Na prohladan jesenski dan, negdje potkraj 17. stoljeća u Amsterdamu, osamnaestogodišnja Nella Oortman dolazi na vrata svog budućeg doma, kako bi započela život supruge poznatog i imućnog trgovca, Johannesa Brandta. Već od prvog dana, Nella u novom kućansvu nailazi na mnogo toga što nije očekivala, mnogo toga s čime se mora pomiriti: suprug je ljubazan, ali distanciran; njegova sestra, Marin, je stroga, nepristupačna i gazdarica kućanstva, nesklona prepustiti uzde mladoj supruzi svoga brata. I sama kuća, čini se Nelli, odbija joj otkriti svoje tajne i primiti je potpuno u svoje krilo, uputiti je u tajnovite odnose njenih neobičnih stanara.

Nella kao svadbeni poklon od svog supruga prima skupocjeni ormarić, umanjenu maketu njihovog doma. Kako bi opremila tu malenu kuću, Nella angažira, putem pisma, minijaturista. Uskoro joj počinju pristizati paketići, no oni sadržavaju mnogo više od onoga što je Nella naručila – zagonetne poruke te minijature koje Nella nije tražila, koje nitko tko nije intimno upoznat sa kućom ne može poznavati i koje počinju pričati uznemirujuću priču…
Johannesov poklon i figurice koje šalje minijaturist pomažu Nelli naslućivati opasne tajne i još opasnije istine o ljudima s kojima živi. Amsterdam, grad u koji je došla iz svog malenog sela, je bogat, trgovinom preporuđen grad, no istovremeno je život građana strogo kontroliran religijom. U tom okruženju, gdje novac i strogi moral određuju sudbine građana, biti drugačiji znači narušiti moralno taknje društva; ni oni koji su bogati i zaslužni za prosperitet Amsterdama, kao što je to Johannes Brandt, nisu sigurni.

—o—

“Ja sam Jessie. Kroz svoje dvadesete godine radila sam kao glumica i kao pomoćnica upravitelja u Londonu. Dok sam to radila, potajno – ili ne tako potajno – ako nisam dovoljno brzo spustila Wordov document – napisala sam knjigu.”

Jessie Burton, 32-godišnjakinja, napisala je ovo čarobno, ganutljivo remek-djelo koje mene toliko podsjeća atmosferom (ne i temom, barem ne potpuno) na “Djevojku s bisernom naušnicom”. Kao u “Djevojci”, i u “Minijaturistu” imamo Johannesa na čelu obitelji, imamo i Corneliu, ali u drugačijim ulogama, a imamo i činjenicu da su oba Johannesa više opsjednuta nekim svojim drugim potrebama nego djevojkama koje stoje ispred njih i maštaju o njima… Ipak, Johannes Brandt mi je puno, puno draži od Vermeera. 🙂
Picador je knjigu objavio prvi puta u 2014. godini u Ujedinjenom Kraljevstvu, a Harper Collins iste godine u SAD-u i Kanadi. Tijekom ove godine, knjiga će postati dostupna na još 33 jezika. Knjigu “The Miniaturist” je Waterstones proglasio knjigom 2014. godine, a izvrsna prodaja knjige dokazuje neopadajuću popularnost.

—o—

Od prvog trenutka kako je stupila od svoj novi dom, Nella se ne osjeća dobrodošla, ne osjeća kao da je stigla nekamo kamo ikada može pripadati. Nelli je jasno kako će neka svoja očekivanja od života u Amsterdamu morati odmah ostaviti na pragu.
Nella nije iracionalna; jasno joj je da to nije bio brak iz ljubavi. Brak je dogovoren i za Nellu predstavlja najbolju nadu da utekne teškom životu u provinciji te da i ona i njena obitelj koju ostavlja u Assendelftu steknu materijalnu sigurnost koju su narušili dugovi u kojima ih je ostavio Nellin pokojni otac. 

No, iz dana u dan, čini se, mora se odricati sve većeg dijela svojih očekivanja od braka i svoje uloge supruge, onako kako je ona to zamislila. Postaje joj jasno da, iako je brak dogovoren, motivi iza toga su bili mnogo veći i složeniji nego da se bogatome trgovcu u četrdesetim godinama nađe mlada i zdrava supruga. Već tog prvog dana, u njen novi dom je ne dočekuje suprug – Johannes je odsutan, i takav će i ostati; što tijelom, što srcem. Dočekuje je njegova ozbiljna, dostojanstvena sestra nepoštednog jezika.

