Vjerojatno ćete negdje zamijetiti da postoji i knjiga “The Little FRENCH Bistro” i vjerojatno ćete se pitati po čemu se razlikuje od ove, “The Little Breton Bistro”, pa da vam odmah odgovorim – ni po čemu. Ista knjiga, samo se radi o dva različita naslova za dva različita tržišta.

Amerikancima će sve što je “french” uvijek biti poznato i dovoljno egzotično; Francuska je Francuska, ne treba ih zamarati zemljopisnim detaljima kao što je, recimo, ime čitave jedne regije na sjeverozapadu te iste Francuske. 😉O kome nam ovoga puta priča Nina George, autorica popularnog romana “Mala pariška knjižara”? Kamo nas ovoga puta vodi?

Kao i u svojoj prvoj knjizi, već na prvim stranicama upoznaje nas s jednom umornom, usamljenom dušom koja je, barem do sada, jako dobro skrivala i jako dobro podnosila prazninu i hladnoću tamo gdje bi trebala stanovati ljubav.

Marianne Messmann ima 60 godina; iza nje je 41 godina braka s naočitim Lotharom. Ne ljubavi. Braka. Lothar Messmann je već od prvoga dana njihovog braka pokazao koliko pažnje će poklanjati svojoj supruzi, a zatim je preko četiri desetljeća proveo uskraćujući joj svako moguće zadovoljstvo, rugajući se svakoj njezinoj sitnoj želji, omalovažavajući svaku njezinu potrebu, ponižavajući je na brojne suptilne i manje suptilne načine.

Četrdeset godina života u neposrednoj blizini ovog hladnog, hladnog čovjeka učinila je da u Marianne odumre svaka značajna žene koja nije na neki način služila Lotharu. I Marianne je sita svega. To mora prestati. Večeras, ovdje, u romantičnom Parizu, Marianne je odlučila okončati vlastiti život. Uredno složivši svoju odjeću na obližnju klupu (mogla bi nekome zatrebati), Marianne se penje preko zaštitnog zida i s golemim osjećajem olakšanja skače u Seinu.

Kada je nekoliko sati kasnije Lothar posjeti u bolnici, Marianne se suočava s činjenicom da će Lothar uvijek nalaziti nove načine da joj pokaže koliko malo za nju mari. Pretresajući svoj život i svoju odluku da si oduzme život, Marianne dolazi do jednog jedinog zaključka – protratila je vlastiti život. Živjela je šezdeset godina, a nije živjela ni dana. Kad je tako, ne želi živjeti duže nego što mora. Ionako više ne postoji mjesto na svijetu kamo bi se željela vratiti, a kasno je da počinje iznova.

Malena keramička pločica koju je pronašla u bolnici učvrstit će u njoj odluku da dovrši ono što je započela ranije te večeri, ali će to učiniti u mjestu čije ime piše na pločici – Port de Kerdruc – da barem, prije nego što zauvijek ode, jednom u životu vidi more.

Bez ikakve osobne imovine i bez puno novca, Marianne kreće na put prema svome kraju. Ne sluti da je, krenuvši konačno sama, navođena samo vlastitom odlukom da ispuni vlastitu želju (koliko god ona bila mračna) započela avanturu otkrivanja i izgradnje same sebe.

I zemlja i more Bretanje pulsiraju nikada doživljenim senzacijama, drevnim pričama i čarobnim legendama, a Port du Kerdruc, kada konačno dođe do malene gostionice smještene s jedne strane uskog zaljeva, prepun je čudnovatih ljudi – vatrena Genevieve, zatreskani Jean-Remy, prekrasna Laurine – koji će joj pomoći, na jedinstven način na koji samo Francuzi to mogu, da otkrije što znači biti žena, što znači biti (ne)savršeno svoja.

No, može li svijet pružiti toliko ljepote, toliko čarolije, da ispuni prazninu koju je Lothar četrdeset godina dubio u svojoj ženi? Može li novi život biti do te mjere očaravajući da zadrži na životu nekoga tko je već odlučio otići?

