Divan naslov, nije li?

Kad ga jednom ugledaš, ne možeš se ne vraćati knjizi koja ga nosi. Kome govori autorica; sebi ili čitatelju? Poziva li nas na razgovor, upozoravajući nas da, ako pristanemo, pristajemo na sve ili ništa, i da ona neće biti odgovorna za ništa od onoga u čemu se prepoznamo? Obraća li se autorica čitatelju uopće?

Možda je ovo rečenica koju je neki od likova uputio drugom liku? Možda je ovo misao koju je netko pomislio kao upozorenje samome sebi? Možda su ove riječi pisale negdje, a netko iz priče ih nije vidio na vrijeme?

Zanimljivo mi je bilo, dok sam čitala, primjećivati koliko različitih ritmova u pisanju, u plesu s čitateljem, Suzana Matić ima. Pokaže vam na trenutak nešto zamamno i intimno, pa vam na trenutak otkrije da zna gdje vas i što vas točno boli; onda vam prišapne nešto jezivo i čudno, ružičastim i svjetlucavim riječima vam kaže nešto što ste navikli čitati sa zebnjom u srcu i teškim mislima iza kapaka.

I taman kada kao čitatelj kažete: “Da, želim voditi ovaj razgovor!”, Suzana Matić odleprša nekamo kamo je ne možete odmah pratiti jer vam treba nekoliko trenutaka da procesuirate promjenu.

Ili, obrnuto, priča vam staloženo i mirno, priča vam o svakodnevnom i poznatom, priča vam o monotonim i neuzbudljivim, a tako poznatim dijelovima života i onda vas ostavi nasamo s fantomom kojeg je, dok vas je hipnotizirala, dozvala da vam priđe s leđa.

Taj svoj pjev zaigrane, a neuhvatljive sirene zadržava se u svakoj njezinoj priči, a nema priče iz koje nisam napisala rečenicu ili dvije koje mogu zamisliti uokvirene na zidu neke prostorije u svom stanu.

Isto tako, voljela bih napomenuti da je meni trebao malo navikavanja na čitanje ovakvih priča – u rukama su mi se obrtale poput novčića; čas bih vidjela kratku priču, čas bih vidjela poeziju, a svaka od priča bi mijenjala svoju prirodu i u odnosu na druge priče iz zbirke, ali bi se promjena događala i na različitim mjestima unutar iste priče.

Povremeno mi je bilo teško pratiti misli; povremeno sam imala osjećaj da i nije moje da priču pratim – moja pretpostavka jest da spisatelji i spisateljice pišu dobrim dijelom radi sebe, radi neke vlastite potrebe, radi djelovanja koje pisanje priča ima prvenstveno na njih same i da zbog toga ne moramo razumjeti baš svaki guštik asocijacija i aluzija u koji mi, čitatelji, u njihovoj knjizi ušetamo. Barem ne sada i ne odmah i ne sve odjednom.

Zbog toga, mislim, čitanju ove zbirke treba u pravom raspoloženju; sabrano, kada nam se ne žuri knjigu što prije probaviti, već kada imamo vremena za spore refleksije i strpljivo slušanje; kada razmišljam o idealnim meteorološkim uvjetima za čitanje ove knjige, rekla bih da bi se uklapala u nepomična ljetna poslijepodneva, kada čovjek lovi svaku svježiju sjenu u vlastitom stanu i kada bi najradije samom Suncu rekao: “Ne naginji se unutra…” 🙂

Ovih trinaest priča bilo je moja “prva Suzana Matić”; bit ću iskrena i priznati da ne znam jako puno o njezinom opusu, a čak i letimičan pregled njene kratke biografske crtice na kraju knjige kaže da on nije ni mali ni nezapažen. Mogu skromno i skrušeno reći da sam za “Koliko sam puta okidala s boka” i čula, u jednom razdoblju čak i poprilično često. Kada pogledam godinju objavljivanja tog naslova, točno znam da sam te godine bila okupirana sasvim drugačijom literaturom i da sam slabo marila za domaće autore.

Srećom, došlo je vrijeme da se i to polako mijenja; zanima me koja će mi imena za jedno 5-10 godina ostati usađena u srce kao najdraža, kao ona čijoj ruci i mašti vjerujem. 🙂

Idem sada na svoj Chanel tekući puder nalijepiti naljepnicu i na njoj napisati MEMENTO MORI; kriva je priča “Sve je to, mislim, život”. 🙂