Nisam do sada čitala Kureishija, ali vam mogu reći, dok sam čitala o njemu malo, što se o njemu kao piscu priča. Zapravo, ako se mora, sve bi se dalo svesti na na ovakav jedan opis: Hanif Kureishi je pisac koji ima vrlo precizno ugođenu žicu za pisanje britke fikcije o škakljivim suvremenim temama.

Ako među vama postoje dugogodišnji odani ljubitelji Kureishijevog lika i djela, molim vas da mi oprostite ovakvo reduciranje njegovog plodnog i turbulentnog privatnog i profesionalnog života. Podsjećam da je ovo moj prvi susret s Hanifom Kureishijem.

“Nigdje” je njegovo najnovije prozno djelo, kratka priča zapravo, kojom nas autor prisiljava da sjednemo i napravimo nešto što bismo u stvarnom životu, sa stvarnom osobom, vrlo rado izbjegli. To jest, traži od nas da sjednemo vrlo blizu jednom emigrantu i saslušamo iz prve ruke o tome tko je sada, što je izgubio i kako njegov život izgleda ovdje “u civilizaciji”.

Već u prvom paragrafu, naš sugovornik nam kaže da njegovo ime nije bitno. Njemu samome je sasvim svejedno kako ćemo ga zvat kad on već zna da nitko od nas zapravo za njegovo pravo ime nije zainteresiran. I njegovo ime je vjerojatno još jedan podatak o njemu koji bi nas uznemirio (Ahmed, Omar ili Abdulah), pa smo ga odlučili sastrugati s njega, kao što činimo sa identitetima svih onih ljudi koji nam posljednjih godina pristižu iz nekih nepoznatih svjetova.

No, pažljivom čitatelju će već u tom istom prvom paragrafu biti jasno da možda s ovim čovjekom dijeli nešto, da smo se možda jednom pojili na istom vrelu, da smo okrjepu tražili u književnosti. Kaže naš sugovornik: “Zovi me Ezra.”

Zvuči li vam ovo poznato?

Kada sam knjigu/priču pročitala do kraja i kada sam se ponovno vratila na taj početak, nasmiješila sam se zadovoljno koliko je mudro Kureishi odabrao početak i koliko je toga zapravo rekao tom rečenicom. No, o tome nešto kasnije. Možda sam i ja samo sve krivo protumačila.

Vratimo se mi našem sugovorniku; već sam počinila pogrešku u ovom svom tekstu i zaplela se više u ono što ja o njemu želim reći, nego da se posvetim onome što on o sebi želi reći. A želi reći da svi mi “domaćini” europskih zemalja upravo tako dočekujemo emigrante. Čekamo ih stisnutih usnica jer “mi već sve znamo o vama”; čekamo da im kažemo da znamo tko su i zašto dolaze, umjesto da ih to isto pitamo.

Asha je ime našeg sugovornika. U svojoj zemlji bio je ponosni vlasnik motora, gomile knjiga koje je naslijedio od oca i kafića koji je služio i kao biblioteka. Imao je prijatelje pjesnike i sjećanja na Europu, koju je obilazio kao student, šetajući okolo noseći sa sobom, kako kaže, samo “turistički vodič, fotoaparat i veselu znatiželju”. A onda je sve nestalo u plamenu.

Sada je opet tu, ali ovoga puta nema vesele znatiželje. Sada je za jedne opasni stranac, za druge tek nova vrsta roba. Kako ne bi dane provodio u prihvatnom centru, Asha pristaje raditi za Baina, spretnog poslovnjaka-izrabljivača koji održava kuće imućnim europljanima. Upravo tu je upoznao i nju, Haaji, deset godina mlađu od njega.

“Kad me ugleda, ja oživim.”

