Ovako nekako stvari stoje – kada imaš popriličan višak kilograma, ljudi te istovremeno i jako dobro vide i ne vide uopće. Zapravo, samo zbog činjenice da te jako dobro i jasno vide, ljudi misle da te poznaju, da o tebi znaju baš sve što o tebi vrijedi znati, sve što je o tebi bitno.

Štoviše, nećemo pretjerati ako kažemo da, ako imaš popriličan višak kilograma, ljudima kao da sve ono što jeste, znate, možete i volite postaje sekundarno. Ako si debeo, s tobom se vodi tek nekoliko vrsta razgovora, o tebi se ima tek možda dva mišljenja.

Svijet velikih ljudi vrlo je, vrlo mali.

Libby Strout je iz prve ruke vidjela koliko mali taj svijet može biti. Kada je nakon iznenadne smrti svoje majke postala “najdeblja američka tinejdžerica”, njezin svijet se sveo na njezin gubitak i njezinu bol, zatim na njezinu kuću, njezinu sobu, njezin krevet iz kojeg više nije mogla ustati.

Tri godine Libby nije vodila normalan tinejdžerski život, nitko je nije vidio i sada je tom razdoblju došao kraj. Libby je uzbuđena što ponovno može voditi koliko-toliko normalan život i, premda ne gaji naivna očekivanja, jedva čeka prvi dan škole.

Libby Strout je vidljiva. Nemoguće je gajiti iluzije o vlastitoj vidljivosti kada su te građevinskim strojevima, kroz razvaljene zidove tvoga doma, morali izvlačiti van iz kreveta.

Nakon nekoliko godina ustajanja na noge, kako doslovnog (Libby je bila toliko pretila da to više sama nije mogla) tako i metaforičkog (oporavak nakon iznenadne smrti majke), Libby je nestrpljiva ponovno vidjeti svijet. Taman to značilo da će biti viđena, na onaj način na koji su viđeni debeli ljudi. Jer premda je izgubila 137 kilograma, Libby je i dalje golema.

No, Libby je odlučna da pokaže da se u vezi nje same ima još toliko toga za vidjeti. Ponosna je na ono što je napravila, na ono što je preživjela, na ono od čega se oporavila i ne misli da je svijet više ičime može povrijediti.

Bilo to dobro ili loše, Libby nije računala na Jacka Masselina i ono što se on sprema učiniti…

Jack Masselin je, ironično, vrlo upadljiv. Nemoguće je ne zapaziti tog visokog, samouvjerenog dečka bujne afro-frizure. Neobično je kako su one najupadljivije kamuflaže ponekad baš i najučinkovitije…

Jack ne prepoznaje ljude oko sebe, ne prepoznaje lica. S vremenom je naučio kako jako dobro prikriti taj svoj nedostatak, ali to postaje sve teže. Njegova ga je prozopagnozija uvalila u gadne nevolje, a Jack se upravo sprema, svjesno i namjerno, uvaliti u još veću…

Upetljati se u ono što su njegovi prijatelji pripremili za Libby Strout, novu djevojku u školi, bit će istovremeno i najgluplja i, za Jacka, možda najbolja stvar koju je mogao napraviti.

U vremenu koje će zajedno provesti baveći se društveno korisnim radom, koji su zaradili zbog incidenta u školi, Libby i Jack će se naučiti upoznavati i prepoznavati. Naučit će jedno o drugom mnogo toga. No, kako će reagirati na činjenicu da ovaj susret u školi nije i prvi put da su jedno s drugim na neki način došli u kontakt?

Prva knjiga autorice Jennifer Niven, “Sva radosna mjesta”, toliko mi se svidjela kao new-adult štivo da sam imala visoka očekivanja kada jednom osvane i drugi roman. Mislim, kada publika s toliko oduševljenja primi tvoju prvu knjigu, jasno je da slijedi i druga, prije ili kasnije.

