Marina Petrovna imala je četvero djece i znala je da, premda ih je sve duboko voljela, niti jedno od njih nije ONO dijete, ona curica, koju je zaista htjela, koju je čekala…

Zimske noći su duge i hladne u šumama dalekog sjevera, a kada se obitelj u mraku okupi oko ognjišta, treba nekako provesti to dugo, jednolično vrijeme. A može li biti boljeg načina da se ispuni hladni mrak već pričanjem priča punih magije i mitova?

Prije nego što je četvero djece donijelo odluku o tome koja će im se priča pričati, njihova majka, Marina Petrovna, sjedne do njih i zatraži priču o Mrazu, Morozoku, demonu, kralju zime i Marfi, djevojci koju je njezina maćeha odlučila udati za njega i poslala je duboko u šumu, usred zime, kako bi je Mraz odnijeo zauvijek…

No, Marfa se vratila, a sa sobom je donijela pravo bogatstvo – drago kamenje, plemenite kovine i raskošne tkanine. Nagrada koju joj je demon poklono za hrabrost i dobrotu.

Marina Petrovna nikada nije govorila o svojoj majci, ali željela je kćer baš kao što je bila ona. I osjetila je kada je to biće propupalo u njoj. I znala je da cijenu koju mora platiti za život svoje kćeri.

Vasilisa Petrovna bila je ružno dijete; pregolemih očiju usađenih na drsko lice kojima se nikada nije skanjivala bilo koga gledati izravno i bez plahosti i srama koji se od dobro odgojene djevojčice očekuje; vitka i brza, uvijek više raspoložena otrčati u šumu u bilo koje doba dana, nego provoditi naporne sate u društvu starijih žena i njihovih beskrajnih i beskrajno dosadnih kućanskih poslova.

No, kako je Vasya odrastala, počela je uviđati da je u ovome svijetu čeka jedna od dvije budućnosti; ona supruge i majke koja će život proživjeti između postelje za rađanje i peći za kuhanje ili ona žene zatvorene iza samostanskih zidina.

Do toga, pak, ima još puno vremena, misli Vasya, za druženje sa svojom braćom i sestrama, životinjama i sa svojim šumskim prijateljima koji nisu ni ljudi ni životinje i koje, čini se, ne vidi nitko drugi osim nje.

Djeca trebaju majku, pa se u neko vrijeme Vasyin otac ponovno oženi. Anna Ivanovna je čudna žena; mrzovoljna i pobožna, koja ili urla iz ljutnje na sve oko sebe ili iz straha jer… jer… Jer je mislila da će im pobjeći ako ode daleko na sjever. Jer je mislila da ih tamo neće vidjeti. I jer je shvatila da ih na sjeveru, u toj kući u kojoj je postala gazdarica, ima više nego igdje…

I Vasya ih se ne boji.

Kakvo je to dijete? Zar nitko ne zna kakvu nesreću i prokletstvo će to dijete dovući u njihove živote, ako netko nešto ne poduzme?

Dok Vasya i dalje bezbrižno hoda svojim šumama i razgovara sa svojim životinjama, i sama osjeća da se nešto mijenja, da nešto čeka, da nešto prijeti. No, Vasya ne zna tko dolazi u selo. Ne zna što joj sprema Anna Ivanovna. I ne zna da njezina dojilja, stara žena koja im je čitavo djetinjstvo pričala priče, koja im je bila druga majka još dok je Marina bila živa, čuva talisman koji je Pyotr Vladimirovich obećao dati svojoj najmlađoj kćeri u zamjenu za život svoga sina?

Ne zna da stara Dunya noćima u snu razgovara s onim tko je Vasyi taj talisman namijenio i da godinama odgađa dati djevojci ogrlicu. Ali vrijeme se bliži…

S dolaskom jednog drugog boga, u liku prelijepog Konstantina, stari bogovi ruskog sjevera se bude dok zaštitnici kućnih ognjišta slabe i umiru.

Postoji li itko tko se može suprostaviti i jednima i drugima?

Iako mi je ova knjiga već mjesecima boravila na to-read listi, kada sam vidjela vijest da će Vladimir Cvetković Sever za svoju Mitopeju prevesti ovu priču, zaključila sam da je došlo vrijeme da se malo prekroje rasporedi na tom popisu.

I tako mu sada mogu ostati vječno zahvalna što mi je ova knjiga bila most iz 2017. u 2018. godinu i što mi je je ovu zimu učinila nezaboravnom.

Toliko se toga može čitati u knjizi “Medvjed i Slavuj”; možete čitati jednu rekonstruiranu povijest srednjovjekovne Rusije, jedne Rusije iz narodnih predaja, mitologije i bajki, onakve kakva je bila prije nego što je postala Rusija koju znamo danas i one koju ne možemo poznavati nikako drugačije nego putem mašte.

Možete čitati sličicu o tome kako je u tim krajevima u ono vrijeme izgledao sraz starih, paganskih slavenskih vjerovanja i kršćanstva. Kako bi ispričala ovu priču, autorica Katherine Arden izvukla je mnoge likove iz stare ruske povijesti i iz ruske mitologije i bajki koje su pisali A. Puškin i A. N. Afanasjev i postavila ih na šahovsku ploču svoje knjige.

