PRELJUB – Paulo Coelho

Kako uopće zamišljamo da bi naš život izgledao u trenutku kada shvatimo da imamo sve? Odnosno, barem ono što smo uvijek nabrajali kao uvjete za tvrdnju – ja sam savršeno sretna? I što ako se, u trenutku kada pored svake stavke na popisu napišemo “imam”, okrenemo i zapitamo se: “Dobro. Zbog čega se još uvijek osjećam gotovo isto, ako ne i gore?”

Linda ima sve. Voljena je supruga imućnog švicarskog vlasnika investicijskog fonda koja uspješno balansira i ulogu majke sa svojim poslom novinarke. Ako je uhvatite u naletu povjerljivosti, reći će vam da je svjesna da u muškarcima izaziva želju, a u ženama zavist, i da joj to donosi jedno posebno zadovoljstvo.

Ona točno zna svoje mjesto u savršeno uređenom svijetu savršeno uređene zemlje kojoj je “savršena uređenost” svjetski prepoznatljiva osobina nacionalnog identiteta. Linda upravo zbog toga voli Švicarsku – što je savršeno uredila njezin vidljivi život. No, Linda je potištena jer osjeća da je ta zemlja i njezin unutarnji život ograničila na uređene i sigurne putanje.

Već neko vrijeme, buđenje u tom savršenom svijetu dovoljno je da Lindi pokvari dan, a kretanje zadanim putanjama iscrpljuje joj volju za životom. A sve zbog jednog jednostavnog pitanja…

Kada se počnu pretresati razlozi vlastite indiferentnosti prema životu kojeg vodimo, a koji bi nas trebao činiti sretnim, prije ili kasnije pojavi se zjapeći nedostatak – strasti.

Linda osjeća obamrlost koju pripisuje manjku uzbuđenja u životu kojeg vodi. Njezin savršeni život joj je dosadan, a dosada postaje nepodnošljiva. Linda se ne može odlučiti izaziva li veći nemir u njoj strah od gubitka kontrole ili strah od nepoduzimanja rizika. Je li gore podnositi strah od promjena ili strah da sa tridesetak godina života znamo da se više nikada neće bitno promijeniti?

A kada Linda osjeti nedostatak strasti, potražit će je tamo gdje strast – prema mišljenju većina nas – stanuje – u rukama drugog čovjeka, starog poznanika koji uspješno i brzo gradi svoju političku karijeru.

Hoće li taj novi adrenalin vratiti vitalnost u njezino viđenje svijeta ili je natjerati da potraži za sebe nekakav drugi život koji joj bolje odgovara?

Linda je zanimljiv lik. Ako je ocjenjujemo kroz moralnost njezinih razmišljanja i djela, teško da će nam se svidjeti. No, ako je ocjenjujemo kroz njezinu iskrenost prema nama i prema sebi, Linda bi nas vrlo lako mogla osvojiti i natjerati na suosjećanje, a možda i priznanje – svi smo mi pomalo baš poput nje.

Svi volimo začeprkati po pitanju vlastite sreće ili nezadovoljstva. Svi znamo kako temelji za sreću trebaju izgledati. Nađeš posao, zaljubiš se, dobiješ djecu (kako su nam obećavali, stalne izvore ekstatične radosti), sagradiš dom, pronađeš krug bliskih prijatelja, nađeš ravnotežu u odnosima sa širom obitelji. Iz dana u dan se podsjećaš koliko si sretan što orbitiraš oko tog svog malenog, lijepo uređenog i savršeno zaobljenog svijeta. Ipak, sramimo se priznati jer je fizikalno nemoguće – savršena zaobljenost može jako neugodno bockati.

Linda je barem u ovome iskrena prema sebi – ona je planet kojemu je dosadila njegova stalna orbita i sanja o blistavom repu kometa.

Linda pokušava analizirati i vlastitu nevjeru, pokušava shvatiti što je ona – simptom ili posljedica; treba li nešto sprječavati ili nešto početi liječiti?

Pokušava li izmisliti neku dramu, stvoriti problem kojim se može baviti kako se ne bi morala suočiti sa nezadovoljstvom čije bi je rješavanje natjeralo van iz njezinog rizicima nesklonog postojanja ili bi je shrvala spoznaja da se nema snage boriti za najvažnije i najdublje želje svoga bića?

Samo naoko je ovo obična priča o nevjeri; o ženi koja tek iz izvanbračne veze može jasno sagledati i ponovno naučiti cijeniti i voljeti novom strašću život koji je imala. Uz, naravno, zdravu dozu krivnje jer se morala uvaliti u grijeh kako bi nakon pokajanja vidjela što je bijelo. Barem mi se učinilo da je Coelho tako nešto namjeravao ispričati.

Ne poznajem mnogo ljudi koji su u razmišljanju o osobnoj sreći došli toliko daleko da, barem unutar svoga života, razmatraju rodbinske veze između “sretan sam” i “imam sve što čovjeku treba da bude sretan”. Ne poznajem nikoga tko je iz takvih razmišljanja izašao s popisom točnih osjećaja po kojima bi čovjek mogao sebi dijagnosticirati onaj trijumfalni trenutak spoznaje – sretan sam! Bojim se da oni koji su došli dovoljno daleko u takvom preispitivanju naziru da “sretan sam” i “imam sve što čovjeku treba da bude sretan” ne samo da nisu u rodu, nego se niti ne poznaju; žive na suprotnim krajevima svijeta, na različitim visinama društvene ljestvice, govore različitim jezicima.