Reakcije čitatelja na ovu drugu knjigu, koje već neko vrijeme pratim na društvenim mrežama, samo su potpirile moju radoznalost. Nakon čitanja, pak, moji dojmovi su poprilično brojni i raznobojni i gotovo da se sami između sebe ne slažu.

Ako vam se knjiga “Sva radosna mjesta” svidjela zbog toga što se dotiče jedne teme o kojoj ljudi teško povedu razgovor, a i teško se u povedene razgovore uključuju, onda će vam se “Ovdje sve počinje” svidjeti. Pitanje debljine, ljepote, vanjskog izgleda, fizičke privlačnosti je ono pitanje na koje najradije odgovaramo uvježbanim odgovorima koji samo zvuče zrelo i plemenito, ali, dala bih se kladiti, ne odražavaju uopće naša promišljanja i stvarne stavove o ovoj temi.

Ako vam se knjiga “Sva radosna mjesta” NIJE svidjela zbog teške teme i tegobne atmosfere, mogla bi vas radovati vijest da je ova knjiga mnogo lepršavija, lakša i, da, smješnija. Dobrim dijelom se to može zahvaliti iskričavoj, neustrašivoj osobnosti Libby Strout. Vjerujte mi, htjet ćete kopirati njene replike raznoraznim bezobraznicima. 🙂

Libby je pametna i zrela i doista, doista hrabra. Toliko hrabra da ponekad djeluje potpuno ćaknuta. Toliko ćaknuta da na momente djeluje neuvjerljivo, ali ako ste pažljivo čitali prvu knjigu, Jennifer Niven, čini se, gaji posebnu sklonost da svoje likove tu i tamo malo baci u gotovo izvantjelesne ekstaze. 🙂 U takvim momentima me često počne podjećati na Johna Greena. 🙂

U intervjuu za blog Molly’s Book Nook, Jennifer Niven je rekla da je nadahnuće za ovu knjigu, kao i za prvu, pronašla u vlastitim iskustvima i patnjama odrastanja. I sama je izgubila majku; štoviše, izgubila je oba roditelja. I sama se borila sa slikom o sebi i vlastitom tijelu, a kako u vlastitoj obitelji ima dvije osobe koje imaju dijagnozu prozopagnozije, htjela je u knjizi istražiti ovu temu, ali i ispričati čitateljima što je i sama saznala o nevjerojatnim načinima na koji se ljudi s prozopagnozijom snalaze u svijetu.

Sviđa mi se kako je autorica povezala ova dva “problema”; biti toliko vidljiv da ne možeš biti neviđen dok je istovremeno “pravo ja” nevidljivo i biti nesposoban prepoznati onoga koga vidiš.

E sad, muči me ovo cijepanje “pravog ja” i vanjskog izgleda. Muči me i zbog načina na koji mi o tome razmišljamo (ili, zapravo, ne razmišljamo, već samo preuzmemo gotov, ugažen i provjeren stav o toj temi) i zbog načina na koji je autorica pristupila tome.

Ako si lijep i privlačan, onda je ono kako izgledaš dio tvog “pravog ja”, ali ako nekim slučajem nisi baš jako lijep i privlačan (ajmo biti pošteni pa na tren suspendirati floskulu o ljepoti i oku promatrača), onda ono kako izgledaš nije dio tvog “pravog ja”, već je, eto, nekakva nesretna distrakcija koja ljude dijeli na one dobro odgojene (koji uspiju gledati ispod, iza, kroz, preko distrakcije) i na sve ostale.

Jack Masselin na neki način ima olakšan posao zbog svog hendikepa; on ne mora nalaziti način da nekoga voli UNATOČ tome kako netko izgleda (to implicira da je to kako netko izgleda pogrešno i da onaj koji uspije gledati mimo izgleda zarađuje nekakvu medalju za zrelost) niti se nalazi u situaciji da nekoga voli BAŠ ZBOG TOGA kako izgleda. Voljeti nekoga baš zbog toga što ima višak kilograma, pak, u očima šire javnosti upućuje na postojanje nekakvog neobičnog fetiša, čiji se njegovatelji zovu i chubby-chaseri. Divno, zar ne?

