Kako preokrenuti život naglavačke u trideset i četvrtoj godini života? Nikako.
Osim ako te netko ne natjera… 🙂
Brett Bohlinger shrvana je gubitkom majke s kojom je čitavoga života bila jako bliska. No, Brett zna da nema mnogo vremena za tugovanje; čeka je ogromna odgovornost – mora preuzeti vođenje majčine uspješne kozmetičke kompanije i početi se snalaziti s ogromnom ostavštinom koja je čeka čim odvjetnik, gospodin Midar, otvori kuvertu i pročita sadržaj majčine oporuke. Taman kada je Brett prikupila hrabrosti i ispružila ruku da prihvati žezlo, u ruke je dobija pogužvan komad papira star dvadeset godina. I ultimatum.
Na papiru se nalazi popis od dvadeset zadataka. Sastavila ih je sama Brett kada je imala četrnaest godina. Neki zadaci s popisa su postignuti i prekriženi. Poljubila je Nicka Nicola. Skijala je u Alpama i bila je u Parizu. No, desetak zadataka još uvijek nije ispunjen. Brett je na njih odavno zaboravila; neki joj već godinama nisu važni, a neki su sada već neizvedivi.
Jednom davno taj je popis bio skica snova jedne djevojčice koje netko nikada nije zaboravio. Tko ih je možda shvatio puno ozbiljnije i s više poštovanja nego sama djevojčica…
A Brett ima godinu dana da ispuni svaki od njih, inače će ostati bez nasljedstva…
Brett je zbunjena i povrijeđena. Otac je oduvijek bio taj koji ju je ostavljao na cjedilu i koji je bio hladan prema njoj. Zbog čega majka ovo radi? Zbog čega traži da Brett uloži herkulske napore kako bi izvršila zadatke koje je napisala kao nezreli curetak, usput mrveći uhodani život odrasle osobe koji je sagradila? Sat otkucava i Brett nema mnogo vremena; ukoliko ne želi izgubiti krov nad glavom, mora barem pokušati ispuniti majčine sumanute zahtjeve.
Kako napreduje kroz prve zadatke, shvaća koliko će teško biti pozabaviti se čak i onima koji su joj se na popisu činili najlakšima.
Zadaci će je suočiti sa strahovima i sramom, neugodama i sumnjama. Dovest će u opasnost veze u koje je vjerovala, a natjerat će je da dobrano pretrese one po kojima se Brett nikada nije usudila ni čeprkati. Zadaci će joj otkriti neke obiteljske, strogo čuvane tajne; suočiti je s novim i starim izdajama.
Istovremeno, zadaci će početi otkrivati nevjerojatne istine o njoj samoj, njezinim najdubljim potrebama i potisnutim željama i Brett će uskoro otkriti da se nije promijenila tek tako. Još uvijek je djevojčica koja sanja iste snove.
Promijenila se samo kako bi stekla naklonost krivih ljudi, kojima je tek uvjetno stalo do nje… Ima li Brett vremena i odvažnosti postati žena kakvom ju je njezina majka oduvijek zamišljala? Je li dorasla toj novoj zrelosti koju je njezina majka u oporuci od nje zahtijevala? Hoće li smoći snage ići toliko daleko – čak do gradskih sudnica – kako bi ispunila snove jedne gotovo zaboravljene četrnaestogodišnjakinje?
—0—
Moja Zekija je prva koja je nabasala na Lori Nelson Spielman i zavoljela je davni prije nego što je itko od nas tu čuo za nju. 🙂 Dolazak prijevoda u Hrvatsku dao nam je znak da je još netko negdje prepoznao da se ova knjiga izrazito lako uvlači u srce i morala sam je pročitati, iako nikako ne spada u knjige za kojima spontano posežem.
