Kada podvuče crtu, Elsie na raspolaganju stoje ove opcije; mogu je proglasiti krivom za sve što se dogodilo u Fayfordu i poslati je na vješala (već je čula kako je nazivaju ispod glasa, već je primijetila kako se osoblje bolnice za duševne bolesnike drži podalje od nje); može se ispostaviti da je sve bila samo jedna ružna nesreća i veliki nesporazum, pa će nakon oporavka biti puštena na slobodu…

A mogla bi im, da nije izgubila sposobnost govora, ispričati istinu; mogla bi im reći što je sve doživjela, što je sve vidjela… Ne želi umrijeti, ali ne želi ni živjeti izvan zidova bolnice, tamo gdje je potpuno nezaštićena.

Ako im ispriča istinu, možda će je zauvijek zadržati tu, zaključanu iza debelih zidova i rešetaka, teškim lijekovima uljuljkanu u jednolični zaborav, u kojem je ni vanjski svijet ni njezina sjećanja – i sve ono što u njima obitava – više ne mogu dodirnuti…

Da, to će učiniti, kada je liječnik sljedeći put posjeti; naći će načina da mu ispriča najstrašniju, najnevjerojatniju istinu koju je živjela prije nego što se probudila u njegovoj bolnici.

Tek što je nedavno postala gospođa Bainbridge i tek što je obznanila sretnu vijest da čeka dijete, Elsie je morala svoj bijeli svadbeni veo zamijeniti onim crnim, udovičkim.

Rupert Bainbridge otišao je obnoviti oronulo i napušteno imanje, kako bi ga pripremio za dolazak soje supruge i potomstva. Ubrzo je Elsie primila žalosnu vijest – tek udana i trudna, postala je udovica Bainbridge; ostala je sasvim sama, a naslijedila je sve.

Ne znajući što je čeka, ali spremna uhvatiti se u koštac sa onim što joj je sudbina servirala, Elsie u pratnji svoga brata, Jolyona, i Sarah, rođakinje pokojnog supruga, usidjelice kojoj je Rupert povjerio poziciju Elsiene prariteljice i pomoćnice, dolazi u udaljeni Fayford.

Imanje je u daleko gorem stanju nego što je Elsie zamišljala. Nitko iz sela se ne približava imanju; nitko od seljaka, koliko god im životi u neimaštini bili teški, ne želi raditi za obitelj Bainbridge. Ono malo služinčadi koje je ostalo na imanju prema Elsie ne pokazuje ni topline ni poštovanja.

Ima li to veze s time što Elsie ne iskazuje dovoljno žalosti za vlastitim suprugom? Ili to ima veze sa svim onim primitivnim strahovima stanovnika tog kraja, neukih duša koje su uz povijest imanja Bridge i njezinih bivših stanara vezali toliko mnogo najfantastičnijih praznovjerja?

Elsie je odlučna, unatoč nesrećama koje su je zadesile, ukrotiti kuću i okućnicu i pripremiti je za dolazak svoga djeteta.

Istražujući prostorije svoga novog doma, Elsie i Sarah otkriju da kuća već ima vrlo neobične stanare. U jednoj tavanskoj prostoriji pronalaze figure ljudi u prirodnoj veličini, izrađene od drveta i realistično oslikane. Toliko realistično da se Elsie nemalo iznenadi kada opazi da joj jedna figura izrazito nalikuje.

Dnevnik koji je Sarah pronašla u istoj prostoriji uskoro im otkriva porijeklo tih neobičnih figura. Kada su, više od dvjesto godina ranije, u svečani posjet obitelji Bainbridge odlučili svratiti kralj i kraljica, tadašnja gazdarica imanja, Anne Bainbridge, nabavila je figure od lokalnog trgovca. Izrađene u Amsterdamu i nazvane “nijemi pratioci”, činile su joj se kao jedinstven i skupocjen ukras kojim bi mogla impresionirati i zabavi kraljicu i kralja.

