Nije da nikada nisam čula za Tenu Štivičić; jesam, stvarno jesam. Premda priznajem (jer se to baš i ne može sakriti) da živim ispod kamena, ipak on nije toliki da sam potpuno slijepa na imena koja se spominju barem po elektroničkim medijima. Problem je u tome što sam tek od ove godine odlučila krenuti u borbu protiv vlastitog zaziranja od hrvatskih autora i autorica, pa su mi prethodne Tenine kolumne (i ostala profesionalna postignuća) promakla.
Vidite, kad vam ja negdje pročitam da je netko naš osvojio _______ (ubaci ime neke prestižne nagrade) koju dodjeljuje _______ (ubaci ime neke elitne institucije iz određenog djelatnog područja), meni malo oči pobjegnu u križ i mozak prestane raditi na trenutak. Zašto? Zato što živim ispod kamena, pa mozak ode u boiling-point dok pokušava shvatiti značaj nagrade, kako za nagrađenog, tako i za širi kulturni kontekst Lijepe Naše, a to je nešto za što po defaultu nemam ni obrazovanja (a otkad sam mama) ni neuralnih kapaciteta. Pa lijepo sjedim i šutim. 🙂
Pa ipak, ove godine je ime “Tena Štivičić” poput vatrometa bljeskalo posvuda i učinilo mi se da sada više stvarno nema smisla ignorirati je. Ako baš ne budem shvatila išta od onoga što ova pametna žena piše, ah, barem ću znati kojim oblozima i pripravcima početi liječiti svoju neukost.
I tako se dogodi, eto, da ja knjigom “Pepeljugino maslo” započeh okrivanje Tene Štivičić, što se ujedno, shvatila sam dok sam čitala, pokazalo i kao otkrivanje tople vode. E, sad da me se krivo ne shvati (jer točno vidim gdje me se može krivo shvatiti), moram pojasniti.
Znači, moji dojmovi tijekom čitanja kolumni redali su se nekako ovako: “Joj, pa ova žena ZNA pisati! I teme su joj super, definitivno ova i ova i ova trebaju pretres, a krajnje vrijeme da se o toj, toj i onoj tamo temi piše zabavnim i britkim stilom i to iz perspektivne jedne uspješne, neuštogljene mlade dame. Znači, ova Tena Štivičić je baš supersupersuper!” Topla voda, indeed. Pa to su svi prije mene znali već gooohohodinama. Ipak, prisvajam si pravo da i ja nažvrljam koju svoju o njoj i ovoj zbirci kolumni (kaže Hrvatski jezični portal da je ispravno i “zbirki” i “zbirci”).
DakleN, u zbirci “Pepeljugino maslo”, koja je treća objavljena zbirka Teninih kolumni (prva je “Odbrojavanje”, a druga “Vrag ne spava”) nalazi se 30 tekstova koji su prethodno objavljeni u časopisu “Zaposlena” i tjedniku “Telegram”. Pisane su i objavljivane od srpnja 2010. godine, pa do listopada ove, 2016. godine.
Konkretne teme ovih kolumni su šarolike, ali im je zajedničko jedno nepopustljivo i drsko mjerenje općeg stanja ženskih prava i raznih, sitnijih i krupnijih, ženskih pitanja. Tenu zanima sve što se zbiva sa ženama, između žena i oko žena. Podjednako otvoreno govori o svemu što se događa kako između ženskih bedara, tako i između ženskih sljepoočnica, a kada jednom ustanovi nekakvo zadano stanje, na njega nudi komentar bez cenzure i to je ono čime, osim višestrukim talentima, osvaja čitatelje.
Pročitati “Pepeljugino maslo” za mene je bilo kao odsjediti na kavici kakvu dugo nisam popila. Jer rodih, pa mi se razgovori, virtualni i realni, već mjesecima uglavnom sastoje od razmjene iskustava o spavanju, hranjenju, (ne)gledanju televizije, pogubnom utjecaju baka i djedova na djetetovu sposobnost samodiscipline i sl.
Ovako sam se, čitajući, nauživala “razgovora” sa Tenom i o nekim drugim, mimomajčinskim temama od kojih su mnoge zabavne i informativne, a druge potresne i provokativne. Ošinula je Tena po Crkvi i katolicima, perzistirajućim mitovima u ljubavnim i romantičnim pitanjima, pa i po portretiranju žena u popularnim filmovima i serijama. Svidjela mi se borbenost s kojom je upitala – zbog čega nama ženama dajete idole i modele koji su toliko nagrđeni nekim vlastitim patologijama, da ne mogu funkcionirati kao konstruktivni uzori?
I da, učinila je nešto gotovo bogohulno i poslala Bridget Jones u pičku materinu. 🙂 A kada pročitate zašto, vjerojatno ćete i vi stati u red da sirotoj Bridget poželite sretan put…
Ako smijem, voljela bih predložiti da obratite posebnu pažnju na kolumnu iz svibnja 2013. godine nazvanu “Domaće ognjište”, koju ćete naći na 53. stranici. Mislim da je to jedna od onih koje ženu malo rastuže i naljute, ali – što je najbitnije – malo otrijezne.
Za kraj, kako ja to volim napraviti, pišem jedno malo upozorenje – mogli biste, nakon čitanja knjige, osjetiti da Tenu Štivičić osobno poznajete i da ste se već uz nekoliko čaša vina prisno razbrbljavale do sitnih sati, pa da ste sada prijateljice i možda će vas, ako je susretnete na cesti, uhvatiti želja da joj poletite u zagrljaj kao staroj prijateljici…
Dakle, nastojte si ne dozvoliti da tako isprepadate ženu, a sebe osramotite. Ionako ja to namjeravam učiniti, a jedna budala godišnje joj je, vjerujem, i više nego dovoljna. 😉
Šala mala!
Ljubim vas!
Hvala na čitanju!
Do tipkanja!
0 Comments