Moram vam priznati da, otkad sam je pročitala, uživam slagati bilješke za ovu recenziju. Premda sam vam odlučila o sadržaju same priče reći jako malo (mrzila bih se kada bih bilo kome “otela” bitne sastojke i scene iz knjige), ispada da vam i o to malo mogu pričati jako dugo. 🙂

Baš takva je čitava ova knjiga – nezasitan si dok je čitaš i kasnije se nikako ne možeš umoriti razmišljajući ili pričajući o njoj. Mislim da su upravo to odlike onih knjiga koje zaslužuju da ih se čita više puta.

Mnogo godina su Mabel i Jack proveli voleći se i žarko iščekujući dijete. Kada je dijete konačno stiglo – stiglo je toliko rano da shrvani roditelji gotovo nisu imali što zagrliti, što poljubiti ni što sahraniti. Nije prošlo dugo vremena kada su se počeli pribojavati da će uskoro, za djetetom, morati pokopati i svoje snove o obitelji.

Boraviti na meti tuđih izgovorenih i neizgovorenih pitanja, sažaljivih pogleda i u dosegu razgovora drugih uzbuđenih roditelja za Mabel postaje neizdrživo. Jack i Mabel trebaju novi početak, novi život, a Aljaska, čini se, nudi baš sve o čemu su još uvijek sposobni sanjati – novi početak, novi život daleko od svega od čega su se morali zauvijek oprostiti.

No, novi početak se pokazao težim nego što su i Jack i Mabel zamišljali da bi mogao biti. Priroda je prekrasna, ali surova; možda i potpuno nespremna prihvatiti dvoje starih, slabih ljudi, bez ikoga tko bi im mogao pomoći ukrotiti zemlju i pripremiti se za dugu, mračnu zimu koja stiže.

Umorni i usamljeni, Jack i Mabel, umjesto da se dijeleći zajedničku bol i borbu zbliže, nastavljaju se udaljavati jedno od drugog; umjesto novog života i novih početaka, čini se da postaje sve izvjesnije da ih čekaju samo novi gubici, nova razočaranja, novi dokazi da nisu dorasli životima koje drugi ljudi, čini se, vode s lakoćom.

U jednom presudnom trenutku, samo je ljepota prirode ono u čemu Mabel pronalazi spas, ne znajući da ljepota i čarolija divljine tek prosvrdlati svoj put u njihove živote i, ako ne bude prekasno…

Jedne večeri, neočekivano razdragani prvim snijegom, Jack i Mabel u svom dvorištu oblikuju malenog snjegovića. Mabel mu, ponesena trenutkom, oko vrata omota svoj crveni šal i na njega zakači svoje crvene rukavice.

Narednog jutra, rukavica i šala više nema, a samo jedan jedini niz tragova vodi ravno od snjegovića u šumu… Uskoro se Jacku i Mabel među stablima ukaže malena crvena lisica, a nedugo nekon nje ovo dvoje umornih i razočaranih supružnika počinju primjećivati da ih iz šume promatra maleno dijete – djevojčica srebrne kose, u plavom vunenom kaputiću, s Mabelinim crvenim šalom oko vrata i crvenim rukavicama na rukama.

Tko je to maleno biće koje, čini se, preživljava samo u šumi u uvjetima s kojima se teško nosi dvoje odraslih ljudi? Odakle dolazi ta djevojčica s injem na trepavicama za kojom skakuće crvena lisica? Što od njih želi to maleno biće koje nitko nikada u tim krajevima nije vidio, niti je itko čuo za nju?

Zapravo, uzbuđena Mabel shvaća da to nije nije posve točno – ONA je čula za takvu djevojčicu; davno, kada je i sama još bila dijete, njezin otac je posjedovao knjigu bajki iz koje joj je čitao priču koja je govorila upravo o dvoje ljudi koji, kao ona i Jack, nisu mogli imati djece, pa su si napravili dijete od snijega. To dijete je, nekom čarolijom, preko noći oživjelo…

Je li moguće da ovdje u divljini, daleko od civilizacije, bajke još uvijek doslovno žive? A ako i žive, koliko traju? I, najvažnije od svega, kako završavaju?