Kuća je, zaključile su Elsie i Sarah, zaista imala zanimljivu povijest; bit će posebna čast ponovno joj vratiti staru slavu.

No, kuća ne samo da ima svoje opasne tajne i zlokobnu narav; ima, čini se, i sasvim drugačije planove od onih koje ima Elsie.

Nedugo nakon što su otvorile tavansku prostoriju, s kućom se nešto čudno počelo događati. Kućom putuju uznemiravajući zvukovi struganja, škripanja i šuškanja koje, čini se, čuje samo Elsie. Javljaju se prostorije koje, kada ih se drugi put pokuša naći, više ne postoje. Premda je onoga dana kada je iznijela prvi dio dnevnika Sarah iz sobička iznijela samo jednu figuru, nijemog pratioca u liku djevojčice s ružom u rukama, odjednom ih po kući na svakom kutu izniče sve više i više…

Uskoro svima počinje biti jasno da stvari koje se događaju u kući nisu ni slučajne ni bezazlene i da to nije prvi put da se nešto mračno i neshvatljivo omata oko obitelji koja je nastanjuje.

U dvjesto godina starom dnevniku Anne Bainbridge, Elsie i Sarah uskoro nalaze zapise od kojih ih hvata smrtni strah; sve je počelo kada je jedna žena učnila nešto nedopustivo, kako bi ispunila žarku i tihu želju svoga srca…

Koja je cijena njezine ostvarene želje? Tko će je morati platiti?

Bilo mi je jasno, kada sam kupovala knjigu, da u ruke uzimam knjigu koja priča priču o srazu realnog i nadnaravnog, i da moram biti spremna na određeni go-with-the-flow stav; znala sam da će mi autorica prezentirati neke “neobjašnjive” fenomene i da ću ja samu sebe morati na trenutke tjerati da u njih vjerujem onako kako likovi vjeruju u njih, kako bih mogla pratit priču.

Bila sam, ukratko, spremna sudjelovati u šaradi kako bih si priuštila malo zabave i opuštanja. Ova simpatična naslovnica s tim slatkim zlatnim krletkama i fontanicama, silueticama djece i životinja obećavala je simpatične, čudnovate zgode.

Ono što sam zaista od knjige dobila jest dvije noći plitkog, nemirnog sna i trzanje na svaki šušanj i krckanje u stanju.

Ne dajte da vas naslovnica zavara; ovo je ozbiljno i izvrsno napisan, jezovit gotički roman strave, nemilosrdan i prema čitatelju i prema likovima. Čudim se kako iz knjige, kad je zatvorim, ne ispadaju krv, otrov i piljevina…

Premda ovo nije žanr koji rado čitam (teško mi je natjerati sebe da vjerujem u nadnaravno čak i toliko koliko treba samo da pročitam knjigu), Laura Purcell me je očarala svojom sposobnošću da slože ovakvu jednu mračnu “lazanju” od knjige; sloj tragedije, pa sloj praznovjerja, pa sloj grozomorne obiteljske povijesti, pa sloj nečeg neobjašnjivog i jezivog, pa sloj psihičkog rastrojavanja, pa malo obične ljudske zlobe i ljubomore, pa još malo tragedije, pa malo obiteljskog prokletstva i vještičarenja, pa…

I tako bez predaha, bez prekida, bez usporavanja sve do samog šokantnog vrhunca i kraja priče nakon kojeg bi, kladim se, gospoda Poe i Baudelaire ustali i zapljeskali, da mogu.

Ako vam se svidjela tajanstvena i mračna atmosfera Burtoničine “Minijaturistice” i tako vam se sviđaju filmovi kao što je “Crimson Peak”, ova će vam knjiga biti prava poslastica; gorka i mračna, da, ali odlično zamišljena i još bolje napisana.

Ako ste osjetljivija duša (ili se trudni ili već imate novorođenče doma), možda biste trebali ovu knjigu zaobići za sada. Neke knjige, kao i neke kuće, nisu gostoljubive i nježne prema posjetiteljima…

Svi ostali – samo naprijed, if you dare…