Jerker Eriksson i Håkan Axlander Sundquist je dvojac koji piše pod pseudonimom Erik Axl Sund, oni su tvorci ove trilogije “Tko je Victoria Bergman” – “Soba zla”, “Plamen gladi” i “Pitijina istina”.

Radi se o zastrašujućim trilerima, koje nije bilo uvijek lako i strpljivo čitati. Zajednička im je tema, a to je pedofilija, te kako odrasli utječu na život i psihu zlostavljane djece.

“Soba zla” – radnja trilogije odvija se većinom u Švedskoj iako se iz prošlosti pojavljuju sjećanja iz Danske ili Sierra Leonea. U Stockholmu je pronađeno tijelo dječaka, mumificirano. Za slučaj je zadužena inspektorica Jeanette Kihlberg, te njezin tim policajaca. Nakon prvog tijela dječaka, vrlo brzo se pojavljuju još dva tijela, svima je zajedničko što tu djecu nitko ne traži. Sve su to imigranti, useljenici, te slučaj nije prioritetan. Ako tome još pridodamo da nema korisnih tragova, slučaj stoji na svom početku. Djeca su se borila do smrti, tko zna, možda jedni protiv drugih, a u tijelu im je nađena droga kako bi se što duže mučila i kako bi njihova patnja bila što veća. Svima su odstranjena spolovila, dok je zadnjem dječaku lice poliveno kiselinom, što je trebalo otežati identifikaciju. Policija je ispitivala pedofila koji ne samo da je zlostavljao kćer i ženu, već i druge djevojke; otkriveno je da postoji udruženje koje promovira otvorenu seksualnost bez obzira na spol i dob, te su se međusobno izmjenjivali sa supružnicima i djecom. To udruženje možda je povezano s ubijenim dječacima? U istrazi se pojavljuje ime Victorie Bergman, no već dvadesetak godina nema joj nikakvog traga.

“Plamen gladi” – ubijen je ugledni švedski poslovni čovjek. Inspektorica je uvjerena kako se radi o osveti. Zatražila je pomoć psihoterapeutkinje Sofie Zetterlund, ali s njom će razviti i nešto više od poslovnog odnosa. No ubojstva nisu prestala, slijede jedna za drugim i svima je jedna poveznica – udruženje iza kojeg se kriju incest,  obiteljsko i seksualno nasilje, ali i još mnogo toga zakukuljeno u klupko staro nekoliko desetaka godina. Još traže nestalu Victoriu Bergman, uvjereni da je ona ključ za sva ubojstva, a posebno nakon što u požaru stradaju njezini roditelji.

“Pitijina istina” – završni roman ove trilogije otkriti će gnjusne i poremećene likove koji jedan po jedan bivaju ubijeni. Mete su bivše učenice u srednjoj školi koju je pohađala i Victoria Bergman, ali je tajno udruženje bilo donator te škole. Inspektorici su svi događaji nekako povezani, ali još ne može otkriti sve detalje i naravno naći odgovorne za zločine. Ubojica ili ubojice su vrlo oprezni i proračunati, ništa nije onako kako se čini. Čitatelj je uvijek, kao i policija, na krivom tragu i do zadnje stranice ne znamo da li je osveta uspjela ili nije.

“Gledaš li šutke kako odrasli muškarci siluju malu djevojčicu, brzo ti se isprazni pehar pun milosti što ti je na početku života dodijeljen. I uživaš li da zajedno s drugima promatraš nage i drogirane dječake kako se bore u svinjcu, nimalo ne mareći kada jedan od dječaka umre, ura oproštenja otkucava neviđenom brzinom.”

Inspektorica Jeanette Kihlberg je treća generacija policajaca u obitelji. Unatoč tome, nije joj lako u uredu, okružena je šovinističkim kolegama koji joj mahom otežavaju posao. U privatnom životu joj je također teško, Ake je nezaposlen slikar, a sin je na pragu tinjeđerskog doba. Prisiljena je posuđivati novac od roditelja, ali je Aku ponuđena poslovna prilika, ali i ljubavna koju je on vrlo rado prihvatio i ostavio Jeanette da se sama bori sa svakodnevicom.

Psihoterapeutkinja Sofia Zetterlund se bori s vlastitim noćnim morama i previranjima. Nakon propalog braka nije uspjela ostvariti dužu ljubavnu vezu, možda jer je emocionalno prazna i jer ju duhovi prošlosti polako ali sigurno sustižu. Ona je bila liječnica Victorie Bergman, u “Sobi zla” preslušavala je njihove razgovore i čitala svoje bilješke o toj djevojci. Ali nikada nikome nije rekla o Victoriji. Sofia skriva tajnu, tajnu koju Jeanette nikada nije uspjela saznati.

“Dobro zna da se u njoj odvija neprestani maskenbal na kojem osobine likova toliko variraju da su čak i dijametralno suprotne te se zajedno ne mogu stopiti u jedinstvenu osobnost. Ja nemam jedinstveno ja, pomisli ona.”

Victoria Bergman razvila je tijekom godina višestruke ličnosti. Svaka od njih se borila za svoje mjesto pod suncem. Tako je jedino mogla pobjeći od pakla u kojem je godinama živjela, od oca i majke koji su bili ona zla čudovišta kojih se djeca boje u mraku i koje ni jedno dijete ne bi trebalo susresti u svojem djetinjstvu. Pokušavajući saznati više o njoj, zapravo smo upleteni u mrežu iz koje bi tako rado pobjegli, ali ne možemo. Zato nije ni čudno da je Victoria najbogatija ličnost ovog romana. I dakako, sve oko nje, ne mora biti onako kako je prikazano.

“U mnogim kulturama osveta je predstavljala dužnost, temeljno pravo čija je svrha  bila poniženima pružiti priliku da povrate poštovanje.”

Atmosfera u trilogiji je zastrašujuća, meni osobno najveći problem što se ne razlikuje stvarnost i priviđenja, stvarni i izmišljeni likovi. Duboko se ulazi u um osobe s višestrukim ličnostima, malo je kaotično, te se čitatelj izgubi kao i ta osoba o kojoj čita. Radnja je isprekidana, isprepliću se sadašnjost i prošlost, mjesta radnje, i u nekim trenucima je teško sve povezati. A kao i da su nas namjerno pisci navodili na krive zaključke. Iako je dobar psihološki triler, meni je osobno jedna knjiga previše. Jedva sam se prisilila da počnem čitati zadnju, pobijedila je jedino želja da saznam kako su završili oni koji su godinama uništavali dječje živote. Veliki je nedostatak što su potpuno ignorirali ono što sam očekivala – trenutak kada Jeanette konačno sazna Sofijinu tajnu i njezinu prošlost. Doduše, manjkavosti u istrazi su bile očigledne, sama istraga kao da je bila najlošiji dio romana. Tako ne čudi da inspektorica nije uočila ono što ju je cijelo vrijeme škakljalo po dlačicama ispod nosa. Postoji još nekoliko momenata koje sam očekivala pri samom kraju, ali ne želim ih navoditi kako ne bi čitateljima uništila čar čitanja. To su možda još dva poglavlja koje sam očekivala, ali nekako je sve ostalo u magli i nije razriješeno. No, možda tako i treba biti, da neke stvari ostanu ispod tepiha i da se ne otkrivaju. Tko zna kakva bi čudovišta tamo našli…