“Jesi li čitala Stonera?” pita mene Tanja Tolić, otpuhujući kratko dim cigarete u rujanski zrak. Sjedile smo za jedinim vanjskim stolu moje kvartovske slastičarnice i upravo sam je bila pitala što je zadnjes čitala, a da je bilo baš spektakularno.

Odmahnula sam glavom i zaustila da se opravdam…

“Čitaj Stonera”, kaže ona meni, gaseći cigaretu. Samo Tanja Tolić može u dvije riječi izraziti najnježniji i najdobronamjerniji prijekor u imperativu, tako da u razmak između njih ubaci i čitavu rečenicu, recimo: “Ili te više neću smatrati dostojnim društvom za pijuckanje kave na suncu.” 🙂

I tako ja, mudro čeljade kakvo jesam, poslušah, jer omiliše mi se kave s ovom čarobnom ženom. Dođoh doma, obrisah prašinu sa Stonera i započeh, kako se ispostavilo, jedno od najugodnijih gubljenja u fikciji ove godine.

U kojem god se smjeru virtualnog svijeta okrenete, sudarat ćete se s panegiričnim osvrtima na ovaj roman. S razlogom je to tako. Premda je u vrijeme objave ovaj roman doživio relativno mlake reakcije, u posljednjih nekoliko godina u galopu osvaja srca kako književnih kritičara tako i nas, “obične” publike.

Usudila bih se reći da ga mi obični, otkad smo ga otkrili, nosimo na svojim ramenima jer prepoznajemo okolnosti Williama Stonera, njegove dileme i odluke, plemenite razloge iza njegovih izdaja, njegove ljubavi i njegovu nepokolebljivu predanost svojim strastima i svojim principima.

William Stoner je sazdan od snova, nada i spoznaja koje prepoznajemo u otkucajima vlastitog srca – i zbog toga nas osvaja.

stoner-quote-1

Nitko nikada nije zamišljao veličanstvenu sudbinu za Williama, najmanje njegovi vrijedni, siromašni, priprosti roditelji. Rođen na maloj farmi koja ih je sve teže prehranjivala, William je još kao dijete naučio šutjeti i raditi pod jarmom sudbine koju je, poput tjelesnih karakteristika, naslijedio od roditelja. Neka vam John Williams kaže kako je to izgledalo.

“Otkako je pamtio, William Stoner imao je dužnosti. Kao šestogodišnjak muzao je koščate krave, davao napoj svinjama u svinjcu nekoliko metara udaljenom od kuće i skupljao sitna jaja koja su snijele mršave kokoši. Čak i kad je krenuo u seosku školu udaljenu trinaest kilometara od farme, njegov je dan, započinjući prije svitanja i završavajući nakon mraka, bio ispunjen zadacima ove ili one vrste. U sedamnaestoj su mu se ramena već počela povijati pod težinom posla.”

Dužnosti. William Stoner je čitavo svoje djetinjstvo i mladenaštvo znao samo za dužnosti. Nije mogao pretpostaviti da će ih uskoro susresti još – i da će ih sve redom iznevjeriti – i da će upravo u tom bolnom procesu otpora, razočaranja i razotkrivanja – odlučno upoznavati, ali i graditi samoga sebe.

Znajući da ih njihova zemlja, bez naprednih znanja o usjevima, neće moći još dugo hraniti, Stonerovi roditelji ulažu posljednja sredstva kako bi sina poslali na tek osnovani Poljoprivredni fakultet na Sveučilištu Missouri. Godinu dana kasnije, William se vraća u rodnu kuću, kako bi počinio prvu, možda i najtežu, ali neopozivu, izdaju dužnosti…

Književnost, a ne poljoprivreda, ono je što je nepovratno očaralo Williama Stonera.

Uskoro ovaj mladić, duboko posvećen svome intelektualnom rastu koji se odvija u kabinetima, predavaonicama i knjižnica kampusa, krši i mnoge druge dužnosti.

stoner-quote-2

Odbacuje dužnost prema domovini, kada mnogi njegovi kolege, poneseni domoljubnim ponosom, odlaze u rat.

Odbacuje i dužnost prema braku, koji se uskoro iz nečeg sramežljivog, nježnog i opreznog promeće i nešto tegobno i nezdravo.

Pa kako je onda moguće da nas toliko osvoji takav jedan čovjek? Kako je moguće da ga, unatoč tome što je mnogim stvarima koje većina nas drži svetima, okrenuo leđa? Kako je moguće da nas William Stoner toliko oduševljava?

Zato što je autor John Williams stvorio čovjeka, a ne lik, a taj čovjek posjeduje neke značajke kojima se toliko duboko divimo da na pozadini načinjenoj od razumljivih, ljudskih zastranjenja, samo još više dolaze do izražaja. Svi njegovi grijesi, koji bi izvan konteksta njegove iskrene, strastvene zanesenosti riječima i književnošću, bili bi dovoljni da se osobu prekriži kao iskvarenu. No, ovako spretno ukomponirani u ličnost koja posjeduje osobine kojima potajno težimo (hrabrost da se otmemo društvenim pritiscima i nametnutim životnim smjerovima) u konačnici čine Stonera uzorom kojeg duboko poštujemo i volimo.

William Stoner je veliki radnik, čovjek koji ne gleda kako se izmaknuti pred ikakvim fizičkim ili intelektualnim naporom koji se od njega očekuje. Posjeduje strahovitu radnu etiku, a u onome čega se prihvati temeljit je i pedantan.

