Kako im se to moglo dogoditi?
Nisu li upravo oni živjeli od imenovanja, sortiranja i katalogiziranja svijeta oko sebe?

No, kako se pripremiti na nešto što nema ime? Kako se obraniti od nečega za što ne znaš da postoji?

Brojna obitelj Van Bemmel čitavu svoju kuću pretvorila je u u ured koji se bavio novinskim izrescima. Nije se u SAD-u ili u vezi SAD-a moglo dogoditi ništa, a da oni to nisu uočili, izdvojili, imenovali i uredno razvrstali u pripadajuću mapu. Samo ono čemu je nadjenuto ime možeš kasnije ponovno pronaći.

Ipak, te zime se pod istim tim krovom počelo događati nešto što su propustili uočiti, izdvojiti, imenovati i pratiti. I uskoro je to neimenovano zlo nemilosrdno počelo razarati ovu obitelj.

Ellen Van Bemmel, onoj dvanaestogodišnjoj Ellen Van Bemmel, učinilo se da točno zna odakle i kada je zlo krenulo – ispod napete kože trbuha njezine ponovno trudne majke. Ellen je tom zlu pokušala dati ime kakvo zaslužuje – najružnije ime kojega se mogla sjetiti – Ida. Još nije bila ni došla na svijet kada je počela ozljeđivati njezinu obitelj…

Dvadeset i pet godina nakon stravične kulminacije zla koje je polako, ali nezaustavljivo izobličavalo i konačno divljački rastrgalo njezino djetinjstvo, Ellen se vraća u kuću užasa, svoj nekadašnji dom. Sa sobom donosi nerođeno dijete iz braka kojeg je sama razorila, ljutnju i krivnju, pitanja bez odgovora i duhove koji još uvijek razgovaraju s njom.

Uvijek se dogodi jedno te isto s knjigama koje me obore s nogu.

Prvo, ne znam od kud da krenem s pisanjem o njima, pa kasnim.

Drugo, ne znam kako da kažem dovoljno pravih riječi kako bih uvjerila čitatelja da ODMAH pojuri po knjigu, a da ne otkrijem previše jer duboko vjerujem da čitatelj mora imati privilegiju sam otkrivati i raspetljavati priču.

Ponekad mi pali, kao što je upalilo s knjigom “Dah koji život znači”, što u caps locku počnem pisati elokventne (i etički ispravne) preporuke kao što su: “ODMAH ČITAJTE OVO! UKRADITE AKO TREBA, ALI ČITAJTE!” Vrijedi i za ovu knjigu, ali ne mogu baš svaku recenziju knjige koja me osvoji svesti na takvu rečenicu.

Treće, najčešće ovakve knjige načnu toliko tema o kojima bih voljela pisati i s vama raspravljati, da bih, da se posvetim svakoj onoliko koliko želim, mogla započeti pisati zaseban blog za svaku knjigu. Tako bi, recimo, postojao samo “Dah koji život znači” blog, “Kameno srce” blog, “Evanesco” blog, “Hausfrau” blog… To ne vodi nikamo.

Ukratko, ne osjećam se sposobnom riječima suvislo dati pravu preporuku za neku knjigu, OVU knjigu. Što je možda onima koji me znaju i koji me prate već samo po sebi dovoljno snažna preporuka. Ipak, pokušat ću.

Autorica Renate Dorrestein odlučila je s nama povesti razgovor o važnoj temi. Nije to mogla napraviti na način da se svi osjećamo lijepo i ugodno, kao da smo bili na nekom uljuđenom predavanju nakon kojeg smo se malo družili s lijepo odjevenim ljudima, a onda produžili doma glatko uhvatiti korak sa svojim životom.

Ne, ona je htjela da odemo doma teturajući, podbuhla lica, vlažnih očiju i izguljena srca, odlučni tražiti imena za sva ona neimenovana zla koja razaraju živote žena i obitelji; odlučni tražiti i koristiti riječi kako bi se iz mraka neznanja na svjetlo spoznaje dovabile misteriozne zvijeri čiju prirodu treba pobliže proučiti, demistificirati, IMENOVATI i, konačno, naučiti obuzdavati.

Kako bi doprijela do nas, Renate Dorrestein progovara nam glasom djeteta – zapravo, plačem djeteta – koje nam se obraća iz svoje “prirodne” pozicije u hijerarhiji obitelji, iz pozicije bespomoćnosti.

Dozvolite da objasnim.

Kako ja to vidim, postoje dva bitna pakta koje svaki čovjek sklapa sa drugom osobom koju voli, s kojom stvara obitelj.

