Kada se Ellen zaljubila u Patricka, znala je da će njihova zajednička veza uključivati neke “dodatke” – primjerice, sina iz prvog braka, kojeg je Ellen već zavoljela i koji, srećom, nije bio nezadovoljan njome.

 

Ono čemu se Ellen nije nadala je da će Patrick u njihovu romantičnu vezu dovesti još nekoliko osoba…

—o—

 

Ellen zna da Patrick ima uhodu; Saskia je njegova bivša djevojka s kojom je prekinuo vezu prije tri godine i volio bi kada bi Saskia taj prekid konačno počela shvaćati kao finalan. Ellen tom činjenicom nije ni zgađena ni ustrađena; naprotiv, Ellen je zaintrigirana. Kako ne bi bila? Ellen je hipnoterapeut i kao osoba koja se bavi tuđim psihoemocionalnim svjetovima jako je znatiželjna; kada zamišljate uhodu, zamišljate vjerojatno sredovječnog muškarca buljavih očiju koji teško diše i skriva se po grmlju. Ne zamišljate elegantnu, uspješnu damu. Kakva je to Saskia osoba? Kakve su uopće osobe koje nekoga uhode? Kako to sebi objašnjavaju?
Ono što Ellen ne zna jest da je u protekle tri godine Saskia njena klijentica, skrivena ispod izmišljenog imena.
Kako Ellenina i Patrickova veza postaje ozbiljnija – čekaju dijete, počinju zajedno živjeti – tako Saskia postaje intruzivnija, nametljivija; otkriva sve više i svoju prisutnost i svoje namjere.

 

—o—

 

No, kako Ellenina i Patrickova veza napreduje, Ellen otkriva da se na neki način za Patricka mora nadmetati ne sa jednom, nego sa dvije žene! Naime, Patrickova pokojna supruga, Colleen, je neisprativ gost u njihovim životima; njeno ime se uvuče u sve razgovore, u sva sjećanja, u sve što njih dvoje zajedno čine. Čini se kao da ništa u njihovoj vezi nije novo i jedinstveno – Patrick je to već prošao s Colleen ili je Colleen to radila drugačije/bolje. Ellen ne može sakriti ni samoj sebi da je to sve više smeta. U usporedbi s Colleen, Saskia se čini bezazlena! Saskiu Patrick barem svjesno želi zauvijek protjerati iz svog života, iako ne može. Colleen je, s druge strane, u njegovom svijetu zauzela jednu cijelu vlastitu prostoriju u koju nitko drugi nema pristup niti može poremetiti njen polubožanski status. Da, misli Ellen, lako ju je toliko idealizirati – umrla je prije nego što je stigla napraviti gomilu ljudskih i partnerskih pogreški, prije nego što je mogla postati dosadna i obična.
Je li se i Saskia morala boriti s Colleen kada je bila u vezi s Patrickom? Je li on i pored njom toliko spominjao bivšu suprugu? Kako se ona nosila s time? Bi li joj, možda, mogla udijeliti i koji savjet?

 

 

S vremenom, kako Ellen proživljava uobičajene frustracije partnerskog života s Patrickom, počinje se pitati i interesantnija pitanja – voli li ona Patricka više nego što ga je Saskia voljela? Bi li ona ikoga tri godine uhodila i čekala? Je li ikada ikoga toliko voljela? Voli li Patricka toliko?
Kako je knjiga organizirana u poglavlja koja nam naizmjenično dovode i Ellen i Sasiku kao pripovjedačice, užasno je zabavno i zanimljivo pratiti njihova razmišljanja i poglede na situaciju u kojoj su se našle.
Saskia se čini bezazlenom, simpatičnom i slatkom u svojoj zaluđenosti Patrickom. Njena razmišljanja o svemu što se događa nam zvuče tako razumno, čak i plemenito. Ali njeni potezi su ono što podiže jezu i napetost u cijeloj priči i dovodi čitatelja na rub stolca. No, hoće li Saskia uvijek ostati tako bezazlena?
Na kraju krajeva, Saskia vidi samo jedno moguće razrješnje ove situacije.

 

 

Do kada će Saskia trpjeti Patrickovo opiranje? Do kad će Ellen mirno trpjeti njeno zadiranje u njihove živote? Dokle će se Patrick opirati? Što će učiniti? Koja od tri žene – trudne, lude ili pokojne – će na kraju biti ona koju neće moći napustiti?
Ono što je meni bilo najzabavnije u knjizi je to da bih vam mogla izvući komade teksta koji sadrže Ellenine i Saskijine unutarnje monologe i da biste sigurno počinili mnogo pogrešaka kada biste ih morali razvrstati u dvije hrpe. 🙂 Zgodan trik gospođe Moriarty; s jedne strane imamo hipnoterapeuta, nekoga čiji bi unutarnji monolozi trebali blistati od mentalnog zdravlja, a zateknemo se kako se čudimo i njenim razmišljanjima i njenim potezima; s druge strane imamo bivšu djevojku koja ne može prestati s jednim patološkim ponašanjem, ali njena objašnjenja nam zvuče tako zdravorazumski da bismo s njom počeli u potpunosti suosjećati, samo da nema tih njenih poteza zbog kojih nam trnci zaplešu po vratu. 🙂 Jako zgodno.

 

Knjiga ima mnogo veseliji ton od “Suprugove tajne” i nešto mi je razvodnjenija kada je u pitanju napetost i neizvjesnost. Voljela bih pročitati i sve njene ostale knjige, pa da ovoj knjizi, barem u svojoj glavi, dodijelim pripadajući rang.

 

 

Kako sama autorica kaže, ovo je priča o zamućenim granicama između ispravnog i pogrešnog, koju svi mi ponekad prijeđemo objašnjavajući (lažući?) sebi da je to zbog upravo zbog ljubavi.