No, za Jacka i Mabel problemi tek počinju. Uskoro se njih dvoje jako vezuju za dijete koje ne mogu dozvati, koje ne mogu zadržati, koje ne mogu zaštititi – koje dolazi kada ono hoće, ostaje koliko želi i zatim nestaje s proljećem kako bi se vratilo opet s prvim snijegom.

Svaki njihov dan, svaka njihova misao, svaki njihov razgovor vrti se oko tog djeteta koje nitko drugi ne vidi; nekakva živost, toplina i svrha ponovno se uvlače u Jackov i Mabelin odnos, ali neukrotiva priroda Aljaske, čini se, prijeti da ih protjera zauvijek.

Što su Jack i Mabel spremni i sposobni učiniti da bi ostali u blizini jedne iluzije, jednog sna koji je zaživio upravo u onom dijelu svijeta u kojem, čini se, neće moći opstati, a da ne umru od gladi?

Knjiga “The Snow Child” je na svijetu već jako dugo godina i već ima zanimljivu povijest i, mogu tako reći, uspješnu karijeru. Prvi put je objavljena 2012. godine i to kao prvijenac autorice Eowyn Ivey, koja je do tada radila kao novinarka i knjižarka. Već bi vam činjenica da je ovaj naslov ubrzo postao finalist za Pulitzerovu nagradu u kategoriji fikcije za 2013. godinu trebala reći koliko je knjiga posebna.

Meni je, nažalost, trebalo preko četiri godine pisanja bloga da je primijetim – a njezin veliki trenutak dogodio se baš te 2013. godine kada sam pokrenula Bibliovcu. Što mogu – kasnim u mnogočemu i na sve strane. 🙂

Srećom, knjiga “The Snow Child” mi se dogodila baš u nekoj toj seriji odličnih zimskih knjiga – “The Alice Network”, “A Gentleman in Moscow”, pa “Medvjed i Slavuj” koja me prvo odnijela u ruske sniježne pejsaže i mitologiju, a zatim prenijela iz 2017. u 2018. godinu. I onda, kada sam se pobojala da će mi se i ove zime dogoditi da tjednima neću moći naći tako dobre knjige, dogodi se ovo savršenstvo.

Ne bih mogla poželjeti bolju knjigu za zimu, “The Snow Child” je gotovo SVE o čemu sanjam kada sanjam o savršenoj knjizi. Već sam početak čitanja je bio savršen – bilo je rano zimsko jutro, a ja sama u tek otvorenom kafiću i prvi miris koji je do mene došao kada sam otvorila prvu stranicu knjige bio je miris pečene kave. Ne skuhane tekućne, već baš vrući miris pečenih zrna – miris koji nisam osjetila još otkad su moja baka i tetka (sada obje pokojne) u peći na drva u velikom plehu pekle sirovu kavu.

Na prvoj stranici mog primjerka ove knjige i piše kratka bilješka o tom mirisu koji me uveo u čitanje ove knjige, ali me i senzibilizirao da obratim pažnju na sve one mirise koje sam u knjizi pronalazila; koji su bili dio našeg djetinjstva, a sada ih više ili nema ili mi nismo tamo gdje bi trebali biti da ih osjetimo: magla i rosa u rano jutro, šumski zrak prije nego padne prvi snijeg, svježe nacijepana drva i prva naložena vatra, domaći kruh.

Mnoge knjige zavolim jer me odvedu ili u vlastita sjećanja ili u tuđe boli koje prepoznajem kao svoje ili u svijet bajki koje nikako da prerastem ili u hiperrealistične prikaze teškog života, poštenog rada i bolne neizvjesnosti ili u tišinu i samoću nedirnute prirode.

Eowyn Ivey me u isto vrijeme odvela na sva ova mjesta i istovremeno me i utješila i oduševila time što mi je pokazala (kao što je to učinila i Katherine Arden u knjizi “Medvjed i slavuj”) da još uvijek među nama žive pripovjedači koji riječima stvaraju slike koje nikakav kist ne može stvoriti, miliju dušu onako kako je nikakva ruka ne može pomilovati i odvode čovjeka tamo gdje ga nitko drugi (osim vještog pripovjedača) i ništa drugo (osim prekrasno napisane knjige) ne može odvesti.

