Jednom davno, kad sam bila jako trudna (otprilike šest mjeseci trudna), moj dragi je bio pozvan na jednu momačku večer. U automobilu koji se kretao prema GPS koordinatama ugovorene fešte bila sam i ja. Moj zadatak je bio pratiti cestu, nakon iskrcavanja vratiti auto kući i onda tamo negdje oko 3 sata iza ponoći doći po svog dragog.

Sama sam se ponudila. Ne zato što sam nešto posebno velikodušna osoba niti sam pretjerano paranoična i posesivna. U trudnoći me mučio sindrom nemirnih nogu, pa ionako nisam puno spavala.

Ovaj dio koji slijedi je bitan. Dakle, da bi se došlo u leglo ritualnog bluda i nemorala, krenuti treba iz centra grada u smjeru istoka.

I voziti.

I voziti. Voziti jedno 30-40 minuta, ovisno o gužvi na cesti i onda se dođe u Dugo Selo. I onda se produži ravno, pa se još malo vozi i vozi, zavoj onaj, okuka ona, još malo naprijed, “za 400 metara skrenite ulijevo” i onda ste, službeno, u Pizdi Materinoj. Zapravo, mjesto se zove Štakorovec, pa se nemam potrebu ispričavati što sam ga preimenovala.

I onda voziš po toj Pizdi Materinoj jedno 15-ak minuta i zatim, pored nekakvog zahrđalog građevinskog stroja skreneš lijevo na makadamski put.

I onda ravno i gore u neko brdo, između kuća za koje se čini da su napuštene negdje u vrijeme kada se i zbiva radnja Ivaniševiševe nove knjige.

I onda u šumarak koji prerasta u šumetinu, u kojoj se makadamski put pretvara u razrovanu zemljanu stazu po kojoj ne možeš ići brže od 30km/h ni da hoćeš. Dok poskakujemo u autu, dečki se preznojavaju zbog stanja u kojem će ostati amortizeri.

Nikome nije ni na kraj pameti u kakvom stanju ću ja, koja sam već u drugom stanju, završiti i kako ću se vratiti doma.

Ako sam dobro shvatila Ivaniševićevu novu knjigu, u jednoj takvoj… ah… vukobludionici događa se radnja njegove nove knjige, “Klanjam se”, i to tamo negdje tridesetih godina prošloga stoljeća.

To je mjestašce koje je toliko daleko od prijestolnice kraljevine da svi nekakvi politički, ekonomski, kulturni impulsi koji započnu u epicentru kraljevine vjerojatno onemoćaju i nestanu puno prije nego što stignu do njega.

U takvom jednom mjestu postoji jedan načelnik (Ladislav), jedan svećenik koji gura dječja kolica puna lokalnog piva, jedan šef policije (Alojz)… Jedino čega nema, čini se, jesu kriminalci.

Jedino, znate, eto, ima taj Jaroslav… A ni njega više nema. Kažu da je (opet, po tko zna koji već put) pobjegao iz privatnog sanatorija i nitko ne zna gdje je. Brat, Ladislav, je zabrinut. Svaki put kada bi pobjegao, Jaroslav bi izvodio cirkuse koji bi zasigurno došli i do prijestolnice, da Ladislav nije koristio svoj načelnički utjecaj da presretne glasine.

Dok su se u mjesnoj gostionici dovijali kako riješiti lokalnu krizu, dogodila se jedna mnogo šira, značajnija i zlokobnija…

“Što ne mogahu uredbe i proglasi, učinila je sablja.”

Kad vlast silom preuzme vojska, dogodi se, jel, državni udar ili puč. Oni koji su do jučer u novinama slavljeni i uzdizani, danas se već nazivaju neprijateljima, tiranima, opresorima, a kako ih se najčešće ne može sve jednim udarcem smaknuti, pretpostavlja se da se “relikti sramne prošlosti” počnu skrivati. A gdje?

Pa tamo gdje nitko ne gleda, u glavnom, pa kad netko i krene u potragu, odjednom počne šuškati, njuškati i prevrtati kamenje i oko udaljenih vukobludionica kao što je, recimo, Štakorovec…

I tako vam onda ljudi, koji su do jučer svoje uloge i svoje titule smatrali tek ceremonijalnima shvate da se od njih očekuje da nekako svoju lojalnost novom sistemu i dokažu. A kako? Najčešće tako što će pokazati revnost da pomognu novoj vlasti pohvatati izdajnike. A gdje će ih tražiti? Gdje god ih se može naći, naravno, a što bi ih se tražilo tamo gdje ih možda i ima, kad čovjek može biti praktičan i potražiti ih na onoj istoj klupi na kojoj je s njima do jučer sjedio i pio Medvjeđu pjenu…

A kada se jednom na kvazipolitičku pozornicu neke zabiti postavi takva jedna suluda predstava, nije neobično da u čitavoj budalaštini na kraju kao okrutni kolovođe ili tek bezazleni zabavljači i spretni obmanjivači, isplivaju upravo oni kojih se narod do jučer sramio i proglašavao ih neuračunljivima ili ih sažalijevao… Tako je barem meni moj tata pričao, da to najčešće tako bude. 

A čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao jer, eto, povijest se ponavlja i svaka politička epizoda neke države izgleda poput partije šaha u kojoj se ne mijenjaju nužno samo pozicije figura na ploči, već se, u odnosu na položaj kralja i kraljice, mijenjaju i atributi pojedine figure; ona koja je do jučer bila konj sad je, možda, kraljeva desna ruka. I da stvar bude još uzbudljivija, neprijateljske figure ne nalaze se više samo s one strane ploče…

Sjećam se da sam, kada sam pročitala prvih par poglavlja ove knjige, napisala da me stilom pisanja i blago ciničnim načinom karakterizacije – a možda i karikiranja – likova, Ivica Ivanišević podsjeća na Ivu Brešana.

Prvi dojam me nije prevario; premda nema sumnje da Ivica Ivanišević ima svoj prepoznatljiv i originalan stil, na moju sveopću radost, ima u njemu tragova Ive Brešana. 🙂 Likovi iz ove knjige kao da doista jesu potomci onih iz knjige “Ispovijedi nekarakternog čovjeka”. Elegantna satira, srećom, ima svojih šampiona i u našoj generaciji. 🙂

Dobra vijest je, također, i da barem neki od nas nađu put od Štakorovca do civilizacije. Dva puta. 🙂