Jack zapravo nema pojma kako Libby izgleda; zna samo da je ona jedina čini da se on osjeća dobro i vrijedno i posebno, a voljeti nekoga SAMO ZATO što mu odlično polazi za rukom uvjeriti te kako si poseban i vrijedan – eh – u mojoj knjižici će to uvijek biti pomalo nezrelo i sebično.

Tako se siroti Jack Masselin u jednoj sceni (opet) jada i pravda svoj kukavički postupak prema Libby nekako ovako, parafraziram: “Nikada te neću moći doista vidjeti. Još ako smršaviš, onda te više neću moći prepoznati, pa bolje da sad zbrišem na vrijeme…”

Jer u čitavoj priči o tome kako vidjeti “pravu Libby” i kako biti “pravi Jack”, najbitnije je to što će se NJEGOV svijet poljuljati i promijeniti ako se Libby promijeni; panika ga lovi što ON više neće imati jednu čvrstu i uvijek prepoznatljivu konstantu u životu ako se Libby promijeni. Znači, Libby, kako bi njemu bilo lakše, ne mijenjaj se. 🙂 A da se ne bi dogodilo da se slučajno usput ipak promijeniš, bolje bi bilo da se unaprijed pozdravimo i to je to.

Pada mi na pamet slučaj Angele Crickmore, žene kojoj se brak raspao kada je odlučila da joj je njezino zdravlje i aktivniji način života. Sve je bilo u redu, priča ona, kada je boravila kod kuće, kuhala visokokaloričnu hranu koju su obožavali njezin suprug i sin, a onda provodila s njima večeri pred TV-om.

Onoga trenutka kada je počela mijenjati stvari i sebe na način na koji se NJOJ više sviđao – i pogotovo onoga trenutka kada je ta promjena tražila i od supruga i sina da se prilagode (barem u smislu da postanu samostalniji u brizi za vlastite potrebe i usput podrže mamu u njezinom projektu) – sve se raspalo. Pretpostavljam, kao što pretpostavlja i Angela, da je željom da stvori život koji je njoj ugodan poljuljala onaj koji je bio ugodan samo njezinom mužu. I ode sve u papar… 🙂

Ima nešto u tom Jacku Masselinu – simpatičnom Jacku Masselinu s kojim jako suosjećam – što me gricka i grebe i žulja i malo mi smeta.

Ima nekih scena u knjizi (ona “zapletna” scena je takva da bih je mogla dva sata preispitivati) koje su me ostavile s jednom obrvom na vrh čela – uglavnom su to scene u kojima se jaaako osjeti da je fikcija baš fikcija i da pošteno rasteže granice mogućeg i uvjerljivog.

Kada bolje razmislim, vjerojatno su to scene koje me žuljaju samo zbog toga što sam cca 10 godina starija (i pravim se da sam isto toliko iskusnija) od publike kojoj je primarno namijenjena ova knjiga, koja se još uvijek, vjerojatno, nije počela čudom čuditi nad načinima na koji “ovi današnji mladi” (ne)rješavaju probleme, već ih, čini se, svakim postpukom samo množe. 🙂

Svake pohvale, pak, autorici što je stvorila Libby, djevojku koja je našla i načina i razloga da bude sretna i zadovoljna i samouvjerena u konfekcijskom broju u kojem se nalazi, umjesto da, recimo, pronađe sreću negdje pred kraj knjige, u bajkovitoj transformaciji u vitku ljepoticu.

Bez obzira na to hoće li vam se knjiga svidjeti ili ne i hoće li vam se svidjeti više od knjige “Sva radosna mjesta”, sigurna sam da bi bila izvrstan materijal za neku opuštenu i čavrljavu book-club kavu.