Lib Wright je čitava stvar postala sasvim jasna nakon što je tek nekoliko minuta, ni ne spustivši putnu torbu iz ruku, provela u sirotinjskom kućerku O’Donnellovih. Svi su oni jedna lijepa, prepredena gomila prevaranata.

Nisu je pozvali, kako su rekli, zbog njezinih jedinstvenih sestrinskih vještina skrbi za bolesne i ranjene. Ne. Pozvali su je kako bi se okoristili njezinom reputacijom koju žele uzidati u temelje ove prevare.

No, godine provedene na turskim bojišnicama u vrijeme Krimskog rata pod strogim vodstvom pedantne Florence Nightingale učinile su Lib Wright sposobnom skrbiteljicom i izoštrila njezine sposobnosti percepcije. Moći pravovremeno prepoznati u kojem pravcu bolesno tijelo deteriorira moglo je odlučiti hoće li pacijent naredno jutro dočekati živ ili ne. Tu sposobnost, odlučila je Lib, usmjerit će u razotkrivanje složene prevare O’Donnellovih.

S mješavinom duboke ozbiljnosti i jedva prikrivene euforije, obavijestili su je o pacijentici koju ima promatrati puna dva tjedna. Anna O’Donnell ne treba hranu kako bi živjela. Od trenutka kada je primila prvu pričest, jedina kćer O’Donnellovih, nepokolebljivo religioznih ljudi, nije uzela ni zalogaj hrane. Pa ipak, dijete je već mjesecima zdravo i ne pokazuje znakove tjelesne patnje ili propadanja.

Lokalni liječnik i seoski župnik tvrde da se radi o medicinskom, ali i vjerskom čudu; Anna je irsko dijete na koju se spustila posebna Božja milost, koja bi, misle oni, trebala utješiti osiromašenu naciju nakon pretrpljene velike gladi.

Sve što oni traže od Lib jesu njezine cijenjene vještine objektivnog promatranja. Tijekom naredna dva tjedna, Lib će se s jednom časnom sestrom izmjenjivati u promatranju male Anne. Nakon tog razdoblja donijet će se zaključak, na temelju nezavisno iznesenih svjedočanstava mlade medicinske sestre i stare časne sestre, o tome je li Anna O’Donnell doista čudo.

Ako je to sve što traže od nje, u zamjenu za lijepu naknadu, Lib Wright pristaje provesti dva tjedna u toj vlažnoj, pustoj, sirotoj zemlji. No, ne namjerava dozvoliti da ti primitivni vjerski fanatici, koji uz križ štuju i stara praznovjerja, od nje naprave budalu.

Lib uskoro nameće stroga pravila ponašanja unutar Annine kuće. Nakon temeljitog pretresa svakog milimetra Annine sobe (i Anne same), Lib započinje bdijenje i promatranje. Na kraju krajeva, sada je sve pod njezinom kontrolom. Svaka sitna lukavština i podvala kojom su do sada varali svijet više ne može proći neprimijećeno.

I dani prolaze.

Anna ne jede.

I malo po malo, Lib gubi svoje kruto samopouzdanje…

Među kakve je to ljude došla?!

Kada autor (ili, u ovom slučaju, autorica) ima više knjiga, a ti pročitaš samo jednu, čini ti se da si kroz tu jednu knjigu stekao barem nekakav dojam o autorovim vještinama, načinu pisanja, jednom te istom glasu koji nekako procuri u svaku priču koju piše.

Kako mi je “Soba” Emme Donoghue bila među dražim knjigama pročitanim u 2015. godini, mislila sam da će to nešto… nešto… emmadonoghueasto umetnuti i u ovu svoju knjigu. Zaista, jedna od stvari koja me u vezi knjige “Soba” oduševila jest glas maloga Jacka; način na koji je Emma Donoghue kroz Jackov govor dočarala potresan (ali i u danim okolnosima prekrasan) svijet tog dječaka sam za sebe je posvjedočio da se radi o talentiranoj, ali i vrijednoj autorici koja se duboko unese i temeljito vježba svoje likove, svoje glasove.

Ono što sam nekako očekivala od ove knjige jest to da Emma Donoghue napravi ono što naprave neki manje iskusni i slave gladnji pisci, nakon što im jedan naslov doživi glasan uspjeh – da ponovi isti recept za priču, samo s nešto malo drugačijim likovima, drugačijim imenima.

I tu se, srećom, prevarih. Nakon ove knjige želim pročitati baš SVE što je ova žena napisala, da vidim je li doista takva tvornica izvrsno pisanih napetica koje se dodiruju nimalo banalnih tema.

Od prve rečenice suosjećala sam s Lib. Gle među kakve ljude je došla ova mlada, obrazovana, pametna i sposobna žena. Među neobrazovane, prljave oportuniste koji se još uvijek klanjaju vjeri i praznovjerjima više nego znanosti. Doslovno sam u njezino ime kolutala očima. Doslovno sam bila nestrpljivija nego ona da priču čitanjem privedem kraju. Doslovno sam mislila, kao što je to mislila i Lib, da ću nakon pedesetak stranica knjige točno znati što se tu događa i da ću moći predvidjeti rasplet.

Dobro da to nisam imala priliku izjaviti pred autoricom. Žena bi imala svako pravo da mi se u lice nasmije i da me priupita (ako je ljubazna) zar toliko sumnjam u njezin talent i u njezinu ljubav za pričanjem priča koje ne možeš ispustiti iz ruku?

Kako sam za Lib ulazila dublje u povijest ove obitelji, kako sam u njihovoj kući boravila dulje, kako sam prisluškivala Libine razgovore s Annom, počela me podilaziti tiha, ali ledena jeza.

Kako je to moguće? Tko od svih njih zna ono što Lib i ja, čitateljica, odbijamo povjerovati?
Tko je taj tko čini nezamislivo, neoprostivo? Tko je taj koji otvara vrata dječje sobe i pušta unutra sve demone grijeha koji se hrane nevinim, naivnim srcima? Kakvo se to zlo hrani tijelima jedanaestogodišnjakinja?

Odgovor na ovo pitanje će vas, sigurna sam, šokirati. Možda i rastužiti. Vjerojatno i naljutiti.

Tako smo dugo hodali, a ipak nismo daleko stigli?


Neka nam oproste, ako mogu…

Prijevod, molim vas. I zadržite naslovnicu.