U čemu bi onda mogla biti sreća? Pomalo možda obeshrabrujuća, ali i potencijalno vrlo uzbudljiva misao koju sam pincetom izvukla između rečenica bila bi – sreća nije statično stanje. Znate kako izgledaju grupne fotografije sa nekog radosnog događaja? Svi se smiju, svi su na broju, svi su zagrljeni, sve je u redu. To nije sreća. To je trenutak sreće. Ne znam zbog čega sami sebi često podvalimo mišljenje da ćemo prepoznati sreću onoga trenutka kada se cijeli naš život pretvori u jedan takav portret.  No, sreća kao stanje nije trajno održiva; ne postoji mjesto vječne plime blaženstva i zadovoljstva. To moje biti depresivna misao, ali samo ako je ne otpratimo dalje.

Sreća. Zadovoljstvo. Statična stanja. Statična stanja su dosadna. Ne nalikuju na život. Nisu inspirativna. Sreća je da zapravo kratko traju. Zbivanja, učenja, istraživanja, postizanja, dolaženja, odlaženja, ustajanja, padanja, očajavanja i oduševljavanaj – koliko god malena bila, koliko god osobna bila – oni su trajno živi i trajno promjenjivi izvori sreće. Stagnacija, čak i stagnacija u radosnom stanju – bi za čovjeka bilo mučenje. A neke uloge u koje žena jedva čeka da dospije – supruga, majka – na neki način su vrlo statične. Obveze možda nisu, ali uloge su omeđene vrlo uskim i vrlo čvrstim “ne”.

Zbog toga mi se čini da Linda, i žene slične Lindi, nisu sretne. U savršeno uređenom životu nema strasti; nema pitanja, nema neotkrivenosti, nema anticipacije nečeg uzbudljivog. Da ponovimo, nema strasti. Žao mi je samo što je jedna tipična slika žene u potrazi za strašću ova – žena u potrazi za ljubavnikom. Žao mi je što se još uvijek nekako čini da je vrhunac ženske sreće – u nekome drugome, a ne u njezinom vlastitom životu. Zbog toga je tema preljuba puno kompleksnija od smiještanja nevjere u neku taksonomiju grijeha. I donekle mi je ova knjiga – njezin kraj – dotaknuo ovu nezgodnu temu o kojoj ni najbolje prijateljice još uvijek ne mogu otvoreno razgovarati.

Linda je jedna od onih koja je samo na krivome mjestu tražila rješenje za krivo dijagnosticirani izvor dosade i zasićenosti vlastitim životom.

Ne mogu reći da sam otopila svoje neoduševljenje Coelhovim knjigama, ali sam uživala čitajući ovu. Uživala sam više u formi, doduše, nego u sadržaju. Više u onome što je aludirano nego u onome što je pisano. Jedino me malo zažuljao kraj knjige koji se ozbiljno naslonio na jednu klišeiziranu – rekla bih i koeljiziranu – poruku o ljubavi.

Ono što mi se svidjelo jest upravo ovo pojašnjavanje kako žene, koje uče da im je ljubav okosnica života, čim osjete nezadovoljstvo, uzrok mu traže upravo u manjkavostima u ljubavnim/partnerskim odnosima. A zapravo izvor nezadovoljstva i dosade u vlastitom životu počesto jesu brojne uskraćenosti u tolikim drugim oživljavajućim iskustvima mimo ljubavi i zaljubljenosti.

Priča o preljubu rijetko je kada samo priča o nedostatku ljubavi između dvije osobe. Nije čak ni priča o nedostatku poštovanja. Mislim da je to priča o određenoj prisiljenosti na stagnaciju u zadanim ulogama – a to je čovjeku neprirodno stanje.

Kada Coelho kaže da je rješenje da se volimo bolje, mislim da pritom ne znači da se volimo sebičnije, orijentiranije jedno na drgo. Mislim da želi poručiti da se volimo otvorenije, da se volimo s više prostora i manje posesivnosti. Da se volimo s manje dosade. Ljubav ima mnogo načina; nema samo jednu jedinu partnersku manifestaciju. Zbog čega tako malo znamo o ostalima?

KAKO DO KNJIGE? (***DARIVANJE ZAKLJUČENO***)

Na [email protected] pošaljite odgovor na jedno (bilo koje, jedno je dovoljno) od pitanja, ovisno o tome koliko se osjećate ugodno odgovoriti na neko od njih:

a) Mislite li vi da je upravo nedostatak ljubavi između partnera glavni povod za preljub? Odgovori “da” ili “ne” bit će sasvim dovoljni.

b) Mislite li da bi nam svima koristilo bolje razumijevanje i drugačije viđenje preljuba od onog koji trenutno imamo u svojim glavama? (Ne znam koliko nas bi to uopće moglo podnijeti…) Odgovori “da” ili “ne” bit će sasvim dovoljni.

c) Kako se zove glavna junakinja ove knjige? 🙂

Hvala i sretno! :-*