Nešto preko 11 godina sam u vezi s istim čovjekom i iz iskustva mogu reći kako, premda bi se do sada trebali jako dobro poznavati, naša komunikacija kao da prati ovaj karikirani model: ona govori sjevernomezopotamskim arapskim, a on flamanskim nizozemskim. Ona je slijepa i urla okrenuta prema zidu, on je gluh i gestikulira prema TV-u ispred kojeg se zavalio. Povrh toga između njih još trčkaraju, recimo, svekrva i punica i prenose pisane poruke; jedna od njih zna pisati samo ćirilicom, a druga smatra da je jezik jedna suvišna vještina i tvrdi da se dovoljno dobro može komunicirati pantomimom, šutnjama i govorom tijela.
Ukratko, kaos. Koliko ste puta čuli i/ili izrekli: “S tobom se uopće ne može razgovarati!”, tresnuli tanjurom u sudoper i napustili prostoriju kako bi mogla započeti tiha misa? Negdje sam jednom pročitala – i do dana današnjega sam ostala uvjerena da je to upravo tako – kako se ljudi ne razilaze zato što se ne vole, već zato što ne znaju živjeti skupa.
Kako se uopće dvoje ljudi nađe u takvom sosu?
Pa, ako uzmemo u obzir sva kriva uvjerenja i sva neutemeljena očekivanja s kojima ulazimo u različite odnose, svatko od nas govoto neizbježno srlja u različite interpersonalne močvare. Postoji li način da od svojih života, pogotovo ljubavnih i bračnih, ne napravimo živi pijesak iz kojeg ćemo jednom panično željeti pobjeći, a bojati se mrdnuti da samo ne pogoršamo stvari?
Emina Pršić i Ivana Šešo napisale su svoju drugu knjigu upravo kako bi, kroz genezu odnosa jednog izmišljenog para, pokazale na koji način si svi mi, i prije nego što uletimo u brak, počnemo zagorčavati partnerski život.
Maja i Mislav skupa su tek oko godinu dana i sprema im se vjenčanje. Uskoro dolazi beba. Treba sada ući u taj famozni Brak, taj idealizirani i dugo očekivani Zajednički život i suočiti se sa odlukama i kompromisima za koje, dok se s njima ne nađemo oči u oči, nismo mogli ni prepostaviti da postoje.
Brak je čitava jedna društvena igra kojoj tek treba postaviti pravila i mi smo uvjereni da će nam samo ljubav pritom biti dovoljna. Lako ćemo mi organizirati i osmisliti slobodno i zajedničko vrijeme, podjele uloga i zaduženja, samo da ozakonimo i djetetom zapečatimo tu svoju ljubav. Odjednom ćemo jedno drugome postati sasvim dovoljni za sreću, a prijatelji, roditelji i druga rodbina, hobiji će postati sporedna stvar koja na nas ne utječe. Svi su ti odnosi ionako bili samo surogat i samo jedna velika priprema za ovaj naš Glavni Odnos, odnos između Mene i Njega.
A onda – šamar. Tko je ova osoba? Zašto se tako ponaša? Zašto se toliko promijenila? Zašto se odbija promijeniti? “Pa s tobom se uopće ne može razgovarati!”
Lijepo nam kažu Emina i Ivana (u svom već prepoznatljivom naizmjeničnom obraćanju čitatelju i svojim likovima) – postoje određeni problemi s našim očekivanjima od samih sebe i odnosa u koje ulazimo. Neispravna su i odavno već zrela za pretres i korekciju. Neka od njih su sljedeća:
Ako se ljudi doista vole, brak ne bi trebao biti težak.
Samo je ljubav bitna i samo je ona mjerilo funkcioniranja odnosa; ako ne funkcioniramo dobro, to je znak da se ne volimo. Partneri jedno drugome postaju izvor sve sreće, radosti i zadovoljstva.
Brak (i bračni partner) mora zadovoljavati baš sve potrebe onog drugog. Ako to ne čini, to ukazuje na nepostojanje ljubavi.
Najbitnije u braku je – razgovarati. (Eh, ali kako? Komunikacija nije tek gađanje riječima, dokazivanje, podsjećanje na propuste i neispoštovane dogovore, itd. Ivana Šešo nam u knjizi pokazuje i KAKO dobro komunicirati i kako usvojiti skrbna ponašanja pomoću kojih se njeguje i gradi odnos.)
E, sada kada tim zastarjelim i nepraktičnim očekivanjima nadodamo još i ono “ako ne bude tako, promijenit ću ga ja s vremenom”, kuhamo si pravi bračni Molotovljev koktel.
Kako je nekada lakše sebe korigirati promatrajući gdje netko drugi griješi (manje je bolno i manje ponižavajuće, valjda), Emina i Ivana su uzeli sirote Maju i Mislava i uvalili ih u svaku moguću partnersku stranputicu koje su se mogle dosjetiti. Emocionalna i komunikacijska minska polja kroz koja su ove dvije autorice potjerale Maju i Mislava su, recimo, svadba, prva bračna noć, prvi dani zajendičkog života, navike, vjera, odnosi s prijateljima, slobodno vrijeme i zajedničko vrijeme, vikendi i blagdani, kupovina za dom i uređenje doma, podjela kućanskih poslova i roditeljskih dužnosti, itd.
Dok Maja i Mislav posrću kroz sve to (a Emina im ne da disati), Ivana kao Željko Vela svaku situaciju i svaki razvoj događaja komentira kombinacijom svog osobnog iskustva i lepezom profesionalnih saznanja. I jedna i druga autorica pritom zadržavaju neposredan, topao ton i ne libe se koristiti jezik odraslih tamo gdje mu stvarno i jest mjesto. 🙂
Čitatelj nema izbora nego se smijati onome zbog čega bi najradije plakao ili nekome pregrizao vratnu arteriju. Ova knjiga je zato dobar simulator u kojem čitatelj može isprobati sve škakljive situacije zajedničkog života i naučiti mnogo toga korisnog – iz Majinih i Mislavovih pogrešaka, kao i iz Ivaninog i Emininog iskustva – kako bi vještinom akrobatskog pilota u vlastitim odnosima izbjegao potencijano pogubne scenarije.
O, i da, mala napomena – Emina i Ivana nisu završile s Majom i Mislavom. Čini se da im ovaj autorski dvojac sprema još barem dva-tri kruga Pakla i Čistilišta. 🙂
0 Comments