Iznenadila sam se koliko me je brzo okupirala i koliko brzo sam dobrovoljno zauzela mjesto među onima koji navijaju za Brett i ne žele ni trepnuti dok ne vide kako će se priča rasplesti. Iznenadila sam se koliko vješto je autorica iskombinirala složene i napete događaje iz prošlosti i sadašnjosti sa jednim pitkim stilom. Upravo zbog toga se autoricu, mislim, uspoređuje sa Jojo Moyes i Ceceliom Ahern. Kako sam nedavno upoznala ove tri autorice, i kako su mi valjda dojmovi o svakoj još svježi, mogu posvjedočiti da je Lori Nelson Spielman siguran, ali ne i monoton, izbor za ljubitelje Moyes-Ahern literature. 🙂
Uživala sam upoznavajući Brettinu majku kroz pisma koja joj je unaprijed napisala. Zanimljivo je kako je jedan od najinteresantnijih likova upravo onaj koji – nije tamo. 🙂
Zgodno je bilo i sebi postaviti pitanja koja je Brettina majka postavljala kćeri – u kojoj mjeri se svaka od nas primila vrtnih škara i sa sebe odrezala svo trnje i granje i izdanke, samo kako bi što bolje stala u nečiji zagrljaj? Je li nam sasvim ugodno tamo, u takvom stanju?
Knjiga me podsjetila na to kako plimni val nesreće, kada nas zahvati, brzo počisti iz našeg života uvenula prijateljstva i odnese sa sobom krhotine svakakvih odnosa koje smo do tada strpljivo tolerirali, računajući da činimo dobru stvar. Duboki rezovi nad vlastitim životom – bili oni nametnuti ili namjerno odabrani – svakako testiraju naše sigurnosne mreže i upravo tada se često čovjek suoči s činjenicom da je u nesreći – sam.
Bolno je to znanje, ali korisno znanje. Podsjeća me to dvije one izreke kojima se ne sjećam autora niti ih pamtim od riječi do riječi, no jedna kaže da udariti u dno ima jednu dobru stranu – više ne možeš dolje, možeš samo gore. Druga kaže da istina, nakon što pogađa, oslobađa.
Šteta je, možda, što sami nemamo hrabrosti gurnuti sebe u situacije koje od nas traže više; koje su neugodne, ali nas pretvaraju u bolje, snažnije osobe. Pretpostavljam da upravo tome služe roditelji: emocionalne i materijalne ucjene te dovođenje pred gotovo čin su roditeljske metode koje više nisu popularne, ali su nedvojbeno bile i ostale vrlo učinkovite. 🙂
Ovo je odlična knjiga za ovo proljeće; govori o promjeni, o oživljavanju nečega što je bilo usnulo, o ponovnim pokušajima, novim rizicima i novim počecima. O novom životu, zapravo – jedna divna proljetna tema. A tko o novom životu zna više od majki? 🙂 Majke i kćeri, uživajte u ovoj knjizi; ona je jedan šarmantan i dirljiv podsjetnik na posebne vezu koja je postojala među vama i prije nego što ste se ugledale i koja će ostati između vas dokle god barem jedna od vas može onoj drugoj slati poljupce u nebo.
Zahvaljujući izdavaču, jedan primjerak ove knjige sam već imala priliku darovati. Ovaj sam zadržala za sebe tek koliko mi je trebalo da knjigu pročitam i napišem recenziju. Kako sam i obećala, darujem u nju. 🙂
KAKO DO KNJIGE? (***DARIVANJE ZAKLJUČENO***)
U komentarima ispod objave recenzije na Facebook stranici napišite na koji način biste proslavili primitak nekakvog velikog (ajde, neka bude novčanog) nasljedstva? 🙂 Znam da biste vratili dugove, svoje i tuđe, pomogli članovima obitelji koji su stvarno zaglavili, pomogli nekoj dobrotvornoj ustanovi čija vas misija dira u srce i ostavili nešto za budućnost, ali kako biste obilježili takav jedan događaj? 🙂 Ja ne sumnjam da bih izvukla putovnicu i rezervni par gaća brzinom munje i ne bih se vraćala doma dok ne poderem i jedno i drugo. 😀 (Već čujem svog dragog kako mi govori: “Samo pazi da uzmeš pravu veličinu gaća, inače ćeš se vraćati doma čim u avionu pokušaš sjesti…”)
Eto, nadam se da nisam prezahtjevna. 🙂
Hvala vam što ste tu! :-*
0 Comments