Baš onako kako me je Jessie Burton svojom prvom knjigom (“Minijaturistica”) kupila za sve njezine naredne knjige, tako me je i Nina George svojom prvom knjigom (“Mala pariška knjižara”) kupila za sve naredne naslove koje će do kraja svoje spisateljske karijere napisati.

Obožavala sam “Malu parišku knjižaru” zbog prekrasnog gospodina Perdua, zbog onog rječnika na kojem je radio, zbog njegove ploveće knjižare i zbog sjećanja na ženu koju je volio, zbog načina na koji ju je volio.

No, dok je “Mala pariška knjižara” bila jako sjetna i jako se sviđala mojoj čitalačkoj duši, ova knjiga, “The Little Breton Bistro” mi je kao ženi milijun puta slomila srce; prvi put već na samom početku knjige.

Marianne je takvo jedno prekrasno i nježno, a nesretno biće. Ona je žena koju je potpuno ispila dužnost prema suprugu, uvenula zbog nedostatka topline i intimnosti. Žena po čijim je snovima, nadama i željama toliko puta podrugljivo gaženo, da se umorila od vlastitog postojanja. Mislim da poznajem jako puno ovakvih žena; mislim da ih najviše prepoznajem u generaciji moje majke, premda sam sigurna da su i mnoge iz moje generacije na dobrom putu da postanu Marianne…

Milijun puta mi je srce puklo dok sam, gledajući i slušajući Marianne, uviđala na koliko različitih načina i koliko duboko žena može biti opljačkana. Nije ni čudo da će se mnoge čitateljice prepoznati u Marianneinoj potrebi za bijegom.

Nina George je, čini se, na sebe preuzela ozbiljan zadatak – ponuditi u ovoj knjizi svu ljepotu, složenost, ekscentričnost, senzualnost, sočnost, tajanstvenost svijeta, međuljudskih odnosa i života koju Marianne nikada prije nije iskusila. Samo za Marianne je stvorila svijet krcat čudnovatim kontradiktornostima u ljudskoj prirodi i smjestila ga u svijet toliko neobičan, toliko blistav, da sam skoro i ja zavolila more. 😀

Boraviti tamo, barem kao čitateljica, bio je čisti užitak. Toliko jako sam se nadala i toliko žarko sam navijala da sve to bude dovoljno da zaštiti Marianne…

Postoji stotine tih malih užitaka koje si žene, kako vrijeme prolazi, prestaju pružati; netko ih je uvjerio da su ti užici površni, frivolni, grešni, prostački, štetni. Ova knjiga je jedan prekrasan vodič – udžbenik, podsjetnik i radna bilježnica u jednom – kroz sve njih, od crvenog ruža, preko kupanja u zoru (potpuno odjevene ili potpuno razodjevene) sve do onih prekrasnih, dugih sati provedenih u strpljivim rukama doraslog ljubavnika.

Ovu knjigu bih zaista preporučila bilo kojoj ženi koja mašta o moru, koja se uz more obnavlja i odmara; gotovo da i ne mogu zamisliti bolje štivo za nadolazeće ljeto – imate sasvim dovoljno vremena da je nabavite, ako vam se čini zanimljiva. 🙂

Ja sam zaista jako uživala; pojedine pasuse sam prepisala u posebnu bilježnicu u kojoj čuvam sve one riječi koje me podsjećaju koliko je važno i koliko je lijepo nikada ne prestati postajati ono što osjećaš da želiš biti.

Jedva čekam sljedeću Nininu knjigu; baš me zanima gdje će nas ovoga puta voditi – postoji li još neki dio Francuske koji bismo u njezinim knjigama mogli istražiti? 🙂 S gospodinom Perduom smo iz Pariza krenuli na jug, s Marianne smo iz Pariza otišli na sjever – može li biti da ćemo sljedeći put ostati u Gradu svjetla?