Kako bi joj se djelomično iskupio za prijevremena razočaranja bračnim životom, Johannes joj poklanja nešto što je u to vrijeme bila i tradicija, ali i dokaz statusa i bogatstva – minijaturnu repliku njihovog kućanstva, sve u nadi da će to njegovu mladu suprugu malo oraspoložiti i na neko vrijeme zaokupiti.
Nella, pak, ne može ne primjećivati čudne odnose u kući. Ne može ignorirati neobične zvukove koji noću ispunjavaju kuću. Sve je svjesnija da živi u nekakvom gnijezdu tajni koje nisu za njene oči i uši.
Malene figure koje naručuje od minijaturista su vrlo kratko vrijeme distrakcija i zabava; uskoro stvari postaju vrlo čudne.

Malene, savršene replike koje minijaturist šalje Nelli u početku su tek savršen odraz njihovog života i doma, no s vremenom kao da naviještaju događaje koji dolaze. Iako Nella, uznemirena ovime, pisanim putem moli minijaturista da obustavi slanje figura koje nije naručila, paketi i dalje pristužu. Nella ne može a da ih ne otvori i zle slutnje samo rastu.
Nezadovoljna neispunjenim bračnim životom, Nella bi davno pregazila ponos i vratila se svojoj majci u Assendelft, no nemoguće joj je napustiti misterij minijaturista – želi doznati tko je osoba koja se skriva iza poruka i minijaturnih predmeta, osoba koja – čini se – ima nadnaravan uvid u najintimnije dijelove njihovih života i odnosa. Nelli samo nije jasno je li minijaturist neka vrsta proroka i pokušava li ih upozoriti na opasnosti prema kojima svi skupa srljaju, ili je maliciozni graditelj njihove propasti?

Nella pod svaku cijenu želi raspetljati sve tajne o koje se sapliće, što unutar zidova svoje nove kuće, što vani, na ulicama svoga novog grada. No, što ako se ispostavi da je jedini način da nastavi živjeti i da sačuva ljude do kojih joj je stalo – da zaboravi na razotkrivanje i nauči, kao i svi oko nje, vještinu požrtvovnog skrivanja?
—o—

Iako se na prvi pogled čini da je ovo priča o Johannesu Brandtu, o tome kako ni oni najbogatiji i najmoćniji nisu nedodirljivi, zapravo je to priča o dvije žene. Lažem, zapravo o tri žene. Lažem opet, definitivno je priča o više žena. Svaka od njih je toliko različita od ostalih, ali povezuje ih nekoliko stvari: svaka sanja o svojoj vrsti slobode, nijednoj od njih tu slobodu nije moguće ostvariti pod vlastitim uvjetima u represivnom društvu u kojem žive i, posljednje, one ipak pronalaze načina da žive onako kako žele živjeti, premda je cijena tog života vrlo visoka.
Knjiga stotinu i jedne tajne; tko je i kakav je zapravo Johannes; zbog čega, kada god odu u grad, stanovnici Amsterdama bulje u stanare kuće Brandt kao u duhove; zbog čega se Marin njima prikazuje kao jedna osoba, kada je u privatnosti svoje neobične male sobe netko sasvim drugi; tko je minijaturist i što želi od Nelle; kako to da toliko dobro poznaje tu kuću i odnose njenih stanara?
Šalje li dobronamjerna upozorenja ili namjerno uživa u ruganju Nelli, poručujući joj da o tajnama kuće zna mnogo više nego ona koja u toj kući treba biti gazdarica? Nastoji li ih zaštititi ili uništiti?
 
—o—

Jessie Burton je oživjela Amsterdam u zlatno doba ekonomskog procvata, koje je istovremeno doba rigidne kontrole građanskog života od strane religije. Na nezaboravan način postavila je niz pitanja koja su i dan danas još uvijek jednako važna, ako ne i važnija.
Može li za žene postojati sreća i izvan braka, u vlastitim pozivima i snovima, ako one tako osjećaju, i koja je cijena koju za to u društvu moraju platiti?
Što kada institucije koje se brinu za očuvanje morala društva čine to nauštrb osobne slobode i čak egzistencijalnog boljitka za svakoga tko tom društvu pripada? Tko im daje to pravo i do kada?
Koliko je opasna kombinacija pohlepe i moći, pogotovo kada se spoje u rukama malog broja nedodirljivih pojedinaca, i to baš onih koji se licemjerno brinu za čistoću savjesti i duše onih na čijim leđima žive kao paraziti?

Ako naš život i naše javno djelovanje obogaćuju društvo u kojem živimo i pridonose boljem životu svakoga tko u njemu živi, zbog čega nemamo pravo na private radosti koje nikoga drugoga ne čine nesretnim?
Ovo je prekrasno napisan roman koji govori o velikoj temi: kako biti sretan ako tvoja sreća leži izvan granica dopuštenog koje je povuklo društvo u kojem živiš?
Čini se da će se po knjizi snimiti i serija…
Bravo, Jessie! Bravo, bravo, bravo!
Dragi ljudi, budite spremni upoznati vašu, ako već ne najdražu, onda sigurno među 5 najdražih knjiga 2015. godine. 🙂