Do samoga kraja knjige je Eowyn Ivey dokazivala da brutalno realistično i treperavo bajkovito ne samo da idu jedno s drugim, nego, vješto spleteni, čine cjelinu koja dopire do svih čitateljevih senzibiliteta i potpuno ga ispunjava pričom. Posebna je vještina sastoji se u tome da, pišući o jednom ovakvom negostoljubivom svijetu, ne čupaš čaroliju tamo gdje ne moraš i Eowyn Ivey posjeduje nadljudski osjećaj za ovo malo milosrđe.

U meni živi više čitalaca i svaki od njih ima svoja raspoloženja i svoje ukuse – a ova knjiga je istovremeno oduševila svakoga od njih.

Ovu knjigu sam čitala na toliko različitih načina; s jedne strane mi je bila prekrasno napisan podsjetnik na povijest i način života koji je nama danas nezamislivo težak, a s druge strane čitala sam je kao podsjetnik na nevjerojatnu otpornost ljudskog duha i tijela, na sposobnost čovjeka da padajući, pateći i proklinjući ipak pokorava, ipak napreduje. Podsjetila me i na to da se napredak, bilo on osobni ili pripadao nekoj zajednici, rijetko kada postiže bez plaćanja bolno visoke cijene.

Čitala sam ovu knjigu i kao utjehu svima onima koji su maštali o roditeljstvu koje izgleda ovako: dvoje ljudi se vole i slažu, marljivo i teško rade kako bi stekli nešto svoje, a onda, kada stanu na noge, svoj rad i trud i uspjeh okrune zdravim potomstvom, koje zajedno nastave štititi i o njemu brinuti dok su živi. Za mnoge ljude roditeljstvo ne izgleda ni približno ovako…

Ipak, život nekada ponudi čitav niz neočekivanih načina da se bude roditelj, pravi roditelj, ako pristanemo redefinirati ili potpuno odbaciti gornju “savršenu” formulu.

No, ono što me iz ove knjige najviše hranilo jesu priče o ženama; o svemu što jesu, o svemu što jedna drugoj mogu biti, ali posebno me liječio prekrasan odnos između žene i prirode, žene i samoće – zapravo, u osnovi, odnos žene prema samoj sebi.

Uobičajeno je misliti – a to se događa i u knjizi – da je ženska osoba, koja je sama, na puno načina nemoćna brinuti se za samu sebe, nemoćna opstati u uvjetima u kojima jedva opstaju parovi ili veće zajednice koje se zajedničkim snagama bore za dostojanstven život.

Ipak, evo priče koja priča nešto drugo, koja kaže da između žene i divljine postoji veza koja se da njegovati; da žensko može savladavati prirodu na poseban način; da se žena može razvijati tako da bira biti među drugim ljudima zato što želi, a ne zato što osjeća da joj nešto nedostaje kada je sama.

Vi koji budete knjigu čitali, obratite pozornost na onu neponovljivu, veličanstvenu scenu s labudom – u njoj je utjelovljena čitava ova poruka.

Ono što sam duboko, najdublje osjećala u koštanoj srži dok sam skupa s Jackom i Mabel upoznavala Fainu, to čudesno dijete zime, samoće i šume, bilo je prepoznavanje njezinog vapaja – obećajte mi da me nećete sprječavati da idem, da odlazim, i ja obećajem da ću se uvijek vratiti…

Duboko sam zahvalna Eowyn Ivey što je kroz lik jedne mlade djevojke dala glas ovim istinama:

Da žena, kada odlazi, samo odlazi – to ne mora značiti i da napušta, da ne voli.
Žena kada odlazi, to nije nužno zato što želi, već zato što mora.

Onaj tko naiđe na takvo čudesno biće – u obliku sestre, žene, kćeri, prijatelja – mora naučiti kako dati prostora takvoj duši. Ako mu pođe za rukom obećati da je nikada neće sprječavati da ode, mogao bi biti sretnik koji će doživjeti da ga voli biće koje nikog drugog – i nikoga drugačijeg – ne bi moglo voljeti.

Knjiga kao nijedna druga koju sam čitala – od srca preporučujem svakoj ženi, pogotovo onoj koju ništa ne uznemirava više od zatvorenih vrata…