SUSJED – Marina Vujčić

Kovač je sretan čovjek. Iako se i sam bliži četrdesetoj, upao je u oko susjedi koja je njime ocarina. Već šest mjeseci svakoga jutra ona se trudi uskladiti svoj odlazak na posao s njegovim, kako bi na stubištu razmijenili “Dobro jutro” koje je mnogo više od običnog pristojnog pozdrava. Ona je brižna i uvijek se brine o tome kako je on proveo dan i ne može spavati ako njegov automobile nije na parkiralištu. Iako je i sama već blizu četrdesete godine i iza sebe ima propalu dugogodišnju vezu, spremna je s njime imati obitelj i započeti potpuno novi život. Jedini je problem što – Ozren ni za što od navedenog ne zna. 🙂

Katarina Bauković je tridesetsedmogodišnjakinja zaposlena u Zavodu za zapošljavanje. Živi sama, u stanu koji je dva kata iznad stana u koji se prije šest mjeseci doselio Ozren Kovač. Ili barem ona pretpostavlja da se on tako zove. Katarina iza sebe ima propalu vezu, težak odnos s majkom i sestrom. Nema hobija i nema stalnih prijatelja. Njezin život se, osim na šalteru dok je na poslu, odvija kod kuće ispred televizora. A onda se dogodio on.

Zbog njegovog: “Dobro jutro” Katarina svakoga dana izlazi u točno određeno vrijeme iz stana, kako bi ga na idealnoj poziciji srela na stubištu. I taj pozdrav je sjeme iz kojeg Katarina počinje uzgajati fantazije o zajedničkoj budućnosti. No, Katarina ubrzo shvaća da je ono što je ona iskonstruirala iz tog njihovog susretanja na stubištu u otrežnjujućoj opreci sa stvarnošću. I taj sudar plodova jednog izmučenog, ali hiperaktivnog uma i hladne zbilje prelomit će nešto u njoj, a čitatelj će na rubu stolca u nevjerici promatrati njezino ponašanje, nesiguran treba li se smijati ili plakati ili se pokupiti dok još ima vremena.

Ovo je prva knjiga koju sam čitala nakon knjige “Dani zaborava” Elene Ferrante i nisam mogla ne primijetiti određene sličnosti između Katarine i Olge. I jedna i druga su žene koje je su ljudi koji su im bitni odgurali na poziciju zanemarenih i nevažnih. I jedna i druga junakinja zbog života u toj zoni nevidljivosti doživljavaju komplicirana unutarnja stanja koja im drastično krive percepciju stvarnosti i u skladu s time diktiraju vrlo bizarne reakcije na okolinu. Katarina Bauković postaje neprepoznatljiva jer u tom nekakvom mrtvom kutu živi već godinama, a Olga zbog toga jer je u njega, bez upozorenja i pripreme, naglo odbačena.

I u jednom i u drugom slučaju promatramo ljeto, jesen i zimu – bujanje, sazrijevanje i smirivanje – onog specifičnog ludila žene čije su se fantazije otele kontroli.

Marina Vujčić se, međutim, primila teže, zahtjevnije i nezgrapnije pripovjedne perspektive – one iz drugog lica. I briljirala u kreiranju nezaboravnog lika, izvrsnog tempa zbivanja, dinamičnog odnosa između čitatelja i junaka te čitalačkog užitka zbog lakoće pripovijedanja.

Jedna od stvari zbog kojih ovu knjigu nisam ispuštala iz ruku je upravo spomenuti dinamičan odnos između čitatelja i junakinje knjige. Katarina Bauković je smiješna i izravna. U njezinim izjavama se prepoznajemo, simpatična su nam njezina priznanja vlastitih nesavršenosti. Uz nju se već u prvih nekoliko stranica osjećamo kao u društvu nekoga s kime smo bliski već godinama. No, kako napredujemo kroz knjigu, shvaćamo da smo se polagano ulovili u mrežu Katarininih misli, pretpostavki i zaključaka koji postaju sve začudniji i sve poremećeniji. Dok shvatimo da smo uznemireni onime što ona misli i čini – i da nam možda više nije ugodno boraviti u njezinoj blizini – već je kasno; Marina Vujčić je vaše poglede neprimjetno zakovala za ovu priču i ne možete se odlijepiti dok je ne otpratite do samoga kraja.

