Malo ljudi se može pohvaliti da živi u savršeno uređenom društvu, gdje je svakome savršeno jasno gdje mu je mjesto i kako je bilo koji pripadnik društva savršeno siguran. Barem dok se ponaša savršeno.

Celestine North je sretna u svijetu u kojem živi. Pravila su sasvim jasna; kriminalci idu u zatvor, o tome nema zbora, no ne trebaš teško prekršiti zakon – namjerno ozlijediti ili ubiti – kako bi iskazao ponašanje kojim štetiš društvu. Jasno je da postoje ljudi koji kradu, lažu, donose pogrešne odluke te na mnogo drugih načina krše pravila društva koja služe tome da svi žive u savršenom skladu.

U svakom društvu postoje ljudi koji su nesavršeni, i svi oko njih trebaju znati tko su oni i na koji način su oštetili društvo. Zbog toga se na njihova tijela žigošu.

Oni koji su lagali, žig do kraja života nose na jeziku. Oni koji su donosili pogrešne odluke žig nose na sljepoočnici. Oni koji su ukrali od društva, svoju nesavršenost će pokazivati žigom na desnom dlanu, a oni koji su prekoračili društvena pravila pamtit će to po žigu na tabanu. Oni osuđeni za izdaju, žig će nositi na prsima, iznad srca.

Glavni sudac Vijeća koje je zaduženo za suđenje i osuđivanje Nesavršenih, gospodin Bosco Crevan, obiteljski je prijatelj. Njegov sin, Art, Celestinein je dečko, tako da Celestine iz prve ruke zna koliko rad Vijeća doprinosi stvaranju savršenog društvenog okruženja, sprječavajući Nesavršene da svima oko sebe život čine neugodnim.

Nije li to savršen svijet? Dakako. To je svijet koji je Celestine North poznat i vrlo logičan. Sve dok jednoga dana ne prestane biti…

Celestine North nije bila nepažljiva. Celestine North je nagonski iskazala samilost… Unatoč svim njezinim očekivanjima, unatoč svemu što je o svom svijetu znala, Celestine je jednim dobrim djelom probila tanak i klizav pokrov savršenstva po kojem se do tada kretala. Ono što ju je dočekalo ispod šokiralo je i nju, ali i mene, čitatelja.

Cecelia Ahern je, čini se, odlučila svoju mračnu stranu pokazati u literaturi za mlade i ako ne smetnem s uma da je ovo young-adult fiction, moram priznati da je njezina prva knjiga namijenjena mladima lijepo uspjela.

Kada bi mladi ljudi pročitali ovu knjigu i o njoj poveli razgovor ili dva dok sjede na zidiću u parku ili na stubištu ispred škole, vjerojatno bi načeli mnoge bitne teme – moralno i etičko ponašanje koje izvire iz vlastite procjene o tome što je dobro i loše (koje čovjeku dolazi prirodno, nagonski) nasuprot propisanim normama kojima čovjek svjesno mora svoja ponašanja prilagoditi da bi se smatrala ispravnima.

Ako svojim srcem i dušom osjećamo da je neko ponašanje koje je društvo osudilo zapravo ispravno, što učiniti? I s druge strane, ako čitavim svojim bićem osjećamo da je neko ponašanje koje društvo traži od svoga građanina potpuno pogrešno, što učiniti?

Tko je taj tko određuje što je ispravno i što je pravedno; što je savršeno, a što nesavršeno? Kako se pobuniti protiv takvih odredbi ako se s njima ne slažemo?

Celestine se našla u nezgodnom škripcu; treba reći svijetu – a suđenja Nesavršenima su javna – kako se ne kaje za vlastito djelo zbog kojeg bi mogla biti proglašena Nesavršenom. Ako, pak, kaže da se kaje, lagala bi. A zna i ona, zna i Vijeće, zna i čitatelj na koji način se laganje kažnjava…

Teško je napisati knjigu ovakve tematike, a da današnje upućene čitatelje dijelovi knjige ne podsjete, recimo, na “Sluškinjinu priču” Margaret Atwood ili na serijal “Igre gladi” Suzanne Collins. Srećom, čitatelji koji vole Atwood i Collins nemaju ništa protiv toga da ih neka nova priča podsjeti na uvijek zanimljive teme osobne odgovornosti i slobode te pobune protiv nepoštenja i licemjerja vladajućih.

Svi oni koji su voljeli knjige za odrasle koje je do sada pisala Cecelia Ahern voljet će i ovu njezinu knjigu. Volim pozornost koju ona posvećuje detaljima kada piše o složenim osjećajima i odnosima među svojim likovima.

Znala sam da je bila sposobna ugodno iznenaditi svojim zapletima i raspletima – bilo mi je to jasno iz “Skupljača pikula” – ali u svim njezinim knjigama koje sam čitala (a nisam čitala baš sve) su raspleti i zapleti bili nekako nježni, postupni. Ovdje me je na nekoliko mjesta ostavila razjapljenih usta. Zar je doista sposobna gurnuti lik toliko daleko preko ruba? No, da to nije napravila, nikada Celestine ne bi imala moć koju je stekla i nikada se ova priča ne bi tako zanimljivo zahuktala… Premda zatečenu, zapravo me ostavila zadovoljnu. 🙂

Na kraju knjige, u Zahvalama, Cecelia Ahern je napisala jednu zanimljivost o ovoj knjizi – napisala ju je za samo šest tjedana! Prvu verziju, naravno. Kada je 2014. godine dovršila knjigu “Godina u kojoj sam te upoznala”, počela se pripremati za “Skupljača pikula” i onda se odnekud u plan i program ugurala Celestine North sa svojom pričom. Nije mogla raditi ništa drugo, kaže Ahern, dok njezinu priču nije zapisala. Naravno, na njoj je naknadno još mnogo radila, ali prva verzija čitave priče bila je gotova za mjesec i pol dana.

“Nikad prije nisam iskusila takvu navalu adrenalina, nikad nisam pisala s toliko uzbuđenja, tako drhtavom rukom, niti sam ijedan roman pisala takvom brzinom. Morala sam tu priču izbaciti iz sebe htjeli je ljudi čitati ili ne.”

Kada tako nešto kaže autorica koja je u tom trenutku iza sebe imala preko deset objavljenih romana, onda je teško ne obratiti pozornost na “Nesavršene”.

Nekakve sitne rupe u logici priče i iskonstruiranog svijeta se osjete, ali nisu pretjerano bitne za samu radnju. Lako ih je previdjeti i ne osjećati da si kao čitatelj za nešto uskraćen, prevaren. Ponavljam sebi, ipak je ovo prvenstveno priča za MLADE, a ne za ovakve olupine kao što sam ja. Što mogu kad volim čitati distopijske romane namijenjene populaciji duplo mlađoj od mene i što mogu kad je Suzanne Collins toliko visoko postavila ljestvicu. 🙂

Kako bilo, jedva čekam nastavak. I premda mi se sviđa ova naša hrvatska naslovnica, moram malo njurgati – ZAAAAAAŠTO nismo dobili onu bijelu, zaaaašto? 🙂 Izgledala bi tako dobro na mojim Instagram fotkama. 😀

Hvala na pažnji, dragi ljudi!
Tipkamo se uskoro!