Upravo sve ove osobine su razlog zbog kojeg će se na sveučilištu, nakon godina marljivog rada i odricanja, naći u srazu s kolegama u kojem će, ne htijući odstupiti od svojih moralnih principa, na kocku staviti svoju karijeru.

I to je trenutak koji nas dovlači na rub stolca, spremne da ustanemo i poskidamo kape.

William Stoner nije netko tko je ostavio traga na svijetu u kojem je živio – to nam je rečeno već na prvoj stranici knjige. No, William Stoner pokazao je vjernost jednoj jedinoj ljubavi i dužnosti koju nikada nije iznevjerio – književnosti.

stoner-quote-4

Književnost je ono što ga je, kao devetnaestogodišnjaka, počelo suštinski mijenjati i pretvarati iz čovjeka kakav je bio u čovjeka kakvim nikada nije ni sanjao da može postati. Njegovo stalno utočište i neiscrpan izvor oduševljenja, književnost je za Stonera oduvijek bila intelektualno prostranstvo unutar kojega je mogao širiti krila za koja, unutar krutih i tijesnih odnosa njegova svakodnevnog života, nije bilo dovoljno mjesta.

Književnost je svima nama koji volimo čitati, baš kao i Stoneru, sila koja nas otme iz našeg života i nikada nas više ne vrati svijetu koji nas je iznjedrio. Nosi nas više i dalje, štiti nas i gura i podiže. Takva sila se svim sredstvima brani pred onima koji je, radi vlastitih banalnih, sitnih interesa, besramno nakaze.

stoner-quote-3

Vidite? William Stoner je sam po sebi takav lik – pardon, čovjek – koji nas danas osvaja jednostavnim ljudskim karakteristikama; običan čovjek neobično strastvene predanosti onome što ga transformira; grešnik koji bez trunke arogancije i prenemaganja hrabro kroči kroz svoje Kalvarije; netko tko beskompromisno, odgovorno svjestan posljedica, prolazi svijetom navođen vlastitim moralnim putokazima čak i onda kada oni pokazuju u dijamentralno suprotnom smjeru u odnosu na etičke norme društva u kojem živi.

Osim što me je osvojio ovakvim likom, autor John Williams osvojio me je i stilom pisanja. Da se Stoner ne pojavljuje niti na jednoj stranici ovog romana, svejedno bih ga čitala istim žarom, čini mi se. Ovakva jasnoća pisanja pretvara čitanje u meditaciju.

Imam osjećaj, dok čitam, da je svaka rečenica i svaki prizor koji rečenica oslikava, precizno i uredno iscrtana rapidografom, a zatim pažljivo iznijansirana baš u pravoj mjeri, da ne opterećuje i ne ometa čitatelja u procesu vlastite interpretacije i internalizacije pročitanog.

Takav stil pisanja daje čitatelju osjećaj da, gdje god se nalazio unutar izmišljenog svijeta, može jednakom jasnoćom vidjeti ono što drži u rukama, kao i ono što se nalazi na vrh stabla ili se ljeska u daljini.

—o—

Ja ne bih bila ja da mi nije u oko upao jedan – a pišem ovo s mrvicama sarkazma po prstima – sporedni lik. Iako znam da autora zaokupljaju druge teme i odnosi – inicijacija mladića u elitnija okruženja, odnos oca i kćeri, žestoka muška rivalstva – u ovom svom romanu opisao je i jedan odnos koji sam posebno pažljivo promatrala.

Onaj između Williama Stonera i njegove žene, ali isto tako i odnos između ova dva lika i njihovih dužnosti.

Stonerov napredak i formiranje temelji se upravo na, kako sam rekla, povredi mnogih dužnosti. Okrečući leđa svakoj od njih, William Stoner polako postaje intelektualno i moralno snažna figura koja jedina može izvesti scenu konflikta kakvu je izveo (i preživio).

S druge strane, njegova supruga nije imala tu privilegiju. Udajom za njega, ona se urušava i deformira pod teretom dužnosti koje, zbog svog društvenog statusa, nije mogla izbjeći. U knjizi je vidimo samo kao utvaru koja ga proganja, muči; ona je još jedna muka koju on strpljivo podnosi i od koje bježi tamo gdje je već pobjegao.

No, što bi se dogodilo s njime da mu nije bilo moguće uteći niti jednoj od dužnosti, pogotovo nakon što je okusio, poput Adama, plod koji mu je omogućio da podigne pogled prema nekim novim horizontima? Bismo li ga sažalijevali i istovremeno prema njemu iskazivali određenu dozu odijuma, kao što je to slučaj s njegovom suprugom?

S druge strane, kakvu bi knjigu bilo moguće napisati o ženi koja bi u tom vremenu okrenula leđa svim svojim dužnostima? Bi li bilo moguće od nje načiniti lik – točnije, ženu – koja bi u nama izazvala iste tople osjećaje, poštovanje i divljenje kao što je to izazvao Stoner? Premda, zapravo – a ovoga je i on svjestan dok se oprašta od ovoga svijeta – svo to nepokoravanje na kraju i nije imalo nekog jasnog smisla niti je učinilo da Stoner s ovoga svijeta ode s osjećajem trijumfa.

—o—

O tome kakav utisak je na mene ostavila ova knjiga govori činjenica da sam je progutala u jednu večer, ali i to da sam je poklonila tati. Mislim da je ovo prva knjiga ikad koju sam mu ikad poklonila, a da sam baš bila uvjerena da je on za nju i ona za njega i da se moraju sresti. Znam da će je voljeti čim je pročita. On je 95% William Stoner – od krave muzare do tvrdoglave principijelnosti. I ja ga puno volim. 🙂