Možete, ako ste djevojka ili žena, ovu priču čitati kao pravo (i u pravo vrijeme pristiglo) nadahnuće za sve odluke koje se tiču bespogovnornog slijeđenja vlastitog puta, vlastite prirode i vlastitog srca. Teško mi je, prisjećajući se knjiga koje sam čitala unatrag godinu-dvije, dosjetiti se boljeg uzora.

Od prvog dana svoga života bila je drugačija; sanjala je drugačije, planirala je drugačije, odlučivala je drugačije, govorila je drugačije, gledala je drugačije od bilo koga drugog iz svog sela. I, naravno, nema onoga tko nije mislio da će je to prije ili kasnije uvaliti u goleme nevolje.

U svojoj divljoj i plemenitoj prirodi utjelovila je takvu jednu nesputanu vitalnost kakvu bi čovjek volio češće susretati u ljudima, pogotovo u ženama, pogotovo u vlastitoj djeci.

Nije li, i dan danas, glavna okupacija mnogih ona kako ženu staviti na svoje mjesto, kako je ukrotiti, kako joj brakom i djecom “pomoći” da pronađe svoj pravi centar, svoju pravu prirodu, svoju pravu svrhu, kako joj uskratom prava na raspolaganje samom sobom dokazati da je štitimo od same sebe?

Nije li i danas žena koja sve hoće po svojim pravilima netko tko stalno izaziva glavobolje, velike i male iritacije, ali i zabrinutost nad sudbinom društva, moralom i mentanim zdravljem djece – ajmo još dalje, u još veće apsurde – netko tko izaziva bojazan za budućnost i zemlje i neba i čovječanstva i svijeta kakav poznajemo?

Nije teško zamisliti što se onda događalo ženama koje su sanjale i vidjele drugačije. Zamislite da imate nekoga tko je uvijek neposlušan, uvijek nepokoran, uvijek prkosan. Zamislite da imate zajednicu čija je egzistencija tako snažno oslonjena na milsot i nemilost klime i prirode. Zamislite da surovost prirode zajednicu muči temperaturama, nevremenom koje uništava usjeve i zbog kojih se umire od gladi. Zamislite da članovi obitelji umiru preko noći od studeni, od gladi, od bolesti kojih do prije dva dana nije bilo.

Čovjek prije ili kasnije želi naći krivca za svu nesreću koja se događa. Možete li zamisliti gdje je krivca najlakše pronaći? Možda baš tamo gdje je već usmjerena čovjekova ljutnja, zamjeranje, nestrpljenje, možda i zavist?

Upravo ovo je Katherine Arden tako lijepo opisala u odnosu prekrasnog sveštenika Konstantina, koji je došao u Vasyinu zabit kako bi spasio ljude i priveo ih novom Bogu. Svojim glasom, svojom ljepotom, uspjelo mu je ono što mu je uspijevalo posvuda – prenijeti slavu i snagu novoga Boga među ljude koji su, ako su uopće u išta vjerovali, vjerovali u krive bogove.

No, Vasya pred njim ne spušta ni glavu ni pogled. Nju ne uspijeva pridobiti ni slomiti. Naprotiv, on je taj koji ne može misliti ni na što drugo osim na nju; on je taj koji nad njom nema nikakvu moć, a ona nad njim nema milosti, pred njim nema pokornosi.

“It is a cruel task, to frighten people in God’s name. I leave it to you.” She hesitated and added, very softly. “However, Batyushka, I am not afraid.”

Možete, konačno, čitati ovu priču samo kao bajku, samo kao još jednu u nizu knjiga koje prepričavaju stare mitove. Možete pokušati barem. Sigurna sam da će vam se, kada je jednom krenete čitati, potpuno oteti iz stiska svih očekivanja. Baš kao Vasya.

I sigurna sam – a iza ove izjave stavljam svu svoju reputaciju i svoj dobar glas, ako ga još imam – da ove zime nećete čitati knjigu od koje će vam srce jače i strastvenije lupati.

I sigurna sam da ćete željeti još i još i još! Srećom, Katherine Arden nije George R. R. Martin, i dva nastavka ove priče već su napisana; ako sam se dobro informirala, oba će biti tiskana ove, 2018. godine.

“The Winter si Coming” krilatica je obogaćena za jedno sasvim novo značenje i knjige odlaze u pravo vrijeme da ispune rupu koja u 2018. godini zjapi pred nama, ljubiteljima serijala “Igra prijestolja” – nema ni serije, nema ni nastavaka knjiga. Gospodin George R. R. Martin duguje jedno veliko “hvala” Katherine Arden.

Kako bih voljela kad bi bilo moguće nekako Vasyu uvesti u Westeros i staviti je uz bok kraljici Daenerys; nema toga što te dvije ne bi pokorile.

“All my life”, she said, ‘I have been told ‘go’ and ‘come.’ I am told how I will live, and I am told how I must die. I must be a man’s servant and a mare for his pleasure, or I must hide myself behind walls and surrender my flesh to a cold, silent god. I would walk into the jaws of hell itself, if it were a path of my own choosing. I would rather die tomorrow in the forest than live a hundred years of the life appointed me.”

Jedva čekam hrvatski prijevod. Stiže nam još ove zime. 🙂

Ali stiže u samo 500 primjeraka… Ja svoj imam, a vi? Ne, nije ovo plaćena recenzija niti je ovo izlizani marketinški slogan. Mrtva ozbiljna vam preporučujem; get it while you can. Pogotovo ako u sebi želite oživjeti strast da živite neukrotive i neustrašive.