Meni je ovo prvi susret s pisanjem Marine Vujčić, a kada netko uspije razviti jedan toliko složen i opasan svijet unutar nečije glave, za mene postaje pisac čije će knjige nastaviti nalaziti put do mojih polica. Tek toliko da znate.

—o—

Nakladnička kuća V.B.Z. i Tisak Media su roman “Susjed” odabrali kao najbolji neobjavljeni roman 2015. godine i Marinu Vujčić nagradili iznosom od 100.000 kn. Tek toliko da znate. 🙂 Izvrstan opširniji članak i popratne sadržaje možete naći na portalu Čitaj me.

—o—

Znate što? Mislim da smo svi sposobni u svojim razmišljanjima i ponašanjima otići “u crveno” koje je za “žutu knjižicu”. 😀 Ipak, mnogi od nas se znaju na vrijeme obuzdati. No, tko zna što bi o našim ludim fazama mogli ispričati bivši partneri? 😀

Vjerujem i da nam se svima dogodilo da smo imali susjeda ili susjedu koju smo se nadali sresti na putu do kontejnera. Pa smo se pomno uređivali za jedan takav izlazak. 🙂 Lako je se smijati i rugati Katarini, ali svi smo mi sigurno bili u sličnoj fazi. Ako ikada, onda za vrijeme srednje škole ili studija. Znam da sam ja još kao srednjoškolka znala preko volje ići bacati i tri vreće smeća, u odjeći “za po doma” – nešto prastaro s kapuljačom gore i nešto s puno rupa i zakrpa dolje, plus ofucane stare papuče nazuvene preko debelih bijelih čarapa za tenis. Kad smo već kod toga, kako to da svatko ima par tih debelih bijelih čarapa za tenis, a barem 70% nas nikad nije treniralo taj sport? Odakle dolaze te čarape? Anyawy, onda se dogodi VELIKO DOSELJENJE i već sljedeći dan se sama nudim šokiranoj mami da idem baciti smeće, pokupiti poštu, kupiti kruh i mlijeko. Prije izlaska iz stana barem 30 minuta trošim na uljepšavanje. One tri vreće smeća iznosim u tri različita termina tijekom dana, da pokušam povećati vjerojatnost da ga sretnem na ulazu u zgradu. Odjednom odbijam kupovati WC papir. Jer kakve sam ja sreće, baš TAD ću ga sresti – kada me majka pošalje po dva paketa onoga koji je na akciji i dobiješ 2 role gratis. 🙂 Ah, memories… Što vi mislite, jeste li možda vi ikada bili netko zbog koga se netko drugi debelo brinuo u kakvom će izdanju napustiti kuću za slučaj da vas susretne? 🙂

Okej, prestajem biti neozbiljna. Ovo je ozbiljna knjiga i ja ozbiljno planiram pokloniti dva primjerka.

Negdje pri početku knjige, Katarina otkriva kako je nečije osobno ime dobar orijentir za odluku bi li s nekom osobom čovjek trebao imati posla. 😀 Pa kaže: “Kad muškarac ima ružno ime, meni to nije dobar znak. Evo, recimo, moj bivši, Zvonko. Odmah sam mogla znati da nešto nije u redu. Ne možeš računati na čovjeka koji se zove Zvonko.”

Kako biste ušli u izvlačenje za primjerak ove knjige, na [email protected] mi pošaljite mail naslova “Susjed” i napišite mi koje muško ili žensko ime, po vama, znači loše vijesti. 🙂 Moje je “Marko”. Iskustvo me naučilo da je “Marko” u prosjeku izrazito zgodan tip i toga je jako svjestan, i da će očekivati da mu se zahvalite na interesu za vas tako što ćete mu dopustiti da vas odmah nakon upoznavanja primi za… nekakvu mekanu izbočinu, iznad ili ispod struka. 🙂

A sad vi… 😀