am, I am, I am” dobrim dijelom znači učiti kako promatrati samoga sebe i kako samome sebi priznavati tko smo.

Čisto oduševljenje je u meni izazvala ispovijed Maggie O’Farrell o istim onim osjećajima koje i ja prepoznajem kod sebe, ali zazirem od toga da ih priznam – o tome koliko me monotonija života umara, o tome koliko me iznutra trese stalna potreba da nekamo idem i nešto otkrivam, koliko me razara svaka ona situacija koja prijeti da me na duže vrijeme prikuje za jedno mjesto, za iste okolnosti…

Točno znam – možda ne iz takve blizine iz koje to zna Maggie O’Farrell – o čemu autorica govori kada govori o tome da te učestalo suočavanje sa vlastitom smrtnošću čini izrazito senzibiliziranom za protok vremena; točno znam o čemu autorica govori kada kaže da je taj osjećaj postao izraženiji onoga trena kada je postala majka…

Premda govori o izrazito teškim temama, Maggie O’Farrell im prilazi s toliko snažnom poetskom čarolijom da ih transformira u nešto vrijedno i prekrasno i inspirativno. Imala sam osjećaj da, ispovijedajući se, poučava čitatelja kako kroz svoje kušnje i nesreće tražiti samoga sebe, svoju istinu o životu kojeg živimo – što je puno vredniji – i zahvalniji – pothvat od traženja nekog višeg smisla u vlastitim patnjama. Svakako je manje sadistički od traženja smisla u bolima, bolestima i patnjama koje prolazi tvoje dijete…

Ako te već ne čini sposobnijim snalaziti se u kaosu boli i straha, barem te ne čini pasivnim i inertnim – a to je nešto što ne možeš i što NE SMIJEŠ biti, kada postoji netko tko te treba.

Suočiti se s onim što JEST i suočiti se s time onakvi kakvi JESMO – nije li to prekrasan trijumf hrabrog i iskrenog življenja?

Da je bilo još 300 stranica ove knjige, s nesmanjenim entuzijazmom bi ih čitala. Ipak, zahvalna sam i na ovih tristotinjak jer je malo nedostajalo, ako je vjerovati onome što je Maggie O’Farrell ispričala u intervjuu za The Guardian, da ih nikada ne objavi. Otvoriti svoj život na ovakav način bilo joj je toliko nezamislivo, da je čak ugovor s izdavačem složila tako da ostavi prostora za uzmak do zadnje sekunde.

Srećom, nije to učinila.

Srećom, imam i onih sedam naslova koje je napisala Maggie O’Farrell, a koje nisam ni dotaknula – čak četiri su, koliko ja znam, i prevedena kod nas: “Upute za toplinski val”, “Ruka koja je prva držala moju”, “Kad si otišao” i “Daljina između nas”.

Ako znate osobu koja je virtuoz u preživljavanju i nadvladavanju nedaća, poklonite joj ovu knjigu kao priznanje.

Ako osjećate trnce nestrpljenja u prstima i jedva čekate čitati ovu knjigu, vjerujte tom instinktu – postoji odličan razlog zbog kojeg vas ova knjiga intrigira; sigurna sam da je zaista trebate pročitati.

Ako znate nekoga tko odlučuje o tim stvarima – uvjerite ga da kupi prava za prijevod i tiskanje ove knjige tu kod nas. 🙂

Ljubim vas!