U zemlji u kojoj ga nitko na cesti više ne prepoznaje i ne pozdravlja, Haaji ga vidi i sluša. Ona ga gleda onako kako se nije nadao da će ga itko ikada više pogledati. Zbog čega? Zbog knjiga, vidite… Kada je bježao, ponijeo je sa sobom knjiga koliko je god mogao. Služeći se svime što su ga naučili Kafka, Kierkegaard, Nietsche, Montaigne, on Haaji opisuje svoj pogled na novi svijet u kojem su se našli i ona ga gleda s divljenjem.

“Dopustite mi da kažem da sam u tom periodu, s njom, otkrio da sam neodoljiv. Jako sam se sviđao sebi. Ovo je to što sam želio biti. Ona me je skupila u osobu.”

Upravo ovaj dio svog života Asha kratko opisuje čitatelju. Opisuje kako je i taj komadić smrdljivog raja izgubio.

Ova knjiga se čita doslovno u vremenu koje vam treba za jedan espresso. Isto tako, ovo je knjiga koja se čita najmanje 5 puta. Htjela sam je rastaviti na pojedine listove, da shvatim kako nešto toliko prosto i toliko jednostavno pisano može biti toliko upečatljivo.

A onda sam se opet vratila na početak, na ono “Zovi me Ezra” i zaključila da jedino nešto što je ovako pisano i može biti upečatljivo.

Zašto baš Ezra kao prvi izbor? Ima li taj izbor ikakve veze s činjenicom da je američki pjesnik, Ezra Pound, osim što je i sam, kao i Kureishi, bio potomak emigranata, bio i jedan od prvih predstavnika imagizma?

Kažu pametni ljudi iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža na svom webu da je imagizam ili imaginizam anglo-američka pjesnička škola i dalje ga opisuju ovako: “Pobunom protiv apstraktnoga jezika, složene simbolike, gomilanja pjesničkih sredstava i labave strukture s kraja XIX. st., zauzimao se za jezičnu ekonomičnost, preciznu i konkretnu pjesničku sliku i jasno izražen detalj. Uzor je nalazio i u haiku pjesništvu.”

Da, jezik ove knjige/priče je reduciran na ono najosnovnije, baš poput imovine emigranata. Čudna je ovo knjiga, zaista čudna.

Ono najdragocjenije što Asha još posjeduje su knjige. One su njegov um, kaže. Sve ono što je čitao u njima pomaže mu organizirati grubu stvarnost u prepoznatljiv svijet u kojem se može kretati. One su mu jedina preostala ljepota, jedina preostala nada, a nadao se da će mu knjige, koje Zapad poznaje i cijeni, biti znak prepoznavanja među strancima; ti čitaš ono što ja volim, ti voliš ono što ja volim; prema tome, možda smo jako slični.

Knjige su mu bile jedino sjeme doma koje je uspio spasiti iz spaljene zemlje i ponijeti sa sobom, u nadi da će budućnost ponuditi barem jedan metar plodnog tla, da na njemu započne iznova graditi ono što je bio prije nego je postao opasnost, stranac, crnčuga.

Nitko. Ništa.

Upravo zbog ovoga je zadnjih nekoliko rečenica u knjizi duboko, duboko potresno – kada čitatelj, nakon što je vidio što je Asha sve izgubio, shvati čega se sve još i svojom voljom odriče…

A samo o posljednje dvije riječi u ovoj knjizi dalo bi se napisati još nekoliko paragrafa ovog blog posta. No, neću to učiniti. Ostavit ću to čitatelju, da sam razmišlja o tome što je Asha zapravo pustio…

Zatvaram knjigu i gledam sada i boju korica i motiv na koricama. Ovo je sve tako dobro odabrano… I ono što nađete i ono što ne možete naći na koricama je također vrijedna, vrlo slikovita poruka ove priče.

Bravo, Buybook. Bravo.

Jedino bih voljela znati zbog čega je “The Nothing” prevedeno kao “Nigdje”…

No, hoćete li i vi sjesti i odvojiti jako malo, zaista jako malo svog vremena, kako biste saslušali nekoga koga smo toliko ogolili od identiteta da više nije ni “Nobody”, već tek “The Nothing”?