Prvi je onaj “uzimam” i “dok nas smrt ne rastavi”. Drugi je onaj prema djeci koja su plod te prve, slobodnom voljom i ljubavlju odabrane odanosti. I taj pakt ima svoj “uzimam” i svoj “dok nas smrt ne rastavi”, ali u ovome slučaju “štitit ću te vlastitim životom” bi trebala biti prirodna (prirodnija?), nagonska reakcija, koja je dovoljno snažna da se usprotivi onom prvom paktu.

No, ponekad to naprosto nije tako. Ono što poimamo kao prirodno često je zapravo tek naša idealizirano, pomalo i naivno viđenje prirodnog. Stvarno prirodno, doista prirodno je nešto mnogo neukrotivije, mnogo manje predvidivo i često nasumično okrutno.

Renate Dorrestein jedno takvo “prirodno” ovdje pretresa do kostiju. Prirodno je da je svakoj ženi majčinstvo vrhunac postojanja. Prirodno je da se svaka majka veseli svakom djetetu i da svako dijete podjenako voli. Prirodno je da majčinstvo ispunjava majku najplemenitijim osjećajima, čini je zdravijom, otpornijom i povoljno djeluje na njezino blagostanje.

Tako svi mi, odrastajući na ovakvim plitkoumnostima, na nos nabijamo neprozirne ružičaste naočale, a zatim nabijamo glavu u pijesak. I dozvoljavamo da se događaju tragedije.

Da. Mi.

I u tom procesu možemo okrenuti leđa upravo onima koji su najranjiviji – djeci.

Bespomoćnost djeteta u konstelaciji obiteljskih odnosa Renate Dorrestein ne pokazuje samo sudbinom koju namjenjuje svojim likovima (niti ispunjenim i praznim mjestima na nadgrobnom spomeniku u obliku srca). Spisateljski vješto je pokazuje kroz sirove emocije djevojčice-Ellen i žene-Ellen.

Jedna je zbunjena i isprepadana; zna da se u njezinoj obitelji događa nešto nenormalno, nešto čudno. Zna da su stvari kojima iz dana u dan svjedoči krajnje poremećene. Pokušava se igrati odrasle osobe i imenovati svijet oko sebe kako bi ga učinila poznatim, manje prijetećim.

No, djevojčica-Ellen ne može učiniti ništa. Odrasli u njezinoj okolini su nedostupni. Ona je sama. Bespomoćna je jer ne razumije svijet oko sebe. Bespomoćna je jer iz njega ne može sama pobjeći.

Žena-Ellen bespomoćna je pred krivnjom i ljutnjom. Ona već zna što se dogodilo. Ona već zna kako se zove zlo koje je uništilo njezinu obitelj i njezino djetinjstvo. Ona čak zna i tko su glavni odgovorni. No, ona više ništa ne može promijeniti.

Njezin zadatak bio je ispuniti zavjet trećeg djeteta – biti cement i održati obitelj na okupu. To joj nije pošlo za rukom.

Jedino još traga za odgovorom na pitanje – zbog čega njezino ime nije među imenima članova njezine obitelji? A kada jednom sazna odgovor – i to na zadnjoj stranici knjige – njezino srce, kao i srce samog čitatelja (oba već dobrano izmučena do tada), bit će silovito iščupano iz grudi.

Nakon zadnje točke u tekstu ovog romana svim će sudionicima priče, živim čitateljima kao i izmišljenim likovima, preostati samo da pokušaju ponovno stati na noge i doći do daha.

Odbijam više reći o ovoj knjizi. Sve mimo “ODMAH ČITAJTE OVO! UKRADITE AKO MORATE, ALI ČITAJTE!” zapravo je suvišno, ali eto…

Renate Dorrestein će vam pripovijedati o jednoj važnoj temi iz Ellenine sadašnjosti i Ellenine prošlosti, a način na koji piše onemogućava ikome od nas koji smo knjigu pročitali da vam je predstavimo ili prepričamo. Proces spoznavanja kako radnje tako i glavne teme koju njome problematizira, zahtijeva od čitatelja najizravniji i najintimniji mogući kontakt s tekstom. Idealno, onaj bez posrednika. Ja sam se kao bloger tu ugurala pišući svoj osvrt o ovoj knjizi, ali nastojala sam napraviti što manje štete.

Nekako mislim da bi mi najpametniji potez bio za jedno godinu dana, kada budem bila u dovoljnoj mjeri sigurna da je većina onih koji su ovu knjigu žarko htjeli pročitati to i učinili, napisati novi blog-post o svemu onome o čemu sam još htjela pisati, a ne mogu sada jer bih otkrila previše…

O tom potom.

Do tada, molim vas, pročitajte ovu knjigu. I pobrinite se da sjedite dok je budete čitali.

Da, normalno je nakon čitanja par dana hodati okolo razrogačenih očiju i s privremenim gubitkom sposobnosti artikulacije.

Hvala vam na